Foto: Tone Stojko
“Novi zavjet završava prizivanjem apokalipse, završava riječima: ‘Da, dođi’. Ko dođi? Hriste, opet dođi. Šta dođi? Apokalipso, dođi. Biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Međutim… kao apokaliptičar, ja sam nužno ljevičar. Nije čudo da je Engels učio od srednjevjekovnih milenarističkih pokreta i bio fasciniran Münzerom”, piše naš urednik za esej, Andrej Nikolaidis, koji je za čitateljke i čitaoce Fokalizatora pripremio seriju tekstova na istu temu.
ZABRANJENO JE OBRAĐIVATI I DALJE OBJAVLJIVATI TEKST, BEZ PISANE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKALIZATORA.
Ambivalentnost je sastavni dio Novog zavjeta.
Sama struktura tog teksta, u kojem nema sveznajućeg (usudio bih se reći: ni pouzdanog) pripovjedača porađa ambivalentnost. Za razliku od, recimo, Kur’ana, koji diktira sami Bog, pa je, dakle, u pitanju Božija riječ koja ne trpi varijacije, u hrišćanstvu Božija riječ nije biblijski tekst, nego sami Isus Hrist. A biblijski je tekst, pak, tumačenje i govor o Božijoj riječi.
Struktura Novog zavjeta je vrlo složena – tekst čini 27 knjiga – i prethodi mnogim postmodernim tekstualnim strategijama, o čemu ovdje neće biti riječi.
U Novom zavjetu imamo četiri pripovjedača koji, sa izvjesnim varijacijama, govore o istom: o životu Hristovom. Tu su, potom, Djela apostolska, čiji je autor, najvjerovatnije, isti onaj koji je napisao Jevanđelje po Luki – te je ovaj fragment teksta, na izvjestan način, ekstenzija tog Jevanđelja. Slijede Pavlove Poslanice, koje funkcionišu kao esejističko-filozofska interpolacija. Tu je i sedam poslanica, sedam komentara drugih autora. Knjiga završava Otkrivenjem Jovanovim, apokaliptičnom fantazijom koja je protodistopijski tekst čijoj se kompleksnosti neće približiti niti jedan sljedeći tekst distopijskog žanra. Između ostalog zato što je i u Jovanov tekst ugrađena ambivalentnost – ono što se iz perspektive savremenog, sekularizovanog čitatelja čini kao distopija, zapravo je utopija. I opet: niti jedan od kasnijih utopijskih tekstova neće se uspjeti ni približiti kompleksnosti i uticaju Jovanove utopije.
Mnoštvo naratora, mnoštvo pripovjednih perspektiva, nužno rezultira mnoštvom tumačenja. Nevolja nastaje onda kada se biblijski tekst razumije kao uputstvo za uređenje svijeta. Sukob različitih tumačenja Biblije po pravilu je počinjao kao teološka rasprava, da bi se razvio u rat i krvoproliće. Mišljenja smo da razumjeti Novi zavjet kao uputstvo za uređenje svijeta znači fatalno ne razumjeti taj tekst.
U ovoj će seriji bilješki biti riječi o pitanju: kako je moguće da tekst čiji jedan od ključnih fragmenata glasi „A sad ostaje, vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav” (riječi koje Pavle upućuje Korinćanima) proizvede govor mržnje?
Standardan odgovor: “u pitanju je zloupotreba teksta” čini nam se nedostatnim i neoprostivo intelektualno lijenim.
Vratimo se sada na Otkrivenje Jovanovo i dvije političke ideje (ljevica i konzervativizam) koje proizilaze iz različitog tumačenja tog teksta.
Moje je tumačenje ovo: apokalipsa stoji kao obećani otok duboko u okeanu tuge i jada ovoga svijeta… Ona nije problem, nego rješenje. Ona je eshatološki cilj. Suprotno holivudskim uprizorenjima apokalipse, ona je u tradiciji monoteističkih religija, čije sam ja buntovno, no zbog toga ne manje dijete – hepiend. Apokalipsa je najbolji od svih krajeva najgoreg od svih svjetova.
Sekularizovana apokalipsa je tek uništenje, tek nesreća. Hrišćanska apokalipsa je, rekoh, happy end koji se čeka kroz cijelu istoriju: ona je, zapravo, sami cilj istorije. Ona je, iz hrišćanske perspektive, potvrda da je učenje istinito. Ona je ultimativna, jedina istinska revolucija, nakon koje će svijet postati bolje mjesto: tako što će svijet biti ukinut. Bez apokalipse nema hrišćanstva. Ona je za hrišćanstvo važna ne manje od raspeća i uskrsnuća. Novi zavjet završava prizivanjem apokalipse, završava riječima: “Da, dođi”. Ko dođi? Hriste, opet dođi. Šta dođi? Apokalipso, dođi. Biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Međutim… kao apokaliptičar, ja sam nužno ljevičar. Nije čudo da je Engels učio od srednjevjekovnih milenarističkih pokreta i bio fasciniran Münzerom. Oktobarska revolucija je smijurija, limunada u odnosu na ono što su radili Münzer i milenaristi njegovog doba. Ljevica proizilazi direktno iz milenarističkog hrišćanstva. Da ponovim: biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Biti apokaliptičar znači biti ljevičar. Nema ničeg konzervativnog, još manje desnog u hrišćanstvu. Hrišćanstvo je, izvorno, revolucionarno i samo revolucionarno.
U sljedećem nastavku, izložićemo suprotno tumačenje.
