Foto: privatna arhiva

“I Bibliju bi, naravno, trebalo čitati i uzimati oprezno, razumijevajući kontekst vremena o kojem govori, ali se nažalost, moćnim utjecajem klera (i klira), kontekst vremena od prije više od dvije hiljade godina želi potpuno jednako aplicirati i na današnjicu, što je na prvi pogled smiješno, ali u dubini problema je opasno”, piše za Fokalizator svome eseju hrvatski književnik Edi Matić

ZABRANJENO JE OBRAĐIVATI I DALJE OBJAVLJIVATI TEKST, BEZ PISANE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKALIZATORA

Sloboda izražavanja jedno je od najvažnijih demokratskih prava, ali ona ne može biti neograničena i bezuvjetna. Bitno je naglasiti da u medijima sloboda izražavanja ne postoji kao apsolutno pravo. Slobode i prava mogu se ograničiti zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a imamo i nešto što se zove novinarska etika, koja opisuje granice slobode izražavanja, odnosno poštivanje prava i ugleda drugih.
Regulacija, odnosno suzbijanje govora mržnje, potrebna je kako bi se spriječila erozija temeljnih političkih i društvenih vrijednosti, ali i pored svih regulativa, svjedoci smo navale internetskih portala koji sebi dozvoljavaju sadržaje radikalnog nacionalizma, srbofobije, četništva, teorija zavjere…, sve bez ikakvih sankcija, samo uz povremene moralne osude takvih objava i njihovih nositelja.
Kroz medije se provlači svašta, pa tako u samo par klikova po internetskim stranicama nailazimo i na to, kako na primjer srpski mediji o nekakvom vojnom popu Čarkiću pišu hvalospjeve na račun njegovih angažmana, ali i njegovu izjavu: “U ratu sam uvijek bio Kristov vojnik… Sad sam u mirovini, ali sam još uvijek dobro raspoložen za ubijanje ljudi. Ne žalim ni za čim, sve što sam učinio bila je Božja zamisao”. Naravno, tu je i popratna fotografija s podignuta tri prsta u znak pozdrava. Nesankcionirana promocija četničkih ideologija, kroz skoro romantični prikaz starčića, ostaje zapisana duboko u čitateljima. Svako nesankcioniranje govora mržnje može dovesti do diskriminacije, zločina iz mržnje i na kraju, totalitarne i genocidne politike.

Istovremeno, s druge se strane na jednom hrvatskom portalu objavljuju serije kolumni u kojima je svojim diskriminatornim, ponižavajućim i uvredljivim govorom prikazuje izbjeglice i migrante kao kriminalce i silovatelje („…Stalno nam stiže tuđe zlo…“, „… Prijete zaraze, silovanja i kriminal…“), kao i stalno isticanje rasističkim tonom – o genetskoj inferiornosti afroazijskih migranata.

U međunarodnom zakonu o ljudskim pravima ne postoji formalna definicija govora mržnje, ali Europski sud za ljudska prava, prema preporuci Vijeća ministara, daje pravnu definiciju govora mržnje, po kojoj je to govor koji pokriva sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promoviraju ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, anti-semitizam ili druge oblike mržnje koji se temelje na netoleranciji, uključujući netoleranciju izraženu kroz agresivni nacionalizam i etnocentrizam, diskriminaciju i neprijateljstvo spram manjina, migranata ili ljudi imigrantskog porijekla. Nažalost, tom definicijom nije obuhvaćen široki spektar osjetljivih grupa prema kojima je okrenut govor mržnje.

Danas možemo reći da smo dosegli neke civilizacijske razine, da smo postali osjetljivi na govor mržnje, jer u njemu prepoznajemo stvarnu, fizičku opasnost za one prema kojima je usmjeren, ali se još uvijek mučimo oko njegovog definiranja.
Kako ga je nezahvalno definirati, još je teže uvesti univerzalni standard za njegovo sankcioniranje. Ustavi i zakoni mnogih zemalja zabranjuju govor mržnje, s posebnim klauzulama o elektroničkim i ostalim medijima. Na društvenim mrežama i internetskim medijskim portalima te zabrane uključuju i pogrdne komentare, slike, video materijale ili grupe u kojima se poziva na mržnju i nasilje.
Izdavači često nisu dovoljno ekipirani za danonoćnu borbu s nepoćudnim komentarima, pa da bi izbjegli sudske progone i kazne, mogu se spasiti jedino ukidanjem komentiranja (a to onda znači bitno smanjenje čitalačkog dosega i pad rejtinga koji prate oglašivači, što može značiti i financijsku propast).

U međuvremenu, dok države mukotrpno traže načine za suzbijanje i obuzdavanje mrzilačkih komentara, pod utjecajem dnevnopolitičkih prilika ili lukrativnih poslovnih ideja, uvode se i začuđujuće redukcije kontrole govora mržnje u nekim medijima. Jedna od njih je i trenutna preporuka Facebooka (u internoj prepisci unutar kompanije), svojim moderatorima – da na ovoj platformi dozvole govor mržnje i poziv na ubijanje ruskih vojnika u Ukrajini, ali i ruskog i bjeloruskog predsjednika, imenom i prezimenom. Štogod mi imali protiv invazije ruske vojske na Ukrajinu, kakve god sankcije Rusiji donosili – dozvoliti pozive na ubijanje imenom i prezimenom je sramotno. Nije to ista kategorija kao parola „Smrt fašizmu“, makar bila i privremena, kako u Facebooku kažu.

Rusi su davno, za vrijeme drugog svjetskog rata plasirali kampanju „Tata, ubij Nijemca!“, ali su je vrlo brzo, shvativši da je neprimjerena, promijenili je u „Tata, ubij nacistu!“

Vratimo li se malo na početak, prisjetimo li se Abela i genetski naslijeđene mržnje kojoj ne znamo razloga ni povoda, možemo uočiti kako su se na nju prirodno nadogradili mehanizmi podjele „mi-oni“, a za njima predrasude i nasilja. U psihologiji masa, ali i pojedinca, svi se takvi mehanizmi bez razmišljanja lako priklanjaju utjecaju okoline i površnom razumijevanju.
Kad Isus u Bibliji kaže: „Dođe li tko k meni a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!” (Evanđelje po Luki 14, 26-27)

Isus zapravo ne potiče na mržnju. On potiče na ljubav prema Bogu pa makar u hrvanju za tu ljubav sredstvo bila „mržnja“. Ali uzalud je pojašnjavati i razglabati, nakon što su obožavatelji biblijskog teksta već zamrzili sve oko sebe, ne bi li stakli pravo na dobro mjesto u saboru. Isusovom.
I Bibliju bi, naravno, trebalo čitati i uzimati oprezno, razumijevajući kontekst vremena o kojem govori, ali se nažalost, moćnim utjecajem klera (i klira), kontekst vremena od prije više od dvije hiljade godina želi potpuno jednako aplicirati i na današnjicu, što je na prvi pogled smiješno, ali u dubini problema je opasno. Jedan osnovnoškolac ili odrastao čovjek ne bi trebao smatrati normalnim nasilno istrebljenje 25 milijuna ljudi na koje se nailazi čitajući Bibliju. Pola tadašnjeg čovječanstva je istrijebljeno na stranicama Biblije. Od toga ih je oko dva milijuna i osamsto hiljada osobno Bog poslao u smrt. To svakako ne bi trebao biti priručnik za život mladog, suvremenog bića.
Isto tako, danas ne bi trebalo biti normalno ni ženu shvaćati i opisivati „da treba biti pokorna i tiha“, „da ne smije imati nikakav autoritet nad muškarcima“, kao što ne bi trebala nositi breme izdaje i izgona iz raja.  

Okej, još nekako mogu razumjeti Aristotela… kao što mu je u ono vrijeme bilo senzacionalno otkriće i teorija kako je Zemlja u središtu svemira, tako je kao prirodoslovac opisivao žene kao deformirane muškarce. Kažem, sve u svoje vrijeme.

Ali teško mogu razumjeti da se dvije hiljade godina nakon tako nakaradnih tvrdnji, pojavi svećenik koji kaže gotovo isto: “Žena koja je prezrela Boga, svoju stidljivost i pošteni rad, to je specijalni tip komunističke žene, ali ujedno i tip nakaze od žene. Odvratna je Bogu, ali je odvratna i poštenim ljudima“. Tako je govorio Alojzije Stepinac, kandidat naše crkve za svetca. Ženu koja slučajno i „po nesreći izgubiti poštenje“ smatrao je bludnicom, a po riječima Svetoga Pisma: „Svaka žena bludnica bit će zgažena kao smeće na ulici”.

Katolička je crkva danas u suvremenom svijetu uglavnom dobro uvježbana, pa su i govori mržnje koji dolaze s njene strane suptilni, skoro neprimjetni. Ipak, po pitanju žena i ženskih prava njihova mrzilačka retorika još uvijek je otvorena poput Biblije.
I pored nedavnog priznanja Vatikana da Katolička crkva ima ozbiljan problem – jer su brojne redovnice natjerane na pobačaj nakon što su ih svećenici i biskupi pretvarali u seksualno roblje – nakon čega Crkva zaista ne može biti u poziciji držanja lekcija o pravima žena na svoja tijela, još uvijek se hrvatski kler drsko i bahato nameće svima, a ne samo vjernicima. Tako biskup Jezerinac progovara bez da trepne: “Danas svakodnevno ubijaju djecu po bolnicama pozivajući se na ženino pravo. I znate što se radi od mesa te djece? Ako niste znali – najskuplji parfemi”. Pa, kome se u crkvenim klupama ne bi povraćalo na samu pomisao o ženi koja želi abortus.
Don Damir Stojić iznosi svoje tvrdnje kao medicinske – da žena ne može zatrudnjeti ako je silovana. A svoju borbu protiv pobačaja filozofski potkrjepljuje zaključkom: „Pobačaj ne može promijeniti činjenicu da je djevojka silovana!“ Genijalna kombinacija medicine, psihologije i filozofije u službi zaostale ideologije.

Najdubljim korijenima nas vraća i Ivica Raguž, dekan đakovačkog katoličko-bogoslovnog fakulteta, koji u Glasu koncila piše: “Žene trebaju biti poslušne te ne smiju previše ispitivati i tražiti jednakost! One su drugotne, dok su muškarci prvotni!”

Izjave ovih svećenika možda po pravnoj definiciji ne spadaju pod govor mržnje, ali su zasigurno poziv prema obezvrjeđivanju žena, oduzimanju dostojanstva i diskriminaciji, zbog čega, i kao institucija – zaslužuju najstrožu osudu društva u cjelini. 

Sav progres civiliziranog svijeta, svi sateliti lansirani u svemir, sve bolesti izliječene modernom medicinom, sve je to okovano tvrdoglavim držanjem crkvenjaka, moram reći – nažalost, posebno u Hrvatskoj.
Gore spomenute redikulozne izjave katoličkih svećenika izgledaju zaista smiješno u svojoj zatucanosti, ali one su temelj na kojima dobar dio pučanstva gradi svoja mišljenja, pa ih tako i živi. Zato umjesto da vrijeme pred nama koristimo na nove pametne stvari, nove izume koji će olakšati život, na očuvanje planete i energije, na zaštitu radničkih prava, na planiranje sreće i mira, mi obavezno moramo ulagati vrijeme u borbu protiv zaostalosti i zatucanosti u kojoj nas prisilno drži crkva.
Moramo osvijestiti značenje i opasnosti svakog govora mržnje, pazeći pritom da ga ne banaliziramo tražeći ga u svakom kontekstu, jer i s te strane vreba opasnost kakvoj bi se radovali oni koji ga koriste.
Vratimo se sad na početak, odnosno na Knjigu postanka. U njoj čitamo i da je sam Bog stavio pod svoju zaštitu prvog svjetskog nasilnog ubojicu – Kaina. Dosta čudno, al neka mu… nek bude volja njegova. Zatim je Bog poslao Kaina istočno od Raja gdje je on susreo svoju ženu. Odnosno sestru. I s njom imao djecu. I druga djeca Adama i Eve su se ženili i imali djecu… pa kad malo bolje promislim, ni ne čudi me da čovječanstvo uporno pokazuje svoju retardiranost – ako smo svi potomci izopačenog, incestuoznog razvrata biblijskih razmjera. A abortusi zabranjeni!?