Foto: privatna arhiva

“Ma koliko naši domaći vicevi tipa: „Utrkuju se Crnogorac i Bosanac na 100 metara. Nema pobjednika – jer Crnogorac odustane, a Bosanac se izgubi…“ imaju određenog šarma i duhovitosti, kao i ostali na račun Srba, Slovenaca, Hrvata, Albanaca… oni zapravo doprinose jačanju predrasuda i isticanju različitosti kakve u konačnici mogu biti opasne. Ne kažem da treba zabraniti viceve, to nikako, jer bez humora bi bilo puno gore, ali treba voditi računa o tome gdje se povlači crta između duhovitosti i vrijeđanja“, piše za Fokalizator svome eseju hrvatski književnik Edi Matić

ZABRANJENO JE OBRAĐIVATI I DALJE OBJAVLJIVATI TEKST, BEZ PISANE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKALIZATORA

Na sintagmu govora mržnje nailazimo danas na svakom koraku, naročito u beskraju interneta. Ona vuče svoje korijene iz rasne mržnje, iako se s mržnjom susrećemo i puno prije pojave rasa, prije pojave društva – po biblijskoj priči o Abelu i Kainu. U njoj mržnja (Kaina prema Abelu), nastaje kao neshvatljiva i bezrazložna, da bi se kasnije uglavila u naš genetski kod na način da se ni danas često ne znaju njeni pravi razlozi – znamo samo da je neupitno tu – i da je to sasvim dovoljan argument za njeno održavanje.

Dakle, mržnja – najdestruktivniji osjećaj u povijesti ljudske prirode, već je bila tu, još od malih nogu čovječanstva. Da ne bi posustala ili zatajila, izmislili smo govor mržnje da je oživi, da potakne na svježe ideje o novim mržnjama. I to nam jako dobro ide… naročito u novijem vremenu, kad su masovni mediji postali neizbježan svjedok, sudionik, ali i kreator društvenih procesa.
 
U starim onim vremenima, išlo je malo teže. Na primjer, tko je tada mogao biti lako informiran o tome što govore Mojsijeva proročanstva (s nimalo ugodnim posljedicama), upućena svima onima koji se okreću od Boga. A čak ni oni pismeniji sretnici koji su pročitali Mojsijev govor mržnje, ne bi ga znali definirati ni prepoznati kao takvoga. Pa, pobogu, društvo je tek bilo u razvoju… nitko nije znao da će npr. Vijeće europske zajednice, iz udobnih Briselskih fotelja jednog dana razglabati i donositi zakone o sankcioniranjima takvih pisanja. Kroz Bibliju vidimo da Bog mrzi grijeh. Sve nasilje u Bibliji, a ima ga kao u najluđim apokaliptičnim i ratnim filmovima, pokazuje nam koliko Gospodin mrzi grijeh. Pa zašto ne bismo i mi?! Pritom grijeh i grešnike tumačimo na svoj način – po prigodi, da bi opravdali vlastito nasilje.
Bez sredstava javnog informiranja, namučili su se npr. pisari proglasa crkve u Francuskoj iz petog stoljeća, koji su trebali obavijestiti pučanstvo o zabrani kretanja Židova na ulicama tijekom Uskrsa, jer „je njihovo pojavljivanje uvreda za kršćanstvo“. Sličnu su muku prolazili i engleski svećenici koji su u nekom trenutku imali velike financijske dugove prema Židovima najmodavcima – da svojim govorima ili letcima zakucanim po gradskom drvoredu nahuškaju vjernike na pokolj židovskih familija, e da bi odmah potom zapalili sve zapise o svojim dugovima.
U 13. stoljeću, u Njemačkoj su se bili dosjetili onoga da „slika govori više od tisuću riječi“, pa se pojavljuju „Judensau“ – slike koje prikazuju Židove u seksualnom činu sa svinjom. Te slike su bile jako popularne sljedećih stoljeća, a neke su još dostupne u katedrali u Koelnu (samo uz posebno stručno vođenje). Toliko o slikovnom govoru mržnje.


Nešto kasnije, još uvijek bez televizije, interneta i aplikacija, slavni je Martin Luther u svojim knjigama pisao kako židovske sinagoge trebaju biti spaljene, židovske kuće uništene, da židovsko učenje treba kazniti smrću, da njihovo bogatstvo treba oduzeti i da ih treba protjerati iz Europe… Njegovo su naukovanje, tokom drugog svjetskog rata  slijedili i urednici sarajevskog Katoličkog tjednika s čestim objavama tipa: „Bože svemogući, gospodaru svijeta, sad će Židovi dobiti što zaslužuju“

Moderna vremena čine informacije dostupnijima, od novina, televizije i radija, do začudnog i nemilosrdnog interneta kojemu ne promakne ništa – od banalne anegdote u kojoj je mačka pretrčala cestu, preko fotografije rakete koja se zabila u bolnicu, do ispisane poruke na fejsbuku s pozivom na ubijanje.

U mnogim se europskim zemljama smatra opravdanim ograničiti (i sankcionirati), govor mržnje koji i neizravno može dovesti do povrede prava drugih. Dovoljno je pretpostaviti da javni izrazi netrepeljivosti mogu dovesti do ugrožavanja prava pojedinaca koji pripadaju skupinama prema kojima je iskazana netrepeljivost.

Sankcioniranje govora mržnje nije izum najnovijeg doba i civilizacijskih dosega. O tome nam, na primjer, govori i podatak sa suđenja u Nürnbergu, gdje je Julius Streicher, urednik časopisa Der Stürmer, osuđen na smrtnu kaznu. Iako Streicher nije bio član nacističke partije, niti je izravno sudjelovao u provedbi Konačnog rješenja, međunarodni je sud ocijenio da je kroz svoje govore i članke zarazio njemački um virusom anti-semitizma te njegova poticanja na ubojstva i istrebljenje… predstavljaju zločin protiv čovječnosti.


Po tome bi, bez obzira na to što znamo da se svaki oblik govora odvija u određenom povijesnom i kulturnom kontekstu, pa su njegov sadržaj, značenje ili insinuacija nerazdvojivi od tog konteksta – i govor bivšeg predsjednika Tuđmana u kojem on gromoglasno kaže: „Na sreću, moja supruga nije Srpkinja ni Židovka“ – bio ograničen ili barem naknadno sankcioniran. Ali ništa od svega, jer tadašnja prikrivena i neprikrivena ustašizacija je, u ime izgradnje nove nacionalne države, slijedila antisemitske obrasce i nadodavala nepoćudne po aktualnoj potrebi.


Van tog povijesnog konteksta nailazimo i na izjavu bivšeg splitskog gradonačelnika Keruma, koji kaže: „Nikada ne bih htio Srbina za zeta i Srbi bi trebali znati gdje im je mjesto“. Isto izjavljuje i beznačajna, ali medijski prisutna Ruža Tomašić.
Problematično uvijek ostaje da je teško razgraničiti definicije govora mržnje u odnosu na uvredljiv jezik ili klevetu. Čini se da se Hrvatska, već pri svom stvaranju, držala američkog pravnog modela koji veliku važnost pridaje činjenici je li govor mržnje doveo do izravne štete i povrede prava pojedinaca, a koji moraju biti dokazivi.

Ipak, moramo biti svjesni toga da određene izjave, kako god bile formulirane tako da ih je teško pravno sankcionirati – zasigurno su zaslužne za građenje mrzilačke atmosfere. One kao da pripremaju teren za teže, direktnije i opasnije izjave koje se dalje prepuštaju gomili.
Kada na primjer, don Mile Plenković o smrti istaknutog povjesničara Slavka Goldsteina kaže: “Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta.” – onda je jasno kakve svjetonazore želi nametnuti svojim vjernicima.


Jednako tako, kada don Damir Stojić kaže: „Čuo sam neki dan da u vinkovačkoj bolnici, pošto je svaki liječnik potpisao priziv savjesti, da – zamislite! – spremni smo platiti liječnike iz susjedne države da prijeđu Dunav, da ubijaju našu djecu! Prije 20 godina su prelazili i napadali, i obranili smo se. Zar smo došli do te razine da ih sada plaćamo da dođu i da ubijaju?!“ – on istovremeno podgrijava stare mržnje prema Srbima općenito i stvara atmosferu linča prema tražiteljima prava na pobačaj.

Moramo biti svjesni i opasnosti koje donose drugi, naizgled još benigniji oblici izražavanja, poput šala na račun nekih stereotipa. Opasna je ta linija koja lako vodi od ugrađenih stereotipa, preko predrasuda do diskriminacije. Nijemci imaju upozoravajući izraz za mogućnost takvog razvoja stanja uma – kaže se „Türkenwitz > Judenwitz > Auschwitz“. Ma koliko naši domaći vicevi tipa: „Utrkuju se Crnogorac i Bosanac na 100 metara. Nema pobjednika – jer Crnogorac odustane, a Bosanac se izgubi…“ imaju određenog šarma i duhovitosti, kao i ostali na račun Srba, Slovenaca, Hrvata, Albanaca… oni zapravo doprinose jačanju predrasuda i isticanju različitosti kakve u konačnici mogu biti opasne. Ne kažem da treba zabraniti viceve, to nikako, jer bez humora bi bilo puno gore, ali treba voditi računa o tome gdje se povlači crta između duhovitosti i vrijeđanja.