Foto: privatna arhiva
Bilješka uz roman Jovana Nikolaidisa
Čitajući, tako, raspjevano ino raspojasano, ovo pisanije prijatelja mi, ino suspisatelja Jovana, u skupnome nam libru “ADRIANSKE KARTOLINE”, sjetih se, na primjereno kao i obično, kako su mi trebala desetljeća da PRIHVATIM (jer, shvatio sam odmah) Krležinu lapidarnu Tvrdnju o gluposti kao JEDINOJ SVEMIRSKOJ POJAVI, kojoj se može suprotstaviti samo LJEPOTA! Jovanov El Greko, baš to jest – bespomoćna ljepota koja pobjeđuje svemoćnu ljudsku neumnost, preuzetnost – ergo, glupost! I kako pročitah knjigu, tako se vratih u Južnojadranski paradizo moje rane mladosti, u najljepše drevne maslinike na ovom bijelome svijetu, tamo:
Južnojadranski paradizo! Okušah se uživo u tom/tvom čarobnome svesvijetu prije šezdesetak godina, kao mlađahni ofciir JRM, na vježbama u kojima smo se spremali dočekati flote novih Saracena – poput naših predaka. Bilo natovskih, bilo varšavskijeh bojah. Za me je to bila finalna maskulinizacija, pritom ne mislim na potapanje neprijateljskih flota, nego na zlodjelo štono ga počinih. Jerbo, uputismo se u brijeg, e da u prijaznih Arnauta kupimo janjca: nakupismo drva, “vatra-gori-vatra-plamsa-za-plamene-osvete-mi-nećemo-više-biti-fašistički-robovi”…
Krenuše moji drugari, mahom rockerska urbana jugovićka čeljad, da smaknu joncića (kako vele moji boduli), i muče stvorenje, ne znajuć’ ni ubit ‘come Diocomanda!’ Mene je pak did mi Jure, prija nego san pȍšȃ u školu vajktenta, da držin svinju za riep na kolinje…Uzmem nož, učinim to, smilovalo mi se janje, tere ogadih sebe sama. I još mi je u oku njegov potonji pogled u svoga ubojicu…
Godinama kasnije, vraćah se višekratno u čarobni Jug – come chenelposto del propiodelitto il colpevoletorna, lo sai: kao što se krivac vraća na mjesto svoga zločina, znaj (tako nekako idu riječi one divne SanRemske pjesme)…
I sada me, bespomoćnog, vraćaju u ta vremena Jovan i njegov “Mavro El Greko”, čudesna tvorba meštra od beside i šentimienta. Nikolaidis je skovao naprosto čarobnu ROMANSIRANU POEMU, nježnu, razigranoga vokabulara, regbi autobiografskih inklinacija – a bez njih literature bojati se niti nema…Mavro i Krista, nespojiva dva svijeta ukrižena u ljubavi, kao u svevremenoj pjesmi Zvaneta Črnje KRIŽ: sve u križ je križ, dva štapa i dva noža. I dva puta: samo dvoje ljudi su uvijek dva križa. Zanosno raspjevani Jovan ima rizgranutog čitatelja, mameći ga najprije medom i mendulon, a onda žukinim pelinom: “Oj pelin, pelinče, moje gorko cviće, s tobon će se moji svati zakititi”…
Štono kaza Krleža: Ljubav je samo kemijski agens,.. efektna, no ne i efikasna, omami, povede, razvodni se – pa ostavi protagonist svakoga u svojoj samoći.
