Foto: privatna arhiva
*Članak je plod diplomskoga rada, odbranjenog na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.
Da je najnovija crnogorska književnost posve autentična, raznovrsna literartura čiju estetsku vrijednost tek treba adekvatno valorizovati, tome svjedoči veliko interesovanje književne kritike kako iz Crne Gore tako i iz regiona kao i veliki broj tekstova nastalih predanim proučavanjem upravo ovog perioda. Mnoga značajna imena kao što su Borislav Jovanović, Saša Ćirić, Davor Beganović ostvarili su plodan književno-kritički rad zaneseni i inspirisani književnošću koja je, iako svrstana u književnost malih naroda (malih po broju stanovnika), dostigla visoke umjetničke domete i koja ne prestaje da privlači pažnju.
Njihov zadatak nije bio lak. Donositi sudove o književnosti svoga vremena samo po sebi je podvig ali ujedno i imperativ za sve one opservatore koji znatiželjno i uporno tragaju za novim velikim imenima na polju književnosti, za one koji traže nove odgovore na stara pitanja i dileme a, s druge strane, novim pitanjima konstantno provociraju svoje savremenike. Razumijevanje svoje savremenosti obavezuje ne samo intelektualce već i svakog čovjeka kao biće koje promišlja o svijetu u kojem živi, kritički sagledava stvarnost i uočava značaj promjena i procesa koji utiču na naš život, a uloga književnika je da na te promjene uporno upire prstom, pogotovo u današnjem svijetu kada nas preko masovnih medija neprekidno obasipaju raznim vijestima, osjeća se da je potreba za izoštravanjem filtera veća nego ikad.
Najnovija crnogorska književnost se najčešće opisuje kao književnost diskontinuiteta. Prema riječima Borislava Jovanovića ironija, cinizam, parodija – to su sredstva razura mentaliteta plemenske književnosti.1 Svako bira svoj način: Nikolaidis je žustar satiričar, Vojinović pribjegava ironiji, Brković suptilno parodira… Oslobađajući se čvrstih okova književnog kanona, najmlađa generacija pisaca Andrej Nikolaidis, Balša Brković, Dragan Radulović, Vladimir Vojinović, Aleksandar Bečanović, Ognjen Spahić, konačno uspijeva da nametne novu postmodernističku poetiku i otme se iz čeličnog zagrljaja tradicije. To svakako ne znači da je tradicija u potpunosti zaboravljena, napuštena ili odbačena, naprotiv, tradicija je zastupljenija nego ikad ali je na nju bačeno drugo svjetlo koje uspijeva da tradiciju osvijetli iz drugih uglova. Naime, s tradicijom se poigravaju, ironizuju je, dekonstruišu… Potrebu da se izađe iz tematske tjeskobe više ništa nije moglo zaustaviti, bura i nadiranje koje je preplavilo crnogorsku književnu scenu rezultirala je sa nekoliko romana u kojima se pomenuti diskontinuitet najbolje očitava. Aušvic kafe Dragana Radulovića, Hansenova djeca Ognjena Spahića, Nikolaidisov Mimezis i Brkovićeva Privatna galerija nepovratno su pokrenuli lavinu dekonstrukcije tradicionalnih obrazaca i konačan otklon od ranijih poetika, uspijevajući da poeziju koja je dugo bila u prvom planu konačno svrgnu sa trona. Borislav Jovanović o tome piše: ,,S pojavom najnovijeg crnogorskog romana nestali su posljednji refleksi socijalne literature, crno-bijelih struktura teksta, stereotipnih pripovjedačkih formi, ideoloških frustracija, kao što je nestalo i autocenzure koja je, kako je govorio, upozorio Kiš, opasnija od svake cenzure.”2 Razvoj nove crnogorske književnosti odvija u saradnji sa najznačajnjijim crnogorskim književnim časopisima Arsom i Plimom. Istovremeno čitav niz značajnih događanja na književnoj sceni kao što su časopis Fokalizator, portali plima.me i proletter.me, festival Literitorija itd., pružaju značajnu podršku autorima nove crnogoske književnosti i podupiru njen dalji razvoj.
Šta je sve uticalo na to da se najnovija crnogrska književnost razvije baš u ovom pravcu, uslovno rečeno postmodernizma, 90-te godine pune previranja, tranzicioni period, antifašistička tradicija, kao i razvijena pripovjedačka kultura krunisana Lalićem, samo su neki od faktora koji su prevagnuli da se Crna Gora, odnosno njena intelektualna snaga nezaustavljivo pokrene i konačno raskine sa usmenom literaturom. Promjene u crnogorskoj književnosti bile su neizbježna konsekvenca značajnih društvenih promjena, kako naglašava Vladimir Arsenić u Predgovoru Etika pripovedanja: ,,Odnos modernosti i tradicije, unutrašnje napetosti u jednom okoštalom društvu suočenom s progresom, imanentno nasilje, rezak crni humor i cinizam sve je to ono što će dobiti pun zamah u prozi koja je nastala posle dvehiljadite godine.”3
O piscu
Vladimir Arsenić kaže da bi minimalistička poruka Nikolaidisove knjige eseja Homo Sucker: poetika apokalipse mogla stati u jednu riječ Mislite!, a maksimalistička u dvije Mislite drugačije!. Mogli bismo reći da je to poruka cjelokupnog Nikolaidisovog stvaralaštva. U toj knjizi, koja je nastala kao kolateralna dobit pisanja Dolaska, Nikolaidis zaista poručuje da kako bi se čovjek u što manjoj mjeri osjećao marionetom liberalnog kapitalizma i demokratije, mora zauzeti stav kritičara, sumnjati i preispitivati. Takav stav očitava se iz cjelokupne Nikolaidisove poetike. Poruka koja direktno ili indirekto izbija iz njegovih djela, bilo književnih bilo novinarskih. Često opisivan kao najopasniji pisac na Balkanu, Nikolaidis je neko ko pokušava da uzdrma pojedinca, izbaci ga iz zone komfora i natjera da se suoči sa onim pred čim bi najradije zatvorio oči i pobjegao.
Andrej Nikolaidis rođen je 1974. godine u Sarajevu. Rodni grad napušta u proljeće 1992. godine, na početku rata u Bosni i Hercegovini i seli se na crnogorsko primorje, u Ulcinj, gdje započinje njegova novinarska i književna karijera. Za roman Sin dobio je 2011. godine Nagradu Evropske unije za književnost, a za roman Odlaganje. Parezija nagrađen je državnom Nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” 2012. godine. Romanom Mađarska rečenica osvojio je prestižnu nagradu ,,Meša Selimović”. Njegovi romani objavljeni su u 20 izdanja na 12 jezika, pored ostalih engleskom, njemačkom, italijanskom, turskom… Njegova proza uvrštena je u antologiju Best European Fiction 2012. Nikolaidis piše nedjeljne kolumne za Monitor koje s vremena na vrijeme uzburkaju strasti na nekadašnjem prostoru Jugoslavije. Možda je razlog tome otpor koji izbija iz svake njegove rečenice, otpor koji kao da je neraskidivo utkan u svaku njegovu misao, otpor kao najdublji izraz njegovog bića – čovjek koji se buni i suprotstavlja ,,dominantnim paradigmama crnogorskog postjugoslovenskog društva – patrijahatu i čuvenom čojstvu i junaštvu kao osnovi crnogorske etike.”4
Poznat je po svojim bespoštednim antiratnim reportažama i beskompromisnom nastupanju protiv nacionalizma i za ljudska prava. Revolt koji izbija iz njegovog djelovanja izraz je napora ljudske solidarnosti da se svijet učini boljim nego što jeste. Suočavanje opozitnih sila prometejskog i nihilističkog principa potvrdili su Nikolaidisovu jedinstvenost i obezbijedili mu posebno mjesto u postjugoslovenskoj književnosti. Bez obzira na to koliko su nam njegovi stavovi bliski, značaj Nikolaidisove proze za crnogorsku kulturu je neosporan.
Radnja većine njegovih romana smještena je u Crnoj Gori, tačnije u Ulcinju, gradu u kojem danas živi. Taj ulcinjski topos u kojem najčešće priprema apokalipsu, na neki način govori o autorovoj nespremnosti da odbaci svoju okolinu.
Govoreći o Nikolaidisovom prelasku sa pripovjetke na roman Aleksandar Bečanović kaže da je taj prelazak nastupio sa otkrivanjem da je vrlo teško spojiti Karverov saučesnički ton sa Bernhardovom ciničko-pripovijedačkom bujicom koja tendira humanističkoj de(kon)strukciji. Intertekstualnost Nikolaidisovog narativa jasno nas vodi do Bernharda. Većina kritičara u velikom austrijskom piscu prepoznaje uporište na kojem je Nikolaidis stvarao svoje tekstove, prozu obojenu cinizmom i nihilizmom, koja nas uvijek vraća na prazninu, u nama i oko nas. Na mnogim mjestima u trilogiji Nikolaidis mu direktno ili indirektno odaje omaž.
O toj odanosti Bernhardu Davor Beganovič kaže: ,,Ta mi se odanost ranije činila više znakom srodnosti u načinima sučeljavanja sa svijetom nego u prihvaćanju postulata Bernhardove poetike, ili, točnije obrade pripovjednoga materijala koja je karakterizirala austrijskog pisca. Dosadašnji je intertekstualni dijalog dvojice autora stoga najčešće i vođen na razini dijeljenja odbojnosti prema svijetu koji su, svaki sa svoje strane, projicirali na uskost i uskogrudost svojega provincijalnoga okružja.”5 Osim toga još jedna činjenica čini Nikolaidisa jednim od najintrigantnijih pisaca u Crnoj Gori i regionu a to je uporno vraćanje na traumatične tačke naše prošlosti koje većina drugih pisaca pomalo izbjegava ili o njima nevoljno govori: ,,…namjera da bez kalkulacija i kompromisa crnim humorom, ironijom i sarkazmom ogoli one neuralgične tačke naše stvarnosti koje većina pisaca s ex-YU prostora uporno uvija u vremenske, prostorne i mentalitetske okolnosti.”6 Nikolaidis ne samo da ne želi da probleme gura pod tepih, naprotiv, upravo su drugi koji te probleme uporno ignorišu, podstrek da on o njima sve glasnije govori.
Tamno pokoljenje
Romani koji čine trilogiju Tamno pokoljenje objavljivani su pojedinačno i to Sin (2006), Dolazak (2009) i Devet (2014), a kasnije su objedinjeni u trilogiju koja je u engleskom prijevodu izdata pod nazivom The Olcinium Trilogy (Ulcinjska trilogija). Romani se svakako mogu čitati zasebno s tim što njihovo objedinjavanje u trilogiju značajno doprinosi boljem razumijevanju narativa, kao i cjelokupne Nikolaidisove poetike. Način na koji ova tri romana komuniciraju jedan s drugim i njihove najznačajnije zajedničke karakteristike pokušaćemo osvijetliti u nastavku ovog rada.
Radnja sva tri romana, kao što govori naslov engleskog izdanja trilogije, smještena je u Ulcinju. Vladimir Arsenić o tome kaže: ,,Gotovo svaki od njegovih romana smešten je ne samo u Crnoj Gori, nego preciznije u Ulcinju, gradu u kojem živi. To naravno nije učinjeno nasumice , pošto se ne radi o slučajnoj autobiografskoj okolnosti. Ulcinj je kao što znamo mali grad na jugoistočnom dijelu crnogorske obale, nekih petnaestak kilometara udaljen od albanske granice. Dugo vremena bio je posljednji grad pred tvrđavom staljinističke Albanije, međutim od devedestih godina postaje grad kroz koji, kao u bilo kojem drugom pograničnom mestu prolazi svaki mogući i zamislivi porok.”7. Dakle, prema Arsenićevim riječima Ulcinj, kao grad između svjetova, Nikolaidisovim romanima dodaje mnogo više od puke scenografije. Govoreći o Nikolaidisovoj trilogiji Aleksandar Bečanović takođe naglašava značaj izabranog toposa pa kaže: ,,…romanima u kojima Ulcinj jeste važan dio scenografije, mise-en-scenea koji opterećuje Nikolaidisove junake i dodatno dramatizuje njihove probleme…”8 Ali čime to Ulcinj dodatno opterećuje njegove junake i na koji način dramatizuje njihove probleme? Nikolaidis ne stvara mitske prostore za svoje junake nego bira Ulcinj, vrlo stvaran grad na obali mora. U jednom ranijem periodu taj grad na rubu jednog carstva bio je idealan prostor da se ukloni opasnost koja je prijetila da uzdrma jedno moćno carstvo. Grad pod utvrdama koji je bio idealano da sklonište za odbačene tada, idealan je da se u njega smjeste Nikolaidisovi junaci, tuđinci, koji često imaju osjećaj prostorno-vremenskog premještanja, nesigurni ne samo gdje su nego i kada su. Njegovi junaci često se ne snalaze u svijetu, politički nekorektni cinici, neprilagođeni mizantropi, autodestruktivnog karaktera, nihilisti sa vrlo subjektivnim osjećajem za pravdu. Takvi likovi morali su biti smješteni u gradu na granici prepunom tragova što ih je na njemu ostavila burna prošlost. ,,Ulcinj je grad na granici. U takva mjesta se dolazi, da se nikada više iz njih ne ode. Jer odlazak iz njih je uvijek povratak na ono od čega se pobjeglo. Iz Ulcinja nema putovanja dalje, jer Ulcinj je na kraju puteva. Put vodi samo nazad. Zato je Ulcinj savršeno mjesto za prognanike, bjegunce i one koji žele da spokojno provedu posljednje godine života.”9 Mjesto iz kog se više nema kud osim prema dolje (vidjećemo da se ovo najbolje ogleda u Sinu). Ulcinj u Dolasku prijeti da zbriše vatra, u Sinu ga zatiče snijeg u junu a u Devet vode prijete da ga potope. Apokalipsa koja se naslućuje srećniji je kraj u odnosu na suočavanje sa istinom o svijetu i sebi. Nikolaidisova fascinacija apokalipsom ističe se u sva tri romana. I u sva tri slučaja poruka je ista: Radujte se!
Sin
Narator ovog romana je Konstantin, pisac koji polako odustaje od svog pisanja. Već na početku saznajemo da ga je ostavila žena ,,Ništa nije moglo preživjeti noć u toj sobi, svakako ne nešto tako krhko, tako malokrvno kao naš brak.”10 U središtu romana je porodična priča. Na početku saznajemo o rasapdu pripovjedačevog braka da bi nam se tokom romana odmotavalo klupko raspada porodice. Nakon što mu je njegovom krivicom poginuo stariji brat dešava se ono najgore, što će presudno obilježiti njegov život – očev oproštaj. ,,Od tog trenutka razdvajala nas je moja krivica. Nikad mi otac to nije rekao. Nije ni morao: bilo je dovoljno da me pogleda, još gore: da me poljubi. Iz večeri u veče čekao sam kaznu, koja nije stizala. Umjesto nje, bio je tu poljubac za laku noć. Tek danas znam kako sam okrutno kažnjen – taj poljubac bio je kazna. Bilo mi je oprošteno…”11 Oproštaj u postupku grotesknog obrtanja vodi do ubistva. Ovaj motiv grijeha i iskupljenja Nikolaidis tretira i u Dolasku gdje radnik ubija cijelu porodicu Vukotić jer su mu oprostili.
Prema riječima Nore Šolc Sin je groteskno-mizantropska na dolje usmjerena spirala koja se odlikuje nezaustavljivom negativnošću. Pripovijedač se gradacijski spušta sve niže i niže, prvo u Đurin podrum u kojem preovladava potpuno odsustvo bilo kakvih moralnih načela a zatim, tražeći mir, spušta se u ulcinjsku podzemnu garažu gdje opet nalazi sve osim mira – porodicu kosovskih gubavaca.
Nikolaidis se potrudio da njegov pripovijedač bude u potpunosti nepouzdan ističući na taj način ambivalentnost cijelokupne fabule. Kao i većina Nikolaidisovih junaka i ovaj je mizantrop, cinik, sklon alkoholu i drugim porocima. Jednino što ga u posljednje vrijeme zanima jeste crna hronika i knjige o serijskim ubicama. Vulgarne manifestacije zla. Priča o njegovoj porodici podjednako je mračna. Stric iz Crmnice koji je živio u Americi da bi stekao imovinu umire od tuge za nerođenim sinom. ,,Čovjek se muči i onda umre. Eto čitave priče o svakom od nas, eto potpune biografije čitavog ljudskog roda.”12
Vatrena stihija guta sve što je njegov otac za života stvorio. ,,Vatra će napokon poraziti oca. On više nema snage da imanje ponovo diže iz pepela.”13 Vatra odnosi sav očev trud. Za par sati uništiće ono što je otac stvarao cijelog života. Očeva zemlja je i prije nestajala i bivala obnovljena, kao što je i Božija zemlja bivala uništavana pa nanovo stvarana. Da li Bog ima snage da nas još jednom podigne iz pepela nakon što smo obezvrijedili i uništili svaku moralnu ljudsku vrijednost? Da li je ljudski rod zaslužio još jednu šansu samo da bi ponovo mogao sve da obesmisli? Potraga za istinama utemeljena je u Nikolaidisovoj prozi, naglašen je značaj pričanja priče kao i shvatanje istine kao fikcije. Otac sluša Baha na gramofonu od mahagonija koji mu je sin donio na poklon iz Italije vjerujući u izmišljenu priču da je gramofon pripadao direktnom Bahovom potomku (praunuci). ,,Bila je to laž, čitava priča bila je lukavstvo vještog talijanskog trgovca. Ali otac je povjerovao, zato što mu je bilo potrebno da povjeruje.”14 Marinko Vorgić o tome piše: ,,Iako se istina uvijek pojavljuje kao fikcija, Nikolaidis ne pribjegava njenoj relativizaciji, on prije pokušava ukazati na to da se istina krije u dubokim, zapretenim slojevima ljudske egzistencije.”15
Mizantropija je konstanta od početka romana: ,,U pravu je i Sartr, kada kaže da pakao jesu drugi.” Pakao su drugi ljudi i narator se trudi da ih izbjegava. To mu uspješno polazi za rukom. Osim frojdovsko/edipovske dimenzije u sukobu sa ocem ni odnos sa majkom nije ništa bolji. Majka umire od raka materice srećna što će se spasiti ,,…na samrti je rekla da umire u najvećoj sreći, baš tako je rekla, da umire u najvećoj sreći jer više neće morati da gleda ni mene ni oca.”16 Konačno oslobođena od sina i muža koje za života nije uspjela pomiriti, iaoko im je dala čitavo svoje biće, smrt joj donosi spas.
Možda najmračniji Nikolaidisov roman. Prikazana je paleta raznih likova sa margine, likova koji se valjaju u blatu. Tražeći u gradu prepunom turista malo mira za sebe pripovijedač nam opisuje ulcinjsko podzemlje i tužne ljudske sudbine. Uroša kojega je žena ostavila, Đura koji zarađuje podvođenjem ćerki i kao vrhunac porodicu gubavaca sa Kosova.
Njemačka teoretičarka književnosti Nora Šolc smatra da je velika tema Sina oceubistvo. Ista tema se na malo drugačiji način problematizuje u Dolasku spaljivanjem knjiga – spaljivanje zakona oca: uništenje oca. Ubistvo oca u Sinu smatra Nora Šolc vrši se potajno, dugogodišnjim zanemarivanjem. Nikoladis oceubistvo uzdiže do ,,armature u temeljima svijeta” pa na jednom mjestu kaže: ,,Otac da ubije sina, možeš li to zamisliti, u čuđenju su ponavljali ljudi. Dobri ulcinjski muževi nisu bili obaviješteni: oceubistvo je armatura u temeljima na kojima počiva ovaj svijet.” Ponekad je to ubistvo simboličko, a u Sinu čovjek pribjegava doslovnom oceubistvu.
Obrt koji se dešava u romanu kada pripovijedač želi da se vrati na mjesta svih nesrećnih i pruži im utjehu neki su tumačili kao nemotivisan, međutim pitanje je da li uopšte dolazi do pravog obrta. Da li nam priča stvarno nudi vedar zaključak koji donosi nadu ili upravo suprotno? Pripovijedač na mjestima gdje su nekad bili nesrećnici ne nalazi više ništa. Praznina je odgovor, i na ulici i u očevoj kući. Ništavilo nas okružuje i nalazi se u nama.
Vizija frulaša koji muzikom oko sebe okuplja đecu tamnog pokoljenja, u ulozi spasitelja koji treba da dođe i oslobodi svijet nesreće, samo je još jedan lažni mesija u nizu. Ova tema kao i spas koji nam može donijeti samo apokalipsa dodatno će se produbiti u Dolasku i pričom o Sabataju Ceviju. Čekamo, ali spas nikako da dođe.
Kada na kraju romana pripovijedač otkriva da je otac godinama sumanuto ispisivao jednu jedinu riječ: sin, njegova misao vodilja da su užas drugi ljudi izvrće se i dobija sasvim drugo značenje: i mi smo užas drugim ljudima. Isti užas koji je za njega bio otac, predstavljao je i on ocu.
Osim mračnog i pesimističnog tona po kojem je od sva tri romana upravo ovaj najbliži bernhardovskom stilu, spona između ova dva pisca se ogleda i u interterkstualnom postupku navođenja Bernhardovih citata (npr. na početku djela stoji moto iz Bernhardovog romana).
Dolazak
Za razliku od Sina roman Dolazak je teže žanrovski odrediti. Ovaj roman predstavlja mješavinu detektivskog romana, postapokaliptične književnosti, psihološkog, porodičnog romana. O ovom preplitanju žanrova Vladimir Arsenić kaže: ,,Dolazak je u osnovi tvrdi (hard boiled) krimić u kojem imamo pripovedača koji je istovremeno i istražitelj, odnosno privatno detektiv… Nikolaidis usvaja određeni žanr, a zatim ga napušta usred narativa kao da shvata da je preuzak i prestrog. Na taj način iznenađuje čitaoce pošto oni imaju odrešena očekivanja. Upravo ta igra sa čitalačkim očekivanjima stvara estetsko zadovoljstvo.”17
Dolazak se sastoji iz devet poglavlja a narator se mijenja. Pet poglavlja nam pripovijeda glavni junak romana, detektiv iz Ulcinja, koji se nadao da će posao detektiva u tako malom i mirnom mjestu biti bez pretjeranih izazova i uzbuđenja. Četiri ostala poglavlja čitamo u formi imejlova koje Emanuel šalje glavnom junaku na adresu bigsleep@yahoo.com. Nikolaidis se i u ovom romanu bavi jednom od svojih omiljenih tema: istina kao fikcija. Za pripovijedača glavni posao detektiva nije da dođe do istine i tako razriješi slučaj. Njegov cilj je shvatiti šta to klijent želi da čuje kao istinu. ,,Posao detektiva, hoću reći ne sastoji se toliko u pronalaženju istine, koliko u pronalaženju priča koje će ljudi prihvatiti za istinu. Ne radi se ovdje o otkrivanju istine: o otkrivanju onoga što je za te ljude istina, o tome je riječ. Istina se uvijek pojavljuje kao fikcija, uvijek ima oblik priče. Ja pričam priče.”18 I druga velika tema kojom je pisac fasciniran je prisutna na malo drugačiji način – apokalipsa. Za razliku od Sina gdje na početku romana vatra prijeti da zbriše sve kao neki nagovještaj apokalipse, u Dolasku u junu Ulcinj pokriva snijeg, u Japanu pada kiša žaba, Menheten ugrožava katastrofalna poplava, Los Anđeles razara zemljotres, Holandiju pogađa cunami. Dakle, kraj je blizu.
Roman počinje brutalnim ubistvom porodice Vukotić. Policijski službenik izvještava naratora o ubistvu Vukotića, oca majke i dvije ćerke, i tako ovaj biva uključen u složeniji slučaj nego što je zamišljao. Iste večeri dok je sva pažnja bila upućena na nesrećnu porodicu, ulcinjska biblioteka je spaljena do temelja, u požaru je uništena misteriozna knjiga. Povezanost ova dva naizgled nepovezana događaja otkriva nam se postepeno kroz mnoštvo priča koje nas vraćaju u istoriju o Mlečanima, gusarima, fra Dolcinu, Sabataju Ceviju. Osim toga pripovijedač radi na rasvjetljavanju još jednog ubistva – Salvatoreovog sina.
Ambivalentnost je jedno od glavnih obilježja Nikolaidisovih romana, pisac želi da sve ostane otvoreno, ne nudi nikakve konačne odgovore pa su čitaoci na kraju djela uvijek u stanju preispitivanja šta se to zapravo desilo. Ta karakteristika je možda najviše dolšla do izražaja u romanu Dolazak koji je sav zasnovan na dvojnostima. Glavni slučaj koji treba razriješiti je ubistvo porodice Vukotić ali paralelno sa tim riješava se i sporedno ubistvo Salvatoreovog sina. Otac i sin koji različitim metodama i na različitoj vremenskoj i prostornoj udaljenosti pokušavaju razriješiti ubistva. Rješavanje ubistva sa jedne strane, osvijetljava odnos oca i sina sa druge strane. I naravno apokalipsa koja je u toku i ona druga rezervna koja će nastupiti ako prva zakaže, kao zamrznuti trenutak.
Dalji tok priče prikazuje imejlove koje Emanuel šalje naratoru. On se nalazi u psihijatrijskoj klinici u švajcarskim Alpima (neizbježne su asocijacije na Tomasa Mana) a odrastao je Beču (još jedna od Nikolaidisovih počasti Tomasu Bernhardu). Ispostavlja se da je Emanuel njegov sin čije mu je postojanje bilo nepoznato, a sam Emanuel odgajan je misleći da je majčin muž njegov pravi otac. Njegovo psihijatrijsko liječenje vodi doktor Šulc koji sjedi pod Lakanovim portretom i bavi se pitanjima odnosa oca i sina. Ovo je momenat u kojem se Nikolaidis udaljava od kriminalističkog i približava se porodičnom romanu. U središte priče prelazi kompleksni odnos oca i sina. Nora Šolc govori o dva očigledno suprotstavljena svijeta oca i sina, oca koji pokušava da ostane u svome ,,bigsleepu” i izbjegne svako sjećanje i sina koji maničnim sjećanjem putem pisama želi rekonstuisati svoju prošlost.
Osim tematskih i žanrovskih preplitanja Vladimir Vojinović naglašava značaj odlaganja koje Nikolaidis vrlo vješto sprovodi različitim postupcima pripovijedanja: ,,Ipak, govoreći o mješavini stilova, prije svega imamo na umu preplitanje klasičnog naratorskog i epistolarnog iskaza… To nam ujedno govori da su u Dolasku dominantne dvije vremenske dimenzije – vrijeme pričanja i vrijeme prepiske – kao i to da obje imaju analepsku funkciju, tj. da obje odlažu završni udarac u narativnom tekstu, izvedbu tačke u kojoj će se vrijeme poništiti i označiti početak kraja. Otud je nimalo slučajnu naslovnu riječ dolazak zapravo i najbezbjednije, ako već nastupamo sa ciljem dekodiranja, poistovjetiti sa riječju odlaganje! Jer, dakako, u ,,Dolasku” je sve u znaku odlaganja.”19 Autor dakle, uporno odlaže kraj svega uprkos njegovoj neminovnosti, osjeća se da je blizu ali nikako da dođe. Bez obzira na to pripovijedač nikako da odustane od svoje misjije – da rasvijetli ubistvo porodice Vukotić.
U toj apokaliptičnoj atmosferi kada društvene norme prestaju da važe, kao da kroz pripovijedača čujemo autorov eho kako govori o ratu u Jugoslaviji: ,,Da nisam preživio rat, ne bih znao ali vidio sam šta se desi kada padne zaštitna mreža takozvanih društvenih odnosa, šta biva kada padnu društvene maske. Tada se, tek tada se probije istina o nama. Vidio sam kako se ruši svijet u kojem smo igrali naše male uloge dobrih ljudi i dobrih susjeda… Svi mrtvi iz ratova devedesetih – to je bodycount fantazija i najdubljih želja naših susjeda i sugrađana.”20 Autora ne napušta sumnja u čovjekove moralne kapacitete.
Djelo se završava Emanuelovim putem za Ulcinj i riječima iz Otkrovenja 22:20 koje odjekuju: ,,Dođi, pomislio sam tada. Da, dođi.“21
Devet
Posljednji dio trilogije, roman Devet započinje Prologom: Voda. Prolog je biblijski, dramatičan i već na početku nam je jasno da riječ o još jednom djelu u kojem apokalipsa igra značajnu ulogu, i ovaj svijet biće obojen mračnim nihilističkim tonom. Ni ovaj pripovijedač ne gaji prevelike simpatije prema drugim ljudima ali nije ni u potpunosti mizantrop kao u Sinu. Pripovijedač David je novinar, apatičan, alkoholičar bez životnih želja i ambicija, konstantno razmišlja o apokalipsi – o kraju, ali za razliku od naratora u prethodna dva romana ovaj uspijeva da održi neke bliske odnose koji bi za njegove prethodnike bili potpuno nezamislivi. Odgojila ga je baba Olga jer mu je majka umrla ubrzo nakon njegovog rođenja a oca nije ni upoznao, napustio je njegovu majku kada je saznao da je trudna.
David piše oštre, provokativne političke kolumne: ,,Svoje buduće takozvane uspjehe u takozvanoj novinarskoj karijeri dugujem, sve do jednoga, ljudima koji su čitajući moje tekstove, psovali, gužvali novine i bacali ih pod noge, a potom s nestrpljenjem čekali naredni članak koji će ih izludjeti.”22 Ubrzo nakon što je objavljen tekst o američkim serijskim ubicama Tedu Bindiju i Vejnu Gresiju, ministar policije Mandušić nudi mu posao ,,pisca iz sjenke”. Novi posao finansijski je isplativiji i nudi mu mogućnost povlačenja iz javnog života ali i namamljuje neželjenje posjetioce. Susret sa ujakom Tripkom, bratom njegove babe, istjeraće Davida iz čaure ravnodušnosti prema svijetu u koju se nikad više neće vratiti: ,,Pokušao sam, dao sam sve od sebe, ali nisam uspio zaboraviti Tripkove riječi. Vatra koju je izbljuvao taj gnjevni prorok propasti odnijela je sav spokoj mog svijeta. Od mira i ravnodušnosti ostao je tek hladni dim koji se dizao sa sprženog pejzaža u koji sam uljuljkao svoju egzistenciju.”23 Nakon što mu riječi ujaka Tripka da je on svojoj babi bio tuđin, nepovratno naruše stvarani mir pripovijedač kreće u traganje za istinom o svom porijeklu. Dakle, može se reći da tema istine kao fikcije, nepouzdanosti našeg znanja, ograničenih dometa spoznaje i nemogućnosti prihvatanja istine u ovom romanu razvija do paroksizma. Ako je u prethodna dva romana prazninu predstavljao sin, zatim otac, u posljednjem dijelu trilogije ne radi se samo o praznini uzrokovanoj nepostojanjem majke nego više od toga, u romanu Devet sve nedostaje, a i ono što imamo i što smo mislili da pouzdano znamo dovodi se u pitanje. Autor nas ponovo suočava sa ogromnim bezdanom oko nas ali i onim u nama.
Možda bi se glavna tema ovog romana mogla odrediti kao potraga za izgubljenim identitetom. U trenutku kada David shvata da je sve što je znao o sebi laž, praznina koja je već bila prisutna u njegovoj ličnosti dodatno se produbljuje i dovodi do mentalnog sloma koji se manifestuje prostorno-vremenskim premještanjem. U tom traganju sa sopstvenim identitetom otkriva nam se velika zavjera koja uključuje jugoslovensku tajnu službu, oklutiste, masovne ubice, lažnog proroka Sabataja Cevija (njegova omiljena laž). Roman se završava novinskim člankom o nestajanju vremena. ,,Onda će sve biti zamrznuto, kao fotografija jednog trenutka, zauvijek.”24 Na kraju ponovo apokalipsa kao neminovnost.
Devet je prije svega porodična priča koja govori o traumama, snažno je povezan sa Jugoslavijom ali s druge strane potpuno univerzalan. Nikolaidis je ponovo uspio u jako sažetom obliku (i ovaj roman ima svega sto strana) objediniti političku i filozofsku misao, sve je prepuno skrivenih značenja uključenih u nešto veće. Psihički slom glavnog junaka (koji ne zna čak ni svoje pravo ime) kada shvata da mu je identitet zamućen, nejasan, da mu je porijeklo mračno i zamagljeno ispituje šta um može da učini i koji je potencijal ljudskih bića. U jezgru ovog romana je ambivalentnost i nećemo dobiti nikakve konačne odgovore. Ironijom, specifičnim crnim humorom i tragikomikom čitaoci će biti uzdrmani i suočeni sa bezdanom unutar njih.
Zajednički elementi trilogije
Nikolaidis za romane koji čine ovu trilogiju kaže da su to prije svega porodični romani. U svakom od tri romana traga se za nečim što nedostaje, u Dolasku za ocem, u Sinu fali sin a u Devet je sve dovedeno u pitanje, i majka i otac i sami pripovjedač koji traga za sopstvenim izgubljenim identitetom. Glavni likovi romana su uvijek u potrazi za nečim a ta potraga otvara mnoga pitanja o ljudskoj egzistenciji. Nakon što detektivskim žanrom bivamo vješto uvučeni u djelo uvijek se vraćamo na početnu tačku, osnovnu jedinicu svakog društva – porodicu i iznova čitamo isčitavamo tragove na koje smo nailazili da bismo ih potpuno drugačije protumačili i shvatili. U sva tri romana glavni junaci su na neki način žrtve složenih, disfunkcionalnih porodičnih odnosa. U kritici je ovaj sloj porodičnog romana često zanemarivan. Recepcija je takođe, vjerovatno zbog mnoštva drugih takođe jako relevantnih značenja trilogije, najmanje išla u ovom pravcu. Nasuprot tome, to je sloj koji sam autor najviše naglašava, uvijek istučući da je Tamno pokoljenje prije svega porodična trilogija. Suočavanje sa mračnom stranom sebe, koje je ujedno mučno i ljekovito, ne bi bilo moguće bez odbacivanja svih ,,očiglednih istina”, preispitivanja moralnih, kulturnih, kao i brojnih drugih dogmatskih uvjerenja toliko duboko ukorijenjenih u našu svijest, a razobličavanjem porodičnih odnosa kao temelja naše ličnosti, otvoren je niz izazovnih pitanja.
Nikolaidis je detektivski žanr, u čijem je fokusu odlaganje konačnog rješenja, savršeno ukomponovao sa odlaganjem konačnog rješenja svih ljudskih nevolja – apokalipse. U svojoj knjizi Homo Sucker: poetika apokalipse on objašnjava vezu između apokalipse i detektivskog žanra pa kaže: ,,U apokaliptičkom žanru Bog ima ulogu koju kod Arthura Conana Doylea i Agathe Christie imaju Holmes i Poirot. I obratno: zato je detektivski žanr par excellence apokaliptički narativ.”25 Ono što će klijentima objasniti detektiv, vjernicima će objasniti bog. I jedan i drugi znaju istinu koju drugi ne znaju i to im u izvjesnom smislu daje moć. O tom apokaliptičnom narativu Marinko Vorgić kaže :,,Ono najliterarnije što apokalipsa nudi krije se u činjenici da je to tema kojom se podvlači crta, koja obezbjeđuje ekskluzivitet posljednjeg pogleda na čudo života. Takva vizura, između ostalog nameće delikatnu detekciju čovjekovih posrnuća i padova koji iz nepreglednog popisa zala i nedjela predstavljaju baš one koji će u jednom momentu dovesti do sveopšte egzekucije.”26 Dakle, zagonetka kako bi se ljudi ponašali kada bi bili sigurni da je kraj zaista blizu, intrigantna je kao i sama apokalipsa a Nikolaidisov odgovor nije nimalo optimističan.
U prvom romanu glavni lik je pisac stvaralac fiktivnih svjetova, u drugom romanu glavni lik je detektiv koji ne traga za istinom već za onim što njegovi klijenti žele da čuju, i u trećem krajnje pesimističan novinar. Sva tri lika stvaraju svoje verzije istine da bi zadovoljili sebe i ljude oko sebe. Pitanja poput koliko istine nam je potrebno, koliko istine smo spremni da prihvatimo i koliko istine mi zapravo znamo se problematizuju u sva tri romana.
Jedna od glavnih karakteristika Nikolaidisovih romana jeste ambivalentnost. Njegovi fiktivni svjetovi su uvijek zasnovani na podvojenosti koja mu omogućava da otvori brojna pitanja i problematizuje razne teme bez ikakve tendencije da nas ubijedi u neke ,,velike životne istine”. Ono što pisac zahtjeva od nas je konstantno preispitivanje svijeta oko sebe kao i nas samih sa velikom dozom kritičnosti. Pisac ne želi da daje konačne odgovore, sve je otvoreno, sve ono za šta smo mislili da je istina iznova se dovodi u pitanje. Ne postoje apsolutna istina i sigurno znanje. Na kraju romana uopšte nismo sigurni da li se desilo to što sve vrijeme mislimo da se desilo ili nas i naša sopsvena percepcija ponekad vara i odvodi na krivi put.
U jednom intervjuu Nikolaidis govori da u spoznaji svijeta oko sebe ima samo svoju perspektivu a ni u nju nije sasvim siguran. Takav stav prema spoznaji provlači se i kroz sva tri romana.
Njegova proza obojena je nihilizmom i mizantropijom. Rijetki su pozitivni likovi, skoro da ih uopšte i nema. Njegov svijet je mračan ali je humor dovoljno jak da otkloni maglu i ispod svih slojeva kojima čovjek krije svoju suštinu raskrinka najdublje motive, uvjerenja, predrasude. Slika koju nam Nikolaidis nudi o čovjeku nije nimalo ružičasta, neće nas utješiti, naprotiv. U svakom romanu zalazi duboko ispod površine čovjeka, ne bi li došao do suštine, a onda nas sučava sa tom slikom o nama samima od koje konstantno bježimo. Kroz brojne fragmentarno struktuirane događaje autor ispituje ideje etike i morala. Glavni junaci kreću se kroz prljavštinu svakodnevlja i otkrivaju lepezu moralno posrnulih likova koji ni u trenucima kraja svijeta nijesu sposobni da prevaziđu brigu za svoje sitne interese.
U mnoštvu ideja i motiva Nikolaidis otvara i pitanja individualnosti i slobode pojedinca. Kod sva tri naratora izražen je osjećaj nepripadnosti, neuklapanja, usamljenosti i ,,bačenosti na ovaj svijet”. Koliko društveni i porodični odnosi sputavaju i ograničavaju pojedinca da ostvari svoj puni individualni potencijal koji podrazumijeva mnogo više od biološke reprodukcije i na koji način. Koliko se licemjerja i negativnih emocija potiskuje u bliskim odnosima što u krajnjem rezultira antagonizmom i nagomilanim frustracijama. Nikolaidis oslanjajući se na psihoanalitičke teorije Frojda i Lakana dododi u pitanje sve naše međuljudske odnose razotkrivajući koliko se naša svakodnevica zasniva na neiskrenosti. U tom smislu glavni naratori Sina i Dolaska sprovode mini revoluciju odričući se uloge oca odnosno sina (ovo odbijanje je u Sinu dvosmjerno, pripovjedač odbija ulogu sina ali i ulogu oca zahtijevajući od svoje žene da abortira). Kod Nikolaidisa sve ovo mora biti dodatno usložnjeno smještajući narativ u religijski kontekst spasiteljevog dolaska. ,,Tema milenarizma prati temu očinstva dajući milenarizmu karakteristike sinstva. Biografije dvojice milenarista – fra Dolcina i Sabbetaija Zevija, kojima sin glavnog junaka pokušava riješiti zločin uz pomoć misterija i tajni čijim tragovima obiluje istorija Ulcinja, u dubljem sloju koncentrišu simbol knjige (zakona) u čvorište očinsko-sinskog konflikta.”27 Iako je nartivna struktura veoma kompleksna Nikolaidis ni u jednom momentu ne gubi kontrolu nad njom, glavna pripovijedačka nit individualnih sloboda i ograničenja u svakom momentu savršeno je jasna i pratimo je s lakoćom.
Sva tri romana nose naslove vemoa snažnog simboličkog značenja. Nije slučajno što sva tri naslova imaju prizvuk religijskog odnosno biblijskog. Pisac osim što apokalipsu kao hrišćanski motiv koristi na makroplanu i na mikroplanu nailazimo na brojne reference koje nas podsjećaju da je religija bitna tema trilogije. Najjasniji primjer imamo u Dolasku koji se završava riječima iz Novog zavjeta: Da, dođi! Osim toga, mnogi djelovi romana polemišu o bitnim religijskim stavovima kao što je dio iz Sina u kojem narator sluša propovjed vehabije Samira. Očev lik u tom romanu vezan je osim za Baha i za Ispovijesti Svetog Avgustina. ,,Nema bježanja, vikao sam na njega, sve ti je uzalud, sve koketiranje sa svetim, jer nema ničeg svetog, postoji samo muka za koju si ti preslab, postoji samo muka od koje neki bježe u smrt i propast, a neki u sveto, što opet znači na kraju u smrt i na kraju u propast. Postoji samo muka od koje svi bježite i postojim ja, koji ostajem odlučan da istrpim svaki djelić agonije koja mi je darovana, vikao sam.”28 Ovakvi djelovi u kojima se religijske dogme analiziraju, ironizuju, polemišu prisutna su u sva tri romana. Ko će svijet ovog puta spasiti od stanja aposolutnog beznađa i da li nam je očajnički potreban novi Sabataj Cevi, fra Dolcino, frulaš koji će predvoditi tamno pokoljenje, pitanja su koja će nas zaintrigirati ali nećemo dobiti gotove odgovore.
Kroz priče o neprilagođenim pojedincima koji u potrazi sa sopstvenim identitetom i smislom odbacuju sve utješne obmane i samoobmane da bi se suočili sa mračnim dijelom sebe, a sve to protkano filozofkim, političkim, religijskim promišljanjima, Nikolaidis stvara prozu koja nas izaziva da preispitamo svijet u kojem živimo kao i svoja najdublja ubjeđenja.
Zaključak
Nikolaidisovi romani uvijek su vrlo kompleskni sa izraženom filozofskom i političkom dimenzijom. Po obimu veoma kratki romani ali puni ideja (što mu pojedini kritičari zamijeraju), ipak neosporno je da je Nikolaidis odličan filozof i politički polemičar. Kada se ova tri romana stave u specifičan kontekst trilogije učinak će biti malo drugačiji nego kada se čitaju pojedinačno.
Sva tri romana u biti su porodične priče a glavni likovi su napušteni. U prvom je riječ o sinu i nedostatku oca, u drugom o ocu i nedostatku sina i u trećem nedostaje majka, ali i sve ostalo. Taj nedostatak ljubavi je zajednički imenitelj za sva tri naratora u sva tri romana. Ako romani koji čine Tamno pokoljenje govore o nečemu, govore o ljudima u potrazi za ljubavlju, tragično neuspješnoj potrazi za ljubavlju. Istovremeno smiješno i mračno, potresno i duhovito. Crnim humorom i tragikomikom tjera nas da se suočimo sa slikom o sebi koja nam se neće svidjeti. U Sinu je apokalipsa nagovještena, u Dolasku govorimo o apokalipsi, Devet počinje nekom vrstom apokalipse a ispostavlja se da je u pitanju nešto drugo, nešto okultno.
Smatramo da je u priči o porodicama u kojima uvijek nešto nedostaje, zapravo u samom njenom jezgru najdublja čovjekova potreba i potraga za ljubavlju. Romani su puni referenci i skrivenog značenja ali ako uspijemo da uklonimo sve koprene koje nas odvlače ka raznim pravcima, u srži romana pronaćićemo čovjeka, jedinku, individuu, očajnički željnu ljubavi.
Sistematsko izučavanje nove crnogorske književnosti na samom je početku ali su ti prvi koraci izuzetno energični tako da se možemo nadati da na adekvatno valorizovanje najnovije crnogorske literature nećemo još dugo čekati, a da će u tom konteksu Nikolaidisovim djelima biti poklonjena posebna pažnja.
1 Borislav Jovanović. ,,Najnoviji crnogorski roman“, u: Zbornik radova Nova crnogorksa književnost. Plima. 2010, 75.
2 Ibid, 71.
3 Vladimir Arsenić. Etika pripovedanja. Podgorica: Fokalizator. 2019, 13.
4 Ibid, 22.
5 Davor Beganović. Protiv kanona. Ulcinj: Plima. 2010, 65.
6 Marinko Vorgić. ,,Sin i Dolazak (Dolazak sina)“, u: Zbornik radova Nova crnogorksa književnost. Plima. 2010, 133.
7 Vladimir Arsenić. Etika pripovedanja, 20.
8 Aleksandar Bečanović. ,,Nikolaidisova djeca tamnog pokoljenja“, u: Tamno pokoljenje. Cetinje – Podgorica: OKF. 2016, 303.
9 Andrej Nikolaidis. Mimezis. Cetinje: OKF. 2013, 87.
10 Andrej Nikolaidis. ,,Sin“, u: Tamno pokoljenje. Cetinje – Podgorica: OKF. 2016, 9.
11 Isto, 27.
12 Ibid, 16.
13 Ibid, 81.
14 Ibid.
15 Marinko Vorgić. ,,Sin i Dolazak (Dolazak sina)“, u: Zbornik radova Nova crnogorksa književnost. Plima. 2010, 130.
16 Andrej Nikolaidis. ,,Sin“, 26.
17 Vladimir Arsenić. Etika pripovedanja, 22.
18 Andrej Nikolaidis. ,,Dolazak“, u: Tamno pokoljenje. Cetinje – Podgorica: OKF. 2016, 92.
19 Vladimir Vojinović. Montenegtinske teme. Ulcinj: Plima. 2012, 171.
20 Andrej Nikolaidis. ,,Dolazak“, 153.
21 Ibid, 183.
22 Andrej Nikolaidis. ,,Devet“, u: Tamno pokoljenje. Cetinje – Podgorica: OKF. 2016, 210.
23 Ibid, 228.
24 Ibid, 300.
25 Andrej Nikolaidis. Homo Sucker: Poetika apokalipse. Zagreb: Algoritam. 2010, 59.
26 Marinko Vorgić. ,,Sin i Dolazak (Dolazak sina)“, u: Zbornik radova Nova crnogorksa književnost. Plima. 2010, 129.
27 Ibid, 133.
28 Andrej Nikolaidis. ,,Sin“, 53.
