Foto: privatna arhiva
(s albanskoga na crnogorski jezik preveo Nikola Berišaj)
Rekoše riječi: sad si slobodna.
Ali riječ ne imade snage da im kaže: ne treba mi.
I šta mi treba
kad im ne rekoh tad kad je bilo vrijeme?
Ostala sam bez krila,
ostala sam bez neba,
život sam bez snova,
san sam bez života.
Rekoše riječi: slobodna si.
Teško, reče riječ, kako je teško
da vjeruješ da si slobodna;
pošto si progutala svoje slogove,
pošto si ostala bogalj
i sloboda postaje zatvor.
Rekoše riječi: sloboda živi.
Riječ odgovori:
Nisam ja Kostandin da putujem poslije smrti.
Rekoše riječi: ti si sloboda.
Da bi to razumjela treba ti sasvim malo.
Ona povjerova,
ona otvori usta,
ali umjesto glasova
od nje
poteče krv.
Razuzdana pjesma
Hrastovi sa grožđem bijesne od sjaja,
kao konji spuštenih dizgina u noći
Pijte jer vinogradi nemaju kraja,
Samo život pusti zaista će proći.
U sred života zar mi nijesmo,
centar svijeta zar ovo nije?
Nijesmo našli ono što tražismo,
nemamo ono što imali smo prije.
Ustaniče, ti rakijom podigni zdravicu,
i ti se drugima moraš pridružiti;
ako kamen kotrljajući se prelazi ivicu
nema straha da će u ponor završiti.
Noć se razbi komad po komad
i zvijezde se po zemlji razbaciše načas;
kao kaluđer kod vrata onomad
moli se tako Sveti Tomor za nas.
Hrastovi sa grožđem bijesne od sjaja,
kao konji spuštenih dizgina u noći
Pijte jer vinogradi nemaju kraja,
samo život pusti zaista će proći.
*) ustanik, u Skraparu se naziva čovjek koji drži prvu zdravicu
Rušenje jedne ljubavne noći
Okrenuh glavu, zadržah korak:
crijep je padao, trijemovi su padali,
padalo je nebo jedne ljubavne noći.
Tamo, na krovu, pored zvijezda sam je poljubio,
sad se zvijezde ruše, postaju prašina.
Nema prozora, ima iskopane oči,
žednih pukotina nema zidova,
kostura riječi u polutami,
śutrašnjih obećanja, kostura snova.
Diže se dim kao magla bijela,
noći ruševina šaka kostiju cijela.
Na ivici ruševine
dva muškarca lagano-lagano gutaju dim duvana.
Hej, vi tamo! Zar ne čujete kako u meni zavijaju orijaši,
još malo pa će lava grunuti iz mene
kao iz vulkana.
Nemoj se vratiti u śećanje, rekoh joj,
nemoj se vratiti u zaborav, reče mi milo;
svijetu poklonismo jednu ljubavnu noć.
Zar je malo bilo?
Jednu noć. I to kakvu noć!
Ruka na ramenu,
mjesec nad gorom,
plavo nebo svijeta nad glavom…
Držite je, držite!
Ona pada… pada…
I bila je noć bezimena,
kao što su bile bezimene zvijezde.
Imajte milosti, ne rušite tu noć!
To je moje stenjanje ili su njeni krici?
Imajte milosti, imajte milosti!
Ta noć ljubavi
nije trebala nikad da se razdani.
Imajte milosti,
Ako ne, baš ispod kamenja,
Pod teretom porušene noći, srušiću se,
ubijen ne od mržnje, već od ljubavi koja se vječito naziva bolom.
