Foto: Fokalizator
Afan Latić piše za Fokalizator o Ibrahimu Rekoviću. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzike i muzikologije, teatra… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
U svijetu u kojem sve brže zaboravljamo mirise djetinjstva i boje predaka, postoje ljudi koji su cijeli svoj život posvetili pamćenju. Ne pamćenju kao zbirci podataka, već kao nježnom činu čuvanja smisla. Takav je bio Ibrahim Reković – čovjek čija duša nije znala šutjeti kada bi zavičaj zabolio. Crtao je, pisao, govorio i svjedočio – ne da bi ostao upamćen, već da bi Plav i Gusinje ostali voljeni.
Rođen u Plavu 1941. godine, među oštrinama planinskih visova i mehkoćom plavskih jezera, Reković je nosio nešto od kamene šutnje Prokletija i nešto od titraja vodenih ogledala. U tim kontrastima je odrastao i oblikovao se: kao slikar, kao pedagog, kao kulturni čuvar. Njegovo obrazovanje u Herceg Novom, Peći i Prištini dalo mu je tehniku, ali ne i zanos – jer zanos nije u školama, već u očima čovjeka koji ne može prestati voljeti ono što drugi više ne gledaju.
Njegove slike nisu bile samo pejzaži. Bile su to zabilješke vremena koje nestaje. U svakoj staroj česmi, krovu od šindre, razvaljenom prozoru – bilo je više historije nego u udžbenicima. U njegovom „Izgubljenom ambijentu“ nije bilo gnjeva, nije bilo optužbi – samo tuga čovjeka koji zna da će vrijeme sve pregaziti ako ga ne uslikamo srcem.
Ali Reković nije stao na bojama. On je govorio i riječima. Sakupljao je izreke, anegdote, govorne osobenosti i krhotine kolektivne duše koje bi se u svakodnevici rasule kao zrnca. Njegove knjige nisu bile knjige u uobičajenom smislu – one su bile škrinje jezika i duha jednog naroda koji nikad nije imao dovoljno prostora da piše sam o sebi. Ibrahim mu je dao prostor. Dao mu je glas. Dao mu je ogledalo.
Posebno mjesto zauzima njegova knjiga „Rječnik plavsko-gusinjskog govora“, monumentalno djelo koje sadrži oko 5.000 riječi, izraza, idioma i poslovica. To nije običan rječnik — to je knjiga duše jednog naroda. Tu su „papiruše“, „kafićuse“, „džezve“, „ćefovi“, tu je čitava melodija govora koji se više ne uči u školi, ali se pamti u srcu. U predgovoru ovog rječnika autor je zabilježio sledeće: Iz moje biografije se vidi da ja, za ovu oblast, nijesam stručan i da sam se, po mišljenju nekih, “latio” tuđega posla. Bilo je i onih koji su smatrali da je to posao za dokojne. I jednima i drugima sam odgovarao da nijesam jedini koji radi tuđe poslove, jer ih ne rade oni koji su za to plaćeni i stručni, te i da je ovo posao za pismene i dobronamjerne. Nemanje prethodnika u ovoj oblasti, mi je pričinjavalo dosta poteškoća, ali, u nad dragoga Allaha dž. š., računam da ću imati nasljednike. Rečeno je:”Čovjekov život se mjeri tragovima i da svako bira kakve i na koji način će ih ostaviti”.
Taj rječnik je Rekovićeva mala enciklopedija opstanka. Da plavsko-gusinjska riječ ne utihne, da se zna kako se govorilo kad se voljelo, kad se tugovalo, kad se prkosilo. On je znao da jezik nije samo sredstvo, nego identitet. Sačuvati riječ – značilo je sačuvati narod.
Pored rječnika, Reković je autor i knjiga „Plavsko-gusinjski biseri“, „Izgubljeni ambijent – Plav i Gusinje nekada“, te „Plavljani i Gusinjani u anegdotama“. Svaka je knjiga mala hronika, svaka anegdota zapis jednog lica, jednog vremena, jednog običaja.
I nije to bila nostalgija. Reković nije bio sentimentalan turist u vlastitoj prošlosti. Bio je borac za kulturni opstanak. Učestvovao je u političkom životu, ne kao ideolog, već kao neko ko zna da bez kulturne samosvijesti nema ni političke dostojanstvenosti. Onaj ko ne zna šta mu znači riječ „avlija“, teško može razumjeti šta znači „zajednica“.
Simbolika njegovih ruku ostaje snažna: istim rukama je crtao grb opštine Plav i opštine Gusinje, kao što je tim rukama pisao o šutnjama naroda. Bio je jedan od rijetkih ljudi kod kojih su funkcija i služenje išli zajedno. Njegove ideje o turizmu, kulturi, bošnjačkom identitetu u Crnoj Gori nisu bile teorijske – bile su utjelovljene u njegovom djelovanju, skromnom, ali postojanom.
Bio je poslanik, odbornik, savjetnik za kulturu. Ali njegove najvažnije funkcije bile su neformalne: bio je zapisničar zaboravljenog, portretista prošlog, čuvar onog što ne staje ni u skupštinske zapisnike ni u zakone. Njegova služba narodu nije stajala u platnoj listi – ona se ogledala u slikama koje su okačene u domovima i riječima koje sada ponovo uče unuci iz njegovog rječnika.
Dobitnik je mnogih priznanja, uključujući posthumnu plaketu “Komune”, ali njegov najveći orden bio je – “zahvalan pogled starice koja je u njegovoj knjizi pročitala riječ koju je zaboravio i njen unuk”.
A kada je tiho otišao, u ljeto 2019. godine, Plav nije izgubio samo slikara ni samo pisca. Izgubio je hroničara vremena koje se ne može više nigdje pronaći osim u njegovim djelima. Izgubio je svjedoka jednog svijeta u kojem su i kamen i riječ i boja imali svoju svetost. Izgubio je, odvažiću se i kazati svojeg Bašeskiju.
No, Ibrahim Reković nije nestao. On se nastanio u svojim crtežima, u jezičkim nijansama koje je zapisivao, u svakom pogledu koji se zastidi pred zaboravom. On je i dalje tu – u sjenkama Plava koje padaju pod istim uglom kao u njegovim skicama, u pričama koje se prenose s koljena na koljeno, a da niko više ne zna ko ih je prvi zapisao.
Kad otvorite njegov rječnik, kao da ulazite u sobu u kojoj se svi znaju. Kad gledate njegov crtež Plava pod snijegom, čujete tišinu koja miriše na djetinjstvo. Ibrahim Reković nije samo govorio o zavičaju – on ga je učinio vječnim. Jer Ibrahim Reković nije bio „autor“. On je bio svjetionik. Tiha luča na razmeđu zaborava i pamćenja.
I tu ostaje.
