Foto: Nebojša Radović
Skorašnje uplitanje onih koji na to nemaju pravo u rad onih koji najčešće ćute o svemu pa i o onom kad im drugi o glavi rade, na njihovu štetu, dovodi do logičnog pitanja: Treba li tražiti reciprocitet ili definisati neki novi način rada, postavljajući nova pravila u radu?
Kako je prethodnih dana od strane nadležnih organa u UO UCG imenovan predstavnik i zaposleni jedne vjerske organizacije, trebalo bi sada da tražimo da i UCG da svog predstavnika u organe te vjerske organizacije po principu reciprociteta (glavu za glavu). Kako stvari stoje na UCG bilo bi više kandidata, jer se mnogi više bave vjerskim nego naučnim pitanjima, pa se bojim da bi moglo doći do gužve, ali da probamo jer konkurencija daje kvalitet, logično. Ko bude imao više citata na vjerskim skupovima, ide u drugi krug, i tako do pobjednika.
Nadležni organi nam, kao u ostalom i mnogi prije njih, spremaju „reformu“ pa će se u narednom periodu opet mijenjati akademska pravila koja će važiti dok su oni na vlasti. Mogao bi se ovom reformom npr. UO UCG proširiti na neodređen broj članova pa da nam razne organizacije po svom nahođenju šalju emisare. Što bi nam falilo da u UO imamo predstavnika Jehovinih svjedoka, i to su članovi naše zajednice, nema ih mnogo, ali ih ima, ili da ponudimo nekom Udruženju dugih brada, registrovanoj negdje daleko na južnoj polulopti, kao specifičnoj organizaciji, koja njeguje duge brade (ču mene duge noževe) da imenuje svog predstavnika radi proširivanja kontakata na međunarodnom nivou. Takođe, poslednja godina je pokazala da su mnogi evoluirali u svojim razmišljanjima, ali im u biografijama fale neke sitnice koje bi to i potvrdile. Predlažem da se na brzinu organizuje nekoliko litija, čisto radi popunjavanja biografija preletača da bi onima koji su tamo bili od početka pokazali da su u stvari i ovi bili za istu stvar samo to ovi što su šetali nijesu dobro viđeli jer su ovi prvi šetali u sebi. Novim pravilima bi trebalo definisati i promjenu mišljenja, jer ovi što stalno misle isto nijesu baš neki primjer. Zašto ne uvesti referencu, koliko si partija osnovao i koliko si partija promijenio. Malo je monotono kad si stalno da jednoj strani, ili nemaš stranu, a neko reče trebaju nam promjene, pa što to ne bismo i adekvatno bodovali i nagradili. Napravi se fino lista, ko je prvi promijenio mišljenje, pa ko prvi do nove vlasti, više i privilegija. Ovi sporaći nam ne trebaju. Još ako kod novih dođeš sa ponudom da izneseš „prljav veš“ od prethodnih, naravno idu dodatni bodovi.
Neko ko bi trebalo da se oglasi u važnim momentima za društvo u kojem bitiše, svakako je intelektualna elita. To bi trebalo da su akademici, profesori, nezavisni intelektualci koji, kad se oglase, budu najčešće na najružniji mogući način izvrijeđani zahvaljujući „otvorenoj“ medijskoj sceni koja proklamuje „pljuvačku“ demokratiju. Ako je u pitanju žena, onda je arsenal oružja mnogo veći i udar jači. Sakrijem se iza izmišljenog nika i onda nasladim svoje kukavičko srce, kako sam ti svašta rekao, zadovoljiši svoj bolesni ljubomorni i iskompleksirani um, gledajući kako mi rastu lajkovi dobijeni od istomišljenika, koji su još veće kukavice i neznalice od mene, jer ne znaju da koriste blagodeti interneta, a ja sav ponosan na svoj „herojski“ potez. Nego, ipak, na sreću, ima i onih koji javno kažu šta misle i naravno ne interesuje ih što za vukom džukele laju (ne mogu navesti izvornu izreku „za vukom psi laju“ jer je pas čovjekov prijatelj, a džukela je karakterna osobina). Do duše, tih je malo, ali je uvijek malo bilo onih koji su mijenjali svijet i gledali naprijed. U svemu ovome se izdvaja Skupština, koja je uvijek bila primjer. Grupa koja je zakonom zaštićena su poslanici, koji zahvaljujući skupštinskim klupama sebi daju za pravo da komentarišu sve što im je na srcu leglo, sve što ih tišti i za čim žude, sve što im sa terena dojave, a u realnom životu im ne može biti. Nekada je Crnogorska Skupština mogla biti uzor mogo starijim i po demokratiji poznatijim parlamentima. I danas smo primjer, ali kako ne treba, pa se pitam, kakav smo mi narod, ako su nam izabrani predstavnici ovakvi. Ako je tačno ono „kakav narod takva i vlast“ onda smo dotakli dno.
Šta dalje raditi, pitanje je sad? Treba nam nešto brzo i efikasno. Kako da se oslobodimo formiranog okruženja, koje ostavlja trag, kako da krenemo u bolje sjutra uz ovako instalirano javno mnjenje gdje skoro da nemamo televiziju, imamo jedan radio i nekolika portala a o etici, moralu i poštenju ne treba brinuti. Toga imamo iz uvoznih televizija na pretek. Što bi nas sjekirali naši problemi kad možemo fino o tuđim životima da brinemo. Još se i pitamo, ko će ispasti, a ko produžiti dalje, jer smo poslali toliko poruka za izbacivanje (nema veze što đecu liječimo na isti način) pa mi neće onaj ošišani opet silovati onu narkomanku jer je ona zaljubljena u onog oženjenog što je prošli put izbio onoga tetoviranog koji je spavao sa sestrom svoje žene, koja je rodila dijete sa bratom od tetke svoga zakonitog muža. I na kraju, da li je ćutanje zlato? Ako nešto kažeš odmah će razni botovi lajati za tobom, što i nije neka briga, jer kad pričaju iza leđa, sa razlogom su tamo, ali će te oni koji misle svojom glavom razumjeti, podržati, okuražiti na novi potez. Zato jedna od istina koja je vladala ovim prostorom opet mora biti nosilac slobodne ideje, jer reći istinu pa kakva je god, bolje je nego ćutati i trpjeti, što potvđuje onu staru „bolje biti jedan dan orlem, nego sto godina vranom“!
