Foto: Matica crnogorska
Podgorica – Komemoracija Branku Banjeviću održana je juče u JU Narodna biblioteka “Radosav Ljumović”, a porodici i mnogobrojnim prijateljima i saradnicima crnogorskoga pjesnika i književnoga kritičara obratili su se Dragan Radulović, Novica Samardžić i Nela Savković Vukčević.
Govore Radulovića i Samardžića integralno prenosimo.
Poštovani zbore,
uvažena porodice Banjević,
okupili smo se danas da se još jednom, ali sigurno ne i posljednji put, sjetimo Branka Banjevića, svega što nam je značio i zbog čega će nam nedostajati, pogotovo ljudima koji su imali privilegiju ličnog poznanstva i prijateljevanja s njim. Njegovom smrću, na gubitku su sve organizacije i institucije kulture kojima je stalo do crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta, ostali smo bez čvrstog oslonca i pouzdanog prijatelja.
Branko Banjević je rođen 1933. u Pješivcima. Svoj radni vijek proveo je u Crnoj Gori i u njoj se kreativno ostvario. Osnovnu školu pohađao je na Bogetićima, a gimnaziju u Nikšiću i Cetinju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon studija, po povratku u Crnu Goru, radio je kao novinar i profesor gimnazije u Nikšiću. Od 1964. godine živio je u Titogradu gdje je radio kao urednik, glavni i odgovorni urednik i direktor izdavačke djelatnosti u Grafičkom zavodu i Pobjedi. Jedan je od osnivača Crnogorskog PEN centra. Osnivač je i prvi predśednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Bio je predśednik Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika, a značajan je njegov doprinos tokom obnove crnogorske državnosti radom u Inicijativnom odboru Pokreta za nezavisnu Crnu Goru. Jer, kako je često govorio: „narod bez jezika i države je narod bez lica“. Bio je predśednik Matice crnogorske u dva mandata, čiji je član od osnivanja. Preminuo je u svom domu, okružen ljubavlju i pažnjom svojih najmilijih, 2022. godine u Podgorici.
Branko Banjević je objavio sljedeće knjige poezije: Napuklo sunce, 1966. Gavran hrani Crnu Goru, 1972. Tica ili jama, 1978. Glasovi, poema, 1993. Balšine pjesme, 1998. Glasovi, dramska poema,2018. Glasovi, izabrana poezija, 2002. godine. Za svoje književno stvaralaštvo i društveni angažman dobio je mnoge nagrade i priznanja, među kojima se posebno izdvajaju: Nagrada Oslobođenje Titograda „19. decembar“, Književna nagrada „Božo Bulatović“, 2020. Trinaestojulska nagrada za koncepciju i uređivanje Biblioteke „Luča“ 1970. i Orden crnogorske zastave prvog stepena 2021. godine.
U crnogorskoj književnosti je stekao svoje mjesto i neporecivi ugled, ne samo izuzetnom poezijom, nego i esejističkim radovima o književnim velikanima minulih vremena. Njegovi priređivački tekstovi, predgovori i uvodne studije primjer su valjanog razumijevanja i kritičkog odnosa prema tradiciji, snažan doprinos istoriji crnogorske književnosti i kulture. Istančanim osjećajem za bitno i preciznom pojmovnom artikulacijom, iz riznice crnogorske književne prošlosti izdvajao je ono što je nezaobilazno i što predstavlja kamen temeljac svakog savremenog pregalaštva u toj oblasti duha.
Već u njegovoj prvoj knjizi „Napuklo sunce“ kritika i čitaoci su uočili da je riječ o pjesniku koji je u neprekidnom dijalogu kako sa tradicijom, tako i sa savremenim postignućima u poeziji. Tako je bilo do njegove posljednje objavljene knjige, dramske poeme „Glasovi“ u kojoj se polifono, iz različitih perspektiva, osvjetljava egzistencijalna avantura čovjeka i njegov napor da stvaralački razumije sebe i svijet. U toj knjizi će pažljiviji čitalac razabrati odjek ljudskog javljanja i usklik dobrodošlice, ali i pritajeni huk hajke i jezivi zvuk kamena pod nogama onih koji gone… Poema tka neugaslu priču o čovjeku i njegovoj sudbini, među ljudima u svijetu, ili u samoći kada sebe propituje, i svojim djelom odgovara.
U svojoj poeziji Banjević je ispisivao traganje za vrijednostima koje u jeziku i moralu, junaštvu i podvigu sačinjavaju život Crne Gore i crnogorskog čovjeka. Činio je to svjestan da su trenuci slave i nadahnuća rijetki, i da se rađaju u vremenu najtežih izazova, kada se svjetovi dijele, a duša bez straha posmatra ponore tame i ništavila, dok nasuprot toj tami ne postoji ništa drugo osim duha i moralne čvrstine. Njegova poezija čovjeka oslobađa lažnog sjaja i banalnosti epohe, lišava ga privida i samoobmane, i nastoji ga ohrabriti da izdrži na mjestu najčistije strave i zvjezdanog obasjanja – a za Branka Banjevića to je mjesto gdje u jeziku, slobodi i moralu pjesnički stanuje čovjek.
Do kraja odan svojim najličnijim uzorima: Petru I, Njegošu, Zogoviću, Mirku Banjeviću… jer bez iskustva njihove poezije, proživljenog, promišljenog i kritički ugrađenog u vlastiti stih, nemoguće je bilo pjesniku ostvariti autentičnost izraza i veličanstvenost poetske metafore. U toj borbi, u toj duhovnoj napetosti, koja često umije biti neizdrživa, samo je najdarovitijim pjesnicima dato da istrajavaju i postoje. To je istovremeno duhovna pozicija koja pročišćava, zbog toga je Banjevićev jezik čist, iskaz jasan, a saznanje obuhvatno i sažimajuće, često i nemilosrdno. Nije on pjesnik koji laska čitaocima, njegova poezija zahtijeva posvećenost i trud, neizvjestan je ishod čitalačke avanture, ali je autorova ruka podrške uvijek pružena.
Branko Banjević je bio čovjek bogate erudicije iz različitih oblasti duha, i čovjek nevjerovatnog pamćenja. Ko god je imao privilegiju da ga pobliže upozna mogao se osvjedočiti koliko je stihova znao i darivao svojim prijateljima. Znao ih je napamet i govorio ubjedljivo i izražajno, ali ih nije učio da bi ih znao napamet, hiljade i hiljade njih. Jednom pročitani, oni su postajali sastavni dio njegovog bića, najintimnije iskustvo pjesničkog postojanja. Zbog toga je čuvao sebe loše književnosti, slabih stihova i bijedne proze. On je znao da dobra književnost oplemenjuje i hrabri čovjeka u njegovoj slobodi i dostojanstvu, a loša ga truje i ponižava.
Između vjere u oplemenjujuću moć poezije i čvrstog pouzdanja da je čovjek u društvu sposoban da načini korak naprijed u pravom smjeru i da se odupre silama rastakanja i ništavila – u životu Branka Banjevića nije bilo razlike. On je dosljedno živio ono što misli i stvara, za njega, između biti čovjek i biti pjesnik nije bilo nesaglasja. Upravo zbog toga, u poeziji i životu, pravio je jasnu i nepropusnu granicu koja dijeli ljude od fukare. Smatrao je to jedinom granicom do koje treba držati, jer kada se ona uruši, svijet ostaje bez uporišta i nestaje u ništavilu.
Nekoliko puta je svjedočio toj opasnosti, od ranog djetinjstva do zrelih godina. Vidio je s kojom lakoćom čovjek odustaje od sebe i podliježe mehanizmima moći koji ga pretvaraju u obezljuđenu masu. A opet, vidio je ljude koji ostaju ljudi bez obzira na silinu i bahatost moći koja je naspram njih.
U tome iskustvu valja tragati za motivacijom njegovog društvenog angažmana. Pjesnički osjetljiv na nepravdu koja se čini čovjeku, uvijek je u javnosti hrabro reagovao sa visokih moralnih i političkih stajališta. Jasno je prepoznavao opasnosti koje se otvaraju pred društvom i bio glas upozorenja i otpora. Svojom intuicijom, iskustvom i obrazovanjem lako je prozirao političke podvale koje se nameću crnogorskom narodu i apelovao da nipošto ne nasijeda na njih, jer mnoge staze koje mu se nude kao sigurni putevi, u stvari su zasjede, kako glasi jedan njegov stih.
Za nas u Matici crnogorskoj, Branko Banjević je jedan od osnivača i dugogodišnji predśednik, čovjek u čije smo znanje uvijek mogli imati povjerenja i čiji nam je savjet bio potreban i od koristi. Maticu crnogorsku je uvijek razumijevao kao aristokratsku zajednicu duha koja ispunjava svoj intelektualni zadatak na korist naroda kojemu pripada i za čije dobro radi, i bio je odlučno protiv svake vrste instrumentalizacije u banalne dnevnopolitičke svrhe. Njegovo enciklopedijsko poznavanje crnogorske prošlosti i odanost najsvjetlijim temeljima crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta – za sve nas predstavlja nasljeđe koje je neizbrisivo utkano u način na koji razumijevamo stvarnost i procjenjujemo svoje djelovanje. Snažan je to zalog za budućnost i put kojim treba nastaviti. Njegovoj pjesničkoj i intelektualnoj zaostavštini Matica crnogorska će posvetiti dužnu pažnju daljim proučavanjem i publikovanjem neobjavljenih stihova, obaveza je to ne samo prema našem prijatelju, nego u prvom redu prema crnogorskoj kulturi i književnosti.
Dragi naš Branko, neka ti je laka crnogorska zemlja koju si uvijek s ljubavlju i časno branio, neka ti je vječna slava i hvala.
Dragan Radulović
Poštovani skupe, uvažena familijo Branka Banjevića,
Čitav jedan svijet preselio se sa Brankom Banjevićem u prostore drugih dimenzija. Branko je bio svestrana i komleksna ličnost čiji je um shvatao opšte zakone postojanja po kojima funkcioniše svijet, kako makrokosmos tako i ovozemaljske manifestacije u prirodi, životu i u istoriji. Vidio je sve tragedije, obmane i prevare kroz istoriju, ali je isticao uzlete duha i pobjede nad silama zla, kako u opštim procesima, tako i u pregnuću društava i pojedinaca. Govorio je da je put ka dobru moguć samo uz poštovanje moralnog zakona, univerzalne zakonodavne niti koja čovjeka spaja i vodi u skladu sa stvaralačkim zakonom svijeta, božjim promislom. Na tom božanskom putu i iskušenjima realnog života u istorijskim okolnostima, isticao je povjesnicu klasične Crne Gore, neponovljiv primjer u znanoj nam istoriji da grupa ljudi objedinjena u ideji slobode i ljudske dužosti, boreći se pod devizom neka bude što biti ne može nepokolebljivo shvata da je svrha ljudskog bitisanja biti čovjek, da je to najveća nagrada i priznanje, jer sve drugo je pretvaranje sebe u sredstvo i poništavanje svoje božanske biti. Zato je u vrhove stvaralaštva stavljao crnogosku moralnu tradiciju, življenu u realnom vremenu i u konkretnom društvu, poslanice Petra I, narodne tužbalice, a Njegoševo djelo je vidio kao vrh ljudskog stvaralačkog duha.
Živi duh naroda i zapretanu iskru života kao odgovor na crnogorske tragedije i zatiranja, samorazrušenje i djelovanja za tuđi interes, nalazi u crnogorskoj modernoj poeziji prve polovone XX vijeka, što je pokazao u svojoj antologiji koja bez sumnje stoji uz najreprezentativnije izbore evropske poezije tog doba.
Branko je bio čovjek ogromne erudicije, neko ko je imao dubinsku intuiciju koja mu je omogućavala da vidi iza horizonta ono što će drugi tek sa zakašnjenjem shvaiti; čovjek osjetljive i ranjive duše koji je saosjećao sa svakim živim stvorom a koji je oko sebe za mnoge držao auru samoće. Samosvjestan čovjek i stvaralac nužno je sam, ko izabere taj put mora biti svjestan da predstoji neprestalna borba za odbranu slobode, govorio je. Zato čovjek mora biti oprezan u javnom djelovanju jer je u stalnoj opasnosti da bude iskorišten kao nečije sredstvo. S druge strane moralna obaveza čovjeka goni da uvijek na javnom mjestu bude na strani istine bez obzira na cijenu: to je ljudska obaveza i dug prema precima i potomcima. Sa istančanim osjećanjem, velikim životnim, porodičnim i iskustvom svoga natroda u istorijskim mijenama, on je imao svoj putokaz koji je slijedio.
Branko, obdaren fenomenalnim pamćenjem i izuzetnim zapažanjem, nosio je sa slobom sliku i bit više vremena. Upamtio je još stogodišnjake iz klasične Crne Gore, prijatelje svoga đeda, njihove razgovore i otmenost u ponašanju. Rođen je u atmosveri terora džandarske čizme između dva svjetska rata, sjećao se progone strica Mirka i njegovih drugova koji su se sklanjali kod njih u Tomaševu kulu. Sa zapanjujuće živim opservacijama je opisivao rat, okupaciju, ustanak i paljenje porodične kuće.
Slike iz partizanskih i izbjegličkih zbjegova od Budoša do Sutjeske, pogibije, glad i rđu koja ga je kao i drugu đecu spopadala izlagao je kao na filmskom platnu… Ali od svega toga najradije je spominjao ljudske postupke koje je upamtio i poštovao, bez obzira sa koje bande dolazili. Tako sam više puta slušao kako je neki talijanski vojnik iz kaznene ekspedicije iznio iz njihove kuće koju su palili đedovu sliku i ostavio je na međi van domašaja vatre; ili o talijanskom vojniku iz mjesnog garnizona koji je donosio dio sledovanja njemu, gladnom dječaku i riskirao da uzme cokule iz vojnog magazina da ga obuje. Ali nikad mi nije rekao ime plemenika koji je kazmenu ekspediciju doveo do njihove kuće, smatrao je da je neljudski čin za njega dovoljna kazna, a sramotom ne valja opterećivati potomstvo.
Nikad nije govorio ni o dojučerašnjim drugovima oca Blaža koji su poslije njegovog hapšenja kobne 48. po nečijoj denuncijaciji, izbacili njegovu porodicu iz iznajmljenog stana na golu ledinu. Tu viđeh novoga čovjeka na djelu/ to jutro sretoh se prvi put/ sa svijetlom budućošću , piše Branko u pjesmi posvećenoj majci i sestrama. Tu sretnu budućnost iskusio je opet kao student koji je u aferi Đilas proveo dva mjeseca u samici Glavnjače, opet po anonimnoj prijavi. Da se lanac ne prekine: bio je jedan je od prvih Crnogoraca izbačenih sa posla u AB revoluciji 1989.
Odjeci Brankovog ogromnog životnog iskustva, spoznaje, razmišljanja, životnih principa i emocionalnih stanja zapisani su u njegovoj poezji, pa i o ovoj crnogorskoj unutrašnjoj okupaciji i razuru.
Postasmo obični, tuđi psi,/ za tuđi interes se i gine i zebe/ Uspješe! to više nijesmo mi/ poslije svih borbi za slobodu ostasmo bez sebe!
Spas od takve stvarnosti vidi u poeziji, ona čuva smisao i tajnu života, ona je viša pravda, vrijeme i prostori koji su ostali van nje ne postoje, kao da ih nikad nije bilo. Poezija je manifestacija stvaralačkog duha svijeta, živa klica koja sadrži šifru vječnosti, kod samoodržanja koji se iznova aktivira u novim pokoljenjima i uspostavlja komunikaciju sa njima. Stvaralaštvo je rezultat duboko proživljenog ličnog iskustva i spoznaje, sloboda je temelj njegove egzistencije i uslov kreacije i on je kao malo ko istakao taj princip kao zastavu čovjeka i pjesnika. Zato je osjetio nadmoć dobrovoljnog izgnanstva, Dante prognan iz Firence koji pjeva: Ako ne postoji put časti,/ eto vam grada/ ja mogu bilo đe/ Gledati nebo i zvijezde.
Snagu djelu daje ljudski integritet autora. Čovjek u svakoj prilici mota biti čovjek, sa riječju u kojoj možeš da živiš i pogineš, kaže. Čovjek nema izbora: ako je Čovjek mora ostati vjeran svojoj biti, djelovati po nalogu moralnog imperativa. Ko je posvećen traganju za ljdskošću ničega se nikad ne boji: laž, prevara i zlo strecaju od njega. Život i djelo Branka Banjevića su taj svjetionik za orjentaciju budućim generacijama.
Poštovani,
Dugo sam se kolebao kako završiti ovo sjećanje na višedecenijsko druženje sa dragim prijateljem. I onda, prelistavajući njegov izbor iz vlastitog stvaralaštva zaustavio sam se na pjesmi Paprati: posveta rodnom kraju đe je čelom prvi put dotakao zemlju početkom aprila 1933, udahnuo proljetni vazduh sa mirisom pitomih trava, kamena ugrijanog na suncu i zemlje koja je bujala novim ciklusom rađanja i rasta. Ali, ovo je pjesma o prolaznosti, elegičnog tona, pjesma mirnog sutona i svijesti o neumitnim mijenama, kao isticanje pješčanog sata koji najavljuje svemu kraj pa i našim ovozemaljskim životima.
Tišina kamen u nit prede
u jezik sam na sebe sveden
u struk trave u zuj ose
što iznad oka nadnio se
u mlado nebo u ulišta
u kućišta u pepelišta
u lišće loze u podzide
u put kojim se sad ne ide
u dan koji se nekud sprema
u njega kojeg više nema
u glas koji se i ne čuje
ali u meni odjekuje
u tanku struju prolaznosti
koja se evo nama gosti
jer mi smo na red mi smo sada
lišće što treba da opada.
Novica Samardžić
