Foto: Iva Mandić
Ag Apoloni. Iskra nade, plamen beznađa. Podgorica: Fokalizator, 2024.
…ta 1999. godina bila je jedna od najstresnijih u novijoj crnogorskoj istoriji. Tinta na Dejtonskome sporazumu još se nije bila osušila, a nad Crnom Gorom nadvila se ratna opasnost. Režim Slobodana Miloševića, prethodno poražen na ratištima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pokušavao je da i u Crnoj Gori izazove požar kakav je raspalio na Kosovu. Formiran je Sedmi bataljon, kao specijalno odjeljenje Miloševićevih generala za Podgoricu, koji je nanišanio sve pobornike ideje o obnovi crnogorskoga suvereniteta.
Crnogorska omladina, listom okrenuta evropskoj budućnosti, izbjegavala je pozive za služenje vojnoga roka ili za priključenje rezervnim sastavima vojske kojom se upravljalo iz Beograda. Crnogorcima je postalo jasno da to Milošević pribavlja topovsko meso za plotune koje ispaljuje na Prištinu. Pa iako višestruko rizičan, crnogorska vlast na čelu s Milom Đukanovićem vuče potez kojim će trajno učvrstiti odnose albanskoga i crnogorskog naroda – otvorene su granice za izbjegla lica i Crna Gora je pod svoj krov primila Albance i Albanke koji bili prinuđeni da napušte spaljena ognjišta.
Tako je istorija otpjevala još jedan refren. Kao da je dopisano novo pjevanje poeme Došljaci: pjesme Ali-Binaka, slavnoga crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića, što je između dva svjetska rata uspostavio paralelu između pogroma albanskoga stanovništva na Kosovu i crnogorskoga u Crnoj Gori. I Albanci i Crnogorci i tada kao i na prelasku drugoga u treći milenijum bili su na nišanu istoga okupatora. „Čovječe Ibiš, Ibiš Nimoni,/ ne plači, zube u zube zasijeci i ne plači;/ čovječe Ibiš,/ pamti koji si i čiji si!“
I taman kad smo počeli da u Crnoj Gori zaboravljamo ko smo i čiji smo, stiže Fokalizatoru pismo s Kosova, a u njemu upit u vezi s objavljivanjem jednoga rukopisa kosovskog naučnika, profesora i publiciste – i dokumentarni roman o stradanju Albanaca krajem 90-tih godina prošloga vijeka.
U Crnu Goru je tako stigao roman Aga Apolonija. Slučaj je htio da rukopis romana, u odličnom prijevodu Škeljzena Malićija s albanskog jezika, bude odbijen na jednome konkursu u Srbiji. Autor i prevodilac potražili su onda vezu s Crnom Gorom, pa je zato danas pred nama vrijedno i dokumentarno i literarno štivo, koje, kao svako djelo značajne književnosti, slika duh jednoga vremena (i ne samo jednog). Na marginama (ne)sukobljenih interesa velikih igrača u sferama ekonomije, trgovine – sive ili bijele – i politike, ponovo su prištinski i podgorički intelektualci podijelili sudbinu…
Pojava ove knjige u Crnoj Gori jednako je važna i za Albance i za Crnogorce. Ova knjiga s jedne strane čuva śećanje na genocidni tretman albanskoga življa na Kosovu, s druge strane Crnogorci u njoj mogu viđeti sopstveni odraz – kao u ogledalu, prepoznavaće dobra ili loša djela, u zavisnosti od toga kojoj su ideologiji u ondašnjoj politički podijeljenoj Crnoj Gori bili naklonjeni. Dakle, sve je u ovoj knjizi vješto dovedeno u vezu s tačkom s koje se posmatra zulum na Kosovu, i onaj s kraja 90-tih, ali i neki raniji sukobi. Tako, recimo, jedna scena u romanu donosi i ovaj prizor – dok traje borba Oslobodilačke vojske Kosova, i dok replike razmjenjuju vojnici i farmeri koji vojnicima šalju pomoć, nailazimo na pomen Gusala Malesije. A u njima nailazimo na pomen nekih davnih sukoba. A u tim sukobima neki su crnogorski dinasti takođe oslikani kao negativni likovi. Pa, zar i to nije priča o krivici? Pa, zar se iko nadao da će, recimo, besmisleno posrtanje Crnogoraca pod Rozafom ostati nezabilježeno u narodu koji je tada napadnut?
Već od prvih redova knjige, postaje jasno da imamo posla s veoma informisanim autorom, s profesorom. I čini se kao da se kroz te prve scene romana prolazi ravno do kabineta profesora Apolonija, koji kao da je planirao da beskonačno dugo govori o antičkoj mitologiji. Ipak, onim strpljivim čitaocima vrlo brzo postaće jasno da je ta intertekstualna nit, kakva je domišljanje o Niobi, samo temelj jedne velike građevine koja će izrasti u priču o albanskim majkama što su ostale bez muških glava, upravo tih 90-tih godina prošloga vijeka, tu, u srcu Evrope.
Profesor, poput likova iz Osterove proze, uskače u automobil i s kolegama odlazi u pośetu jednoj od dvije majke kojoj je knjiga i posvećena. Hronotop puta čini ovo štivo vrlo dinamičnim, a asocijativni nizovi, koji kreću od signala svakodnevice i ponekad skončaju u fleš bekovima što sežu u duboku prošlost, bivaju prekidani scenama odvođenja čak i maloljetnih Albanaca iz svojih domova. Ljepota kazivanja Aga Apolonija učinila je da je jeziviji prizor od albanskoga leša u rijeci u Srbiji ona tišina u domu majke, koja je ipak izdejstvovala da njena kuća postane muzej – trajno obilježje progona, i mjesto śećanja na sve njene muške ukućane koje su srpski policajci zauvijek odveli.
Roman je i sam autor definisao kao dokumentarni roman – dokuroman. No, iako je ovo štivo, kako i sam autor navodi u zahvalnici na kraju knjige, utemeljen u dokumentarnoj građi, presudama, optužnicama, studijama, novinskim tekstovima, svjedočenjima, intervjuima i dokumentarnim filmovima, roman nije lišen književnog. Naprotiv, odabir narativne strategije, upotreba pripovjednih figura, čini ovaj rukopis vrijednim djelom, koje i sintaksom i semantikom, i metaforama i intertekstualnim vezama zauzima važnu poziciju u sferi savremene albanske književnosti.
I ne samo albanske.
Kao što rekosmo, knjiga je značajna i za crnogorsku kulturu. Razumjeće to svi dobronamjerni čitaoci i čitateljke u Crnoj Gori.
