Foto: Tone Stojko
Ambivalentnost je sastavni dio Novog zavjeta.
Sama struktura tog teksta, u kojem nema sveznajućeg (usudio bih se reći: ni pouzdanog) pripovjedača porađa ambivalentnost. Za razliku od, recimo, Kur’ana, koji diktira sami Bog, pa je, dakle, u pitanju Božija riječ koja ne trpi varijacije, u hrišćanstvu Božija riječ nije biblijski tekst, nego sami Isus Hrist. A biblijski je tekst, pak, tumačenje i govor o Božijoj riječi.
Struktura Novog zavjeta je vrlo složena – tekst čini 27 knjiga – i prethodi mnogim postmodernim tekstualnim strategijama, o čemu ovdje neće biti riječi.
U Novom zavjetu imamo četiri pripovjedača koji, sa izvjesnim varijacijama, govore o istom: o životu Hristovom. Tu su, potom, Djela apostolska, čiji je autor, najvjerovatnije, isti onaj koji je napisao Jevanđelje po Luki – te je ovaj fragment teksta, na izvjestan način, ekstenzija tog Jevanđelja. Slijede Pavlove Poslanice, koje funkcionišu kao esejističko-filozofska interpolacija. Tu je i sedam poslanica, sedam komentara drugih autora. Knjiga završava Otkrivenjem Jovanovim, apokaliptičnom fantazijom koja je protodistopijski tekst čijoj se kompleksnosti neće približiti niti jedan sljedeći tekst distopijskog žanra. Između ostalog zato što je i u Jovanov tekst ugrađena ambivalentnost – ono što se iz perspektive savremenog, sekularizovanog čitatelja čini kao distopija, zapravo je utopija. I opet: niti jedan od kasnijih utopijskih tekstova neće se uspjeti ni približiti kompleksnosti i uticaju Jovanove utopije.
Mnoštvo naratora, mnoštvo pripovjednih perspektiva, nužno rezultira mnoštvom tumačenja. Nevolja nastaje onda kada se biblijski tekst razumije kao uputstvo za uređenje svijeta. Sukob različitih tumačenja Biblije po pravilu je počinjao kao teološka rasprava, da bi se razvio u rat i krvoproliće. Mišljenja smo da razumjeti Novi zavjet kao uputstvo za uređenje svijeta znači fatalno ne razumjeti taj tekst.
U ovoj će seriji bilješki biti riječi o pitanju: kako je moguće da tekst čiji jedan od ključnih fragmenata glasi „A sad ostaje, vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav” (riječi koje Pavle upućuje Korinćanima) proizvede govor mržnje?
Standardan odgovor: “u pitanju je zloupotreba teksta” čini nam se nedostatnim i neoprostivo intelektualno lijenim.
Vratimo se sada na Otkrivenje Jovanovo i dvije političke ideje (ljevica i konzervativizam) koje proizilaze iz različitog tumačenja tog teksta.
Moje je tumačenje ovo: apokalipsa stoji kao obećani otok duboko u okeanu tuge i jada ovoga svijeta… Ona nije problem, nego rješenje. Ona je eshatološki cilj. Suprotno holivudskim uprizorenjima apokalipse, ona je u tradiciji monoteističkih religija, čije sam ja buntovno, no zbog toga ne manje dijete – hepiend. Apokalipsa je najbolji od svih krajeva najgoreg od svih svjetova.
Sekularizovana apokalipsa je tek uništenje, tek nesreća. Hrišćanska apokalipsa je, rekoh, happy end koji se čeka kroz cijelu istoriju: ona je, zapravo, sami cilj istorije. Ona je, iz hrišćanske perspektive, potvrda da je učenje istinito. Ona je ultimativna, jedina istinska revolucija, nakon koje će svijet postati bolje mjesto: tako što će svijet biti ukinut. Bez apokalipse nema hrišćanstva. Ona je za hrišćanstvo važna ne manje od raspeća i uskrsnuća. Novi zavjet završava prizivanjem apokalipse, završava riječima: “Da, dođi”. Ko dođi? Hriste, opet dođi. Šta dođi? Apokalipso, dođi. Biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Međutim… kao apokaliptičar, ja sam nužno ljevičar. Nije čudo da je Engels učio od srednjevjekovnih milenarističkih pokreta i bio fasciniran Münzerom. Oktobarska revolucija je smijurija, limunada u odnosu na ono što su radili Münzer i milenaristi njegovog doba. Ljevica proizilazi direktno iz milenarističkog hrišćanstva. Da ponovim: biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Biti apokaliptičar znači biti ljevičar. Nema ničeg konzervativnog, još manje desnog u hrišćanstvu. Hrišćanstvo je, izvorno, revolucionarno i samo revolucionarno.
Slijedi suprotno tumačenje.
II
Novi je zavjet, dakle, moguće pročitati i kao revolucionaran, ali i kao konzervativan tekst. Neki ga čitaju kao poziv na hrišćansku ljubav. Drugi, pak, u njemu pronalaze opravdanje za svoju mržnju.
Jovanova Apokalipsa je i par excellence politički koncept. Jovan nesumnjivo aludira na Rim, tada neprijateljski prema hrišćanstvu, kao na ovozemaljsko carstvo koje će Isus srušiti. Otkrivenje Jovanovo je, dakle, vrlo revolucionaran spis, najava sveopšte anti-Rimske revolucije.
Zbog radikalnosti Jovanovog koncepta (vizije) crkva će kasnije ponuditi deradikalizovano tumačenje: neće biti nove Apokalipse, jer se ona već desila, a ona, crkva, Milenijum je na zemlji.
Zašto se to desilo?
Zato što (kao što ćemo vidjeti mnogo puta do danas), moć (Rim), kada se suoči sa revolucionarnom idejom (hrišćanstvo), pribjegava aproprijaciji ideje i, dakako, izmijeni je. U Otkrivenju Jovanovom jasno je da je sveopšta antirimska revolucija, Apokalipsa, najavljena za vrlo skoro vrijeme – tu se ne radi o čekanju u beskraj. Ali se obećanje revolucije/Apokalipse najprije relativizuje, potom tretira kao benigna, društveno-politički neupotrebljiva metafora.
Konzervativci, jasno, biblijski tekst ne čitaju kao revolucionaran.
Karl Šmit, recimo, iz Novog zavjeta iščitava zahtjev da se Apokalipsa odloži.
Riječ koju Šmit koristi je „Katehon“.
Šmit pojam preuzima od Svetog Pavla, iz Druge poslanice Solunjanima. Ovako to ide u prevodu Marija Kopića (Giorgio Agamben, „Vrijeme koje ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima“):
„Neka vas nitko ne obmane ni na koji način. Jer prije mora doći apostazija/otpadništvo i otkriti se čovjek bezakonja, sin propasti, onaj koji se suprotstavlja i uzdiže iznad svega što se zove Bog ili je predmet kulta, tako da će sam sjesti u Božji hram, pokazujući sebe kao da je Bog. Ne sjećate li se da sam vam govorio te stvari dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava (to katehon) da bi se razotkrio u svojem vremenu. Tajna je bezakonja naime već na djelu; samo ima tko da je zadržava (to katehon)…“.
Riječ je, dakle, o sili koja zadržava Antihrista i odlaže Apokalipsu, sili koja sputava zlo i odlaže kraj istorije. Za Šmita je ta sila sama suština istorije. On na jednom mjestu piše: „Vjerujem u Katehon, za mene kao kršćana, to je jedina mogućnost da se shvati povijest i spozna njezin smisao“.
U „Političkoj teologiji“, super-uticajnoj knjizi iz 1922. Šmit piše kako su „svi bitni pojmovi modernog nauka o državi sekularizovani teološki pojmovi“. Šmita, dakle, zanima kako teološki pojam Katehon prevesti u pravo i ustav države koja će biti sila koja zaustavlja zlo. To će ga odvesti u nacizam.
Pavlov tekst koji inspiriše Šmita vrlo je nezgodan za tumačenje. Svetac ruži hrišćansku zajednicu u Solunu, koja pati i priziva Apokalipsu. Polako, poručuje im Pavle – strpite se. Ono što odlaže kraj istorije je, po Šmitovom i tumačenju Crkvenih otaca, gle čuda – Rimsko carstvo. Paradoks je očit: Katehon je carstvo koje je pagansko, carstvo u kojem muče hrišćane. Ne bi li se onda hrišćani trebali nadati padu toga carstva, koje najavljuje Jovan? Ne, jer upravo to carstvo obuzdava Antihrista. Pavlova je poruka dalekosežna. Rim će, zaista, u vjekovima koji će doći biti hristijanizovan i na njegovim temeljima biće stvorena hrišćanska Evropa, koja će na svoja pleća preuzeti teret Katehona.
Jasno je da samo imperija može biti Katehon: veliko je zlo, pa se samo velika državna sila može uspješno boriti protiv njega. Zavodljivost Šmitova tumačenja Katehona leži upravo u činjenici da Katehon ne mora nužno biti dobar – napokon, nema dobre niti čiste države. Katehon može biti zlo koje se uspješno suprotstavlja drugom zlu. Tako da bi, ko je spreman u to povjerovati, sila koja odlaže kraj svega mogla biti – recimo Amerika, kao što vjeruju američki desničari. Ili Putinova Rusija, kao što misli sve više evropskih desničara. Ili nacistička Njemačka, kao što je mislio Šmit.
Napokon, insistirajući da vjeruje u Katehon, Šmit zapravo saopštava da ne vjeruje u Otkrivenje Jovanovo.
Katehon odgađa dolazak Antihrista, ali odgađa i dolazak Hrista. Katehon odlaže eshaton. Šmit je radikalno antiapokaliptičan mislilac.
Novi je zavjet, dakle, moguće pročitati i kao revolucionaran, ali i kao konzervativan tekst.
Neki ga čitaju kao poziv na hrišćansku ljubav. Drugi, pak, u njemu pronalaze opravdanje za svoju mržnju.
III
Malo je ko mrzio kao Amfilohije Radović. I malo je ko sa takvom hladnokrvnošću svoj govor mržnje predstavljao kao hrišćansku ljubav.
Da vam, što bi rekao Marko Vešović, opričam nešto o Amfilohiju Radoviću.
Zapravo o nama. Jer mi ne umijemo cijeniti to što smo živjeli u vrijeme kada je Zemljom hodio i Amfilohije.
Ljudski je život komplikovan, a sami ljudi čudni, kao što i Jim Morrison reče. Kao i druga bića, ljudi čine ono što je nužno da opstanu, ali imaju i potrebu da za ono što čine traže još neko utemeljenje, osim nužde. Etičko, recimo.
Živjeli smo u Amfilohijevo vrijeme, ne znajući koliko smo zbog toga sretni. Jer Amfilohije je bio stub, orjentir. Kad god nisi znao šta je ispravno učiniti, trebao si samo pogledati, čuti, razumjeti šta Amfilohije čini i govori – pa učiniti suprotno. I nisi mogao pogriješiti.
Amfilohije, recimo, mrzio Tita i komunizam.
U podgoričkom hramu dao je da se naslika freska koja prikazuje Tita u Paklu.
U tom istom hramu je jedared održao govor u kojem je, između ostalog, komentarisao i odluku podgoričkih vlasti da postave spomenik Titu.
Bolje bi bilo da dignu spomenik Musoliniju nego Titu, rekao je.
Naravno da je Amfilohiju Musolini bliži od Tita. Imam, međutim, retoričko pitanje: a je li, po njegovom mišljenju, bilo bolje da je, umjesto Titu, spomenik dignut Hitleru? Kažem “retoričko”, jer odgovor na to pitanje znamo i vi i ja. A znao ga je i Amfilohije.
No nije po srijedi tek to.
Da bi se razumio korijen te mržnje, valja se prisjetiti da je Amfilohije Hristov pastir koji je napisao kako Hristov nauk nije za žive ljude, nego za „metaistoriju“. Da izbjegnemo „istrgnuto iz konteksta“ isprike, citiram čitav pasus, kako je 1996. objavljen u zborniku „Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana – filosofija rata“, u kojem je Srpska pravoslavna crkva ponudila teološko opravdanje genocida u Bosni, čemu je, mada još uvijek u predtihujućoj fazi, prilogom naslovljenim „Da li je ovo bio rat?“ doprinos dao i Radovan Karadžić:
“Kako bogoslovski i filosofski opravdati činjenicu da jedan episkop postaje ratnik? Možda je istorija hrišćanskih naroda manje-više povratak u Stari Zavjet, a Novi Zavjet se u ljudskoj istoriji tek nazire. On kao da se ostvario samo u pojedincima koji su se upodobili Hristovom raspeću i blagosiljanju sa raspeća. Takav otpor zlu kao da ne pripada istorijskom čovjeku, nego metaistoriji, kao najdublja čežnja i istorijska potreba ljudska”.
Najdublja nam je čežnja da vas nazovemo bližnjima svojim i da vas volimo kao što volimo sebe; istorijska nam je potreba da okrenemo drugi obraz, pustimo da mrtvi ukopaju mrtve; ali ta se mogućnost u ljudskoj istoriji tek nazire. Stoga ćemo se više-manje vratiti u Stari zavjet: mrzićemo vas, pa ćemo vam zato izvaditi oči, otkinuti glave i prilično starozavjetno vas istrijebiti.
Amfilohije je mrzio Tita zato što je Titova politika bila odveć slična onome što piše u Novom zavjetu. Tito je Hristov nauk iz “metaistorije”, “čežnje” i “istorijske potrebe” preselio ravno u živu istoriju. To je ono što mu Amfilohije nije mogao oprostiti.
Titova politika bratstva i jedinstva bila je sekularna verzija Hristovog “ljubi bližnjeg svog”. Titovu politiku su, kao i Hristovo učenje, prigrlili siromašni a odbacili bogati. Hrist je učio da će prije deva proći kroz ušicu igle nego bogataš dospjeti u Raj. Zato je Tito, umalo ne rekoh: u svojoj beskonačnoj milosti, bogatima bogatstvo oduzeo i dao im šansu da se Raja dokopaju. Hrist je bogatima poručio: “Vaše zlato i srebro uhvati rđa, njihova će rđa biti svjedočanstvo protiv vas i kao oganj progutati vaša tjelesa”. Oduzevši im zlato i srebro koje ih je vodilo u propast, Tito je nacionalizacijom bogate i samu bogatu crkvu spasio od vatre Pakla. Tito je uzeo od bogatih i dao siromašnima. Učinio je to slijedeći nauk Svetog Ambrozija, koji je vjerno slijedio Hristov nauk: “Ne daješ dar od svog imanja onome ko je siromašan. Daješ mu ono što je njegovo. Jer, sve nam je dato na zajedničko korištenje, a ti si to uzeo samo za sebe. Svijet je dan svima – ne samo bogatima”. Šta je Tito uradio, nego od bogatih uzeo ono što su oni prisvojili, pa tu svojinu ponovo učinio zajedničkom? Šta je bila Titova društvena svojina, nego Sveti Ambrozije u praksi? Hrist je rekao: “Blago vama, siromašni: vaše je kraljevstvo Božije”. Nije li Tito slijedio taj nauk? S tim što Tito, za razliku od crkve, pod kraljevstvom Božijim nije podrazumijevao tek onaj, nego i ovaj svijet, pa je siromašnima vlast dao ne sutra, tamo, nego ovdje i sada.
Time je Tito zaslužio mjesto u Paklu na Amfilohijevoj fresci.
Ali… niti jedan čovjek, ma šta o tome mislio Marcuse, nije jednodimenzionalan. Živi ljudi nisu strip-junaci: ni superheroji ni negativci. I za Amfilohija važi ono što je Miljenko Jergović ustvrdio za Dražu Mihailovića: “Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju… “
Dozvolite da vam, nakon prve, iznesem i preostale dvije Amfilohijeve dimenzije.
Amfilohije grdno govori o Titu i komunistima, no nisu mu posve strane bile komunističke ideje.
Recimo: jeste li znali da je ključni tekst crnogorske ljevice u 21. stoljeću napisao upravo – Amfilohije?
Jednoga je dana on rekao sebi: dosta mi je nepravde koju gledam, dosta mi je toga da bogati postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji, dosta mi je pretvaranja da je Marx bio zlikovac, ne mogu više, reći ću i spasiću dušu.
Onda je Amfilohije sjeo za laptop pa ono što je napisao poslao crnogorskom premijeru Dušku Markoviću, ministru rada i socijalnog staranja Kemalu Purišiću, ministru za ljudska i manjinska prava Mehmedu Zenki, zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore Šućku Bakoviću, kao i Savezu sindikata Crne Gore.
Iz pisma sam, nošen maksimom „što je lijepo, ne trpi šminku“, uklonio dio pravoslavne maskare i pudera, nanesenih na marksističku suštinu tog teksta. U pismu Amfilohije veli:
„U ovim danima kada se cio svijet sjeća prava i dostojanstva radnika, brojnih muškaraca i žena širom svijeta zaposlenih na raznim mjestima… skrećem pažnju na krajnju obespravljenost zaposlenih u Crnoj Gori. Danas se u Crnoj Gori teško dolazi do radnog mjesta i do prilike da, naročito mladi ljudi, budu angažovani na poslovima koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i stečenom obrazovanju. Nažalost, još veći problem u odnosu na ovu činjenicu, predstavlja pitanje elementarnih ljudskih prava onih koji jesu zaposleni, i koji rade u raznim, privatnim i državnim crnogorskim preduzećima.
… sa zabrinutošću konstatujem da savremeni crnogorski radnik nema mogućnost da koristi pravo na slobodan dan. Ovoga slobodnog dana nema ni u toku jedne nedjelje, a čak i u periodu koji je duži od sedam dana. Time je radnik lišen onog prava koje je imao i ima kako u prošlom, čak anticrkvenom sistemu, tako i u sadašnjim evropskim demokratskim zemljama.
Međutim, mi danas u Crnoj Gori nemamo problem samo sa nedjeljnim danom, nego i sa periodom odmora radnika (zaposlenih) na nivou godine. Teme poput bolovanja i godišnjih odmora su skoro pa zabranjene u brojnim firmama koje posluju u našoj državi. Gotovo sve crnogorske prodavnice, marketi i ugostiteljski objekti radili su u punom radnom vremenu na Božić, Badnji dan, Vaskrs i Veliki petak! Pa kakvim onda porodicama i kakvoj omladini da se nadamo, ako roditelji i domaćini naših familija nijesu sa djecom bar na te dane? Da bi neko preduzeće radilo na veliki vjerski praznik, bilo je dovoljno da uplati par evra lokalne takse i da tako obespravi desetine ili stotine svojih radnika!
O visini primanja i bijednoj zaradi, koju pod pomenutim uslovima imaju naši radnici suvišno je i pričati! Bojimo se, da je poslije dvije hiljade godina postojanja Crkve Hristove, veliki broj naših vjernika došao u situaciju da se bori sa robovlasničkim tretmanom ljudi, najčešće od onih poslodavaca koji ni sami na svojoj koži nijesu osjetili šta znači mukotrpno zaraditi koru hljeba“.
U zemlji u kojoj je vladala ljevičarska stranka, članica Socijalističke internacionale, u koaliciji sa danas jednom, do juče drugom socijaldemokratskom partijom, u zemlji čijem je takozvanom „građanskom sektoru“ Evropska unija u džepove usula stotine miliona eura za, između ostalog, projekte zaštite raznih ugroženih grupa, uključujući tu i ptice, zaštitom najveće ugrožene grupe, siromašnih, bavio se, jer nije imao ko drugi, najveća zvijezda velikosrpskog nacionalizma.
Naši vladajući antifašisti neprekidno su proizvodili ekonomske uslove za razvoj fašizma. Vladajuća je „ljevica“ bila je zauzeta proizvodnjom društvene nepravde, armiranjem i betoniranjem nove klase gospodara i njihovih potomaka – jer, zapamtite, djeca vaših gospodara biće gospodari vaše djece.
Kad je tako, radnike je, nakon što je zbrinuo Slobu, Radovana, Šešelja i Svetozara Marovića, u zaštitu uzeo Amfilohije.
U junu 2018. godine sam pisao i pitao se, a danas imamo jasan odgovor: “Je li Amfilohijeva aproprijacija lijeve ideologije incident ili najava nove strategije djelovanja organizacije (zapravo mreže organizacija) kojom on komanduje, ubrzo ćemo znati. Svejedno, valja zabilježiti događaj.
Jer, rezultati te aproprijacije znaju biti gadni. U Americi su se, recimo, liberali (koji sebe lažno zovu ljevicom) tokom predsjedničke kampanje bavili transgedner javnim wc-ima, dok se Trump bavio radnicima iz Detroita i Teksasa koji su ostali bez posla. Rezultat toga bio je Trump u Bijeloj kući. U Mađarskoj je nacionalizacije, umjesto da to čini ljevica, naredio Orban. Širom Istočne Evrope antiimigrantski fašizam raste, između ostalog, hranjen i strahom ljudi da će im stranci uzeti radna mjesta.
No ništa manje gadna nije ni strategija crnogorskih independista i evropejaca koji su, u ime patriotizma, da ne bi ugrozili „obnovljenu crnogorsku nezavisnost“, odlučili da na oba oka, pa i na treće, zažmire na socijalnu kasapnicu kojom upravlja državotvorna partija”.
Kada branioci Crne Gore budu shvatili da je brutalni turbo-kapitalizam koji su odlučili ne vidjeti, uz velikosrpski nacionalizam najveća prijetnja državi i njenoj nezavisnosti, biće kasno. Ono što je trebalo biti njihovo polje borbe već je zauzeto: na tom polju se, kako sam na “žurnal.info” predvidio prije nekoliko godina, vijori Amfilohijev barjak.
Zato su se u Amfilohijevim litijama našli velikosrpski nacionalisti, bivši vojnici iz ratova za Veliku Srbiju, ali i bijesna sirotinja.
To je, recimo, taj prikriveni marksizam, Amfilohijeva druga dimenzija.
A evo vam i treće dimenzije: Amfilohije, ako je vjerovati njegovim riječima, nije priznavao Republiku Srpsku – dapače, gnušao je se, kao što je se ja gnušam.
Ne tako davno, Amfilohije je u razgovoru za agenciju “Anadolija” rekao kako Srpska pravoslavna crkva nema ništa sa projektom Velike Srbije.
“Ja sam jedan od nosilaca crkvenog mnijenja ovih posljednjih 30 i više godina u ovim zbivanjima. Nikada u Crkvi nijedan od crkvenih ljudi nije govorio o tome. Imali smo mi i one koji su pominjali te takozvane ideje, da ih ne pominjemo velike Srbije, ali je to nekakva potpuno besmislena priča. Drugo je pitanje brige Crkve o svom narodu. Ona nije mogla da se odrekne brige o narodu ni u Drugom ni u Prvom svjetskom ratu”, rekao je.
Dakle: „Nikada u Crkvi nijedan od crkvenih ljudi nije govorio“ o Velikoj Srbiji, kaže Amfilohije. Pa odmah u sljedećoj rečenici kaže da ipak jeste: „Imali smo mi i one koji su pominjali te takozvane ideje, da ih ne pominjemo Velike Srbije, ali je to nekakva potpuno besmislena priča“. Dakle: nije, odnosno jeste, ali to je potpuno besmisleno.
Potom slijedi pasus u kojem novinar prepričava mitropolitove riječi: “Patrijarh Pavle, kaže Amfilohije, i sam govori da je bio svjedok toga, ne samo što nije govorio o velikoj Srbiji, nego je upravo govorio bilo velika ili mala država ako je na zločinu zasnovana da to nije njegova država, da tu državu ne priznaje“.
To bi moglo biti tačno. Godine 2007. Pavle je rekao: „A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga“.
Moglo bi biti tačno, da nije netačno. Jer isti je Pavle, godine 1991, kada je ideja Velike Srbije još bila živa a njeni kerberi, ti troglavi čuvari Hada, na sve spremni, a ne tek rolna toalet papira u lokvi, kao 2007. kada se miroljubivi partijarh odriče od nje, u pismu Lordu Karingtonu govorio ovako: „Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“.
Kako bez po muke možemo pronaći na Wikipedia-i, „Pavle je objašnjavao britanskom lordu da su u Jugoslaviji “Srbi bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima”, ali da više ne mogu da žive skupa i da “delovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji”. U pismu patrijarh otvoreno govori da se velik deo teritorija Hrvatske mora “naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. Ubrzo potom Sveti Arhijerejski Sabor SPC donosi u prvom mesecu 1992. godine odluku da ne priznaje granice jugoslavenskih republika“.
Šta bi, molim vas, pripajanje djelova Hrvatske, a potom, podrazumijeva se, i Bosne, „matici srpskog naroda, Republici Srbiji“, trebalo biti, ako ne stvaranje Velike Srbije?
Da ne bi nešto ostalo nedorečeno, Pavle je, taj, jel’te, čovjek mira, u pismu, objavljenom 1. novembra 1991. na naslovnoj strani „Pravoslavlja“, rekao i ovo: „Zato ih (Srbe u Hrvatskoj) srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina“.
Zadržimo se ovdje na Amfilohijevoj tvrdnji da se on slaže sa Pavlom da „bilo velika ili mala država ako je na zločinu zasnovana“ nije „njegova država, da tu državu ne priznaje“.
Nismo li tako saznali da Amfilohije, za razliku od negdašnjeg srpskog partijatrha Irineja, koji je na svakom koraku blagosiljao i poručivao moćnima da je čuvaju (kao zjenicu oka svog, kao sina jedinca?) – ne priznaje, svojom ne smatra, Republiku Srpsku?
Jer Republika Srpska je, van svake sumnje, zasnovana na zločinu – i to najvećem: genocidu.
Diskurs lažnog egzorcizma
Postoji, dakle, ta divna knjiga. Napisao je René Girard. Zove se “Promatrah Sotonu kako poput munje pade”.
Po Girardu, čovjek se ne razlikuje mnogo od kukca u Del Torovov filmu Mimic – Del Torov kukac oponaša ljude, dok čovjek oponaša bližnjeg svog. Kukac na filmu to čini ne bi li ostao neprimijećen u New Yorku, u ljudskom mravinjaku, dok čovjek to čini jer je vođen mimetičkom žudnjom. U najkraćem: čovjek želi ono što drugi čovjek ima. To ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, stanje će se preokrenuti u rat svih protiv jednog. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac. Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus. Ono što biblijsku priču o raspeću čini drugačijom je visina uloga: žrtvovani je božiji sin. Čin nasilja imaće katarzičan efekat i ponovo će učvrstiti zajednicu. Problem je u tome što je katarza lažna, a njeni efekti prolazni. Stvar će se ponoviti. Zato Girard istoriju promatra u nizu mimetičkih ciklusa.
Evo jednog od primjera na koje se poziva Girard: Filostratov Život Apolonija iz Tijane. Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim je sredinama veća od Isusove.
Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitinika grada. Na ulazu u teatar mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije.
U teatru, ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. U pitanju je klasični religijski govor mržnje. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.
Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek. “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”.
Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Girard, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.
For the record, kuga se nakon toga povukla iz Efesa.
Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.
Priča podsjeća na onu biblijsku, u kojoj Isus, čineći upravo suprotno od Apolonija, od kamenovanja spašava prostitutku. Za Girarda, poenta biblijske priče je jasna: budući da će ljudi oponašati, je im je to u prirodi, Bog im šalje svog sina, da oponašaju njega. Ljudi će biti upozoreni da ne slijede lažne idole. Jer: budu li oponašali druge ljude, time će zapravo oponašati Đavola. Jer i sam Sotona je ljubomorni, groteskni oponašatelj. “Njegovo je kraljevstvo karikatura kraljevstva Božjega. Sotona je Božji majmun”. Stoga Bog kroz Isusa interveniše u mimetičku žudnju, u samu ljudsku želju.
Priča o Apolonijevom “čudu” u Efesu ilustruje kako to izgleda kada “Sotona Sotonu istjeruje”. Kada se u religijskom govoru pojavi mržnja, to nikada ne progovara bog: to divlja Vrag. Taj egzorcizam je, kao i sve Đavolovo, lažan, stoga će se sve nastaviti: mimetički ciklus biće ponovljen, opet… i opet.
Političko pravoslavlje nije nježno prema svojim protivnicima
Nakon kuge, u Evropi je uslijedila renesansa. Između ostalog i zato što su ljudi bili u prilici da se praktično i nepobitno uvjere u svu bijedu religijskih dogmi. Ništa slično neće se desiti u Crnoj Gori. Ova se zemlja nakon korona virusa vratila tamo gdje je tokom litija odlučno zakoračila: još dublje u prošlost. Naprijed u Srednji vijek. Umjesto u renesansu, u restauraciju. Čega? Punu, trijumfalnu restauraciju srpskog nacionalizma i društva u čijem je centru crkva. Taj povratak u prošlost je samo naizgled u suprotnosti sa neoliberalnim politikama bivše vlasti. Razarajući državu i društvo, akumulirajući kapital u džepovima nekolicine, uništavajući srednju klasu i sprovodeći deindustrijalizaciju, neoliberalizam praktično vodi restauraciji feudalnog poretka – i feuadalne “duhovnosti” – sa 5G mrežom.
Molim: obratite pažnju na sljedeću objavu Nebojše Medojevića, koji je diseminirao lunatičku objavu Dragoslava Bokana. Da, to je onaj fašista koji je saopštio da se radovao svakoj bombi koja je pala na Sarajevo – to je čovjek koji se radovao mrtvoj sarajevskoj djeci, njega Medojević prenosi. Bokan je u mrtvoj prirodi na zidu prostorije u kojoj su predstavnici Vlade Crne Gore vodili razgovor sa predstavnicima Srpske pravoslavne crkve vidio Đavola, pa se raspisao o tome kao je Vlada Crne Gore popove pokušala uvesti u neku vrstu demonske klopke.
Medojević mu je dao za pravo i dodao: “Imamo posla sa satanistima i demonskim silama. Vrijeme je da crkva počne djelovati prema njima kao prema vojnicima Sotone. Egzorcizam!!!”.
Isti Nebojša Medojević saopštavao je kako će birači morati da se odluče jesu li za “Hrista ili za Mila Đukanovića”?! Političko pravoslavlje nije nježno prema svojim protivnicima. Nebojša Medojević i Amfilohije Radović tvrdili su da se bore protiv – satanista.
Amfilohije je uzvikivao da predsjednik Crne Gore želi stvoriti “satansku crkvu”, te da on Crnu Goru želi pretvoriti u “demonsku, satansku zajednicu”. Amfilohije je ponavljao da vlast ide “bezbožnim, satanskim, antibožjim, antihristovskim…” putem.
Taj je sveštenik povukao direktnu paralelu između “grijeha” današnje Crne Gore i “grijeha” Jevreja: on je tvrdio da “oni koji danas upravljaju sudbinom ovog naroda nastavljaju bezbožni, satanski put gonitelja Hristovih, put Pilata, put ondašnjih Jevreja (podvukao A.N.) koji su razapeli Hrista”.
To što su ove Amfilohijeve riječi prošle praktično bez adekvatne reakcije javnosti, jasno govori koliko je religijski govor mržnje normalizovan u Crnoj Gori. Citirani antisemitski Amfilohijev ispad ovdašnja je javnost popila poput čaše vode. Riječi crkvenih velikodostojnika, pune mržnje, tretiraju se kao dogma. Umjesto da budu problematizovane, oni koji ih problematizuju bivaju izloženi javnom linču.
Medojević je, pak, Ranka Krivokapića, jednog od obnovitelja nezavisne Crne Gore označio kao “predstavnika duboke države i satanistu”. Medojevićev partner Andrija Mandić je svoje pristalice pozvao u sveti rat: “Budite Hristovi vojnici i budite spremni”, rekao je. Optužba za satanizam koju su ponavljali Amfilohije i Medojević nije bila verbalni ekces – naprotiv, bila je bitan dio njihovog narativa. Izlišno je podsjećati da je to posljednji korak u dehumanizaciji buduće žrtve nasilja: oni koji su “Đavolova djeca” i “satanisti”, ne zaslužuju milost. Paralelno sa optužbama za satanizam, Demokratski front je iz skupštinskih klupa direktno prijetio nasiljem. Napokon, šta ima loše u nasilju nad onima koji su “antibožiji” i “antihristovi”? Nije li takva vrsta nasilja dužnost “vjerujućih”? To je ono u šta religijski govor mržnje želi da ubijedi.
Deset prostih nacionalističkih zapovijesti
Upozoriću na nešto što je očigledno: nakon optužbi za satanizam ne slijedi politički dijalog i kompromis, nego nasilje nad “satanistima” – jer bi svaki kompromis sa njima i sam bio izdaja Boga i Hrista.
Narativ političkog pravoslavlja o Crnoj Gori i Crnogorcima prate tvrdnje najsličnije optužnici koju je srpski nacionalizam ispisao protiv muslimana, Bošnjaka. Rezultat te optužnice je, između ostalog, i genocid u Srebrenici.
U tom narativu, krivica Crnogoraca, kao i Bošnjaka, nije rasna, nije onakva kakvu je nacizam pripisao Jevrejima: jer i jedni i drugi su, tvrdi se, “srpskog roda”. Njihov grijeh je izdaja i prevjera: napuštanje jednog, “izvornog srpskog” identiteta i prihvatanje drugog.
Narativ ide ovako: Crna Gora je srpska zemlja. U njoj žive Srbi. Dio tih Srba izvršio je izdaju time što su primili islam i postali Bošnjaci. Njih je mitropolit Amfilohije nazivao lažnim ljudima lažne vjere. Govoreći o istorijski spornoj “Istrazi poturica”, pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori, Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”. U pitanju je, po Amfilohiju, vrsta preventivnog genocida.
Drugi dio crnogorskih Srba je, kaže dalje rečeni narativ, izvršio izdaju time što je, uz pomoć komunista-satanista, formirao crnogorsku naciju.
Za Crnogorce, koji su najbrojnija etnička grupa u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije tvrdi da su “komunistički nakot ili kopile”.
Crnogorci su, kaže dalje Narativ, izdali tradiciju i vlastite pretke. Oni su, tvrdi se, izdali i Njegoša. U Crnoj Gori, u kojoj je Njegošev “Gorski vijenac” svojevrsna sveta knjiga, vjerovatno uticajnija čak i od Biblije, optužba “Izdali ste Njegoša” ima snagu optužbe “Izdali ste Hrista” – one koja je bila upućena Jevrejima.
Crnogorci su, kaže dalje optužni narativ, baš kao i Bošnjaci, ne samo izdajnici nacije, nego i izdajnici vjere: oni su, tvrdi se, izdali pravoslavje. Pomenuti Nebojša Medojević je svojevremeno upozorio: “Ne možete iščupati pravoslavlje iz Crne Gore”.
Baš kao da to neko uopšte želi.
Da zaključimo: religijski govor mržnje je itekako prisutan u crnogorskom javnom prostoru.
Nakon uspjeha klerikalne kontrarevolucije koju je sprovela SPC u saradnji sa političkim partijama, dijelom medija i NGO-a, taj se govor rjeđe javlja kao posljedica bijesa, a češće kao dio startegije zastrašivanja i potvrđivanja pune društvene dominacije crnogorske vladajuće klero-politike.
Nacionalizam i mržnja ne samo da distorziraju osnovne poruke religije, nego ih iz korijena mijenjaju u vlastitu suprotnost.
Podsjetimo se; ovo je uprošćeni Dekalog.
Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće
ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud.
Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.
Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
Ne ubij.
Ne sagriješi bludno.
Ne ukradi.
Ne reci lažna svjedočanstva.
Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.
Ne poželi nikakve tuđe stvari.
A ovo je Deset prostih nacionalističkih zapovijesti.
Ja sam nacionalizam, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje jugoslovenske,
iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Kad počiniš zločin, pozovi se na naciju, Boga svog.
Slavi naciju svoju.
Mrzi im i oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
Za svoj narod: ubij.
Za svoj narod: siluj.
Za svoj narod: ukradi.
Za svoj narod: laži.
Njihove žene su tvoje. Njihova zemlja je tvoja.
