Foto: privatna arhiva

Donosimo kolumnu Borisa Vukotića, odnedavno i autora Fokalizatora, koji za jedan od najčitanijih hrvatskih portala ispisuje političke analize. Tekst koji objavljujemo uz saglasnost autora izvorno je objavljen na Portalu Index.hr

Nekad je radni narod Crne Gore, ispijajući jutarnju kavicu oko podneva, dok uz zijevanje komentira politička događanja u zemlji i inozemstvu, znao izustiti onu čuvenu dosjetku: “Nas i Rusa 300 milijuna.” U različitim vremenima ta se dosjetka izgovarala na različit način: glasno da te cijeli svijet čuje (recimo prije 1948. godine), tiše da te samo susjed čuje (na primjer 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća) ili toliko tiho da ni sam sebe ne čuješ (tijekom 1948. godine, odnosno one godine kada su očevi često morali ići na službeni put).

Dakle, kako god bilo, ruski je sentiment kod Crnogoraca uvijek postojao. Ništa neuobičajeno. Pogledajte tko i s kakvim imenima sjedi u hrvatskoj vladi pa recite kako ruski sentiment ne postoji i u Zagrebu. Andrej (premijer) instruira Olega (ministra) da pojasni poziciju vlade u vezi s optuženom osobom X. Oleg nevoljko sliježe ramenima, a Ivan (još jedan ministar) sumnja u učinkovitost sudova, moleći se skrušeno za pravdu. Kao u najuzbudljivijim romanima Fjodora Dostojevskog. Slično je stanje na cijelom slavenskom jugu, hoću reći, nisu Crnogorci izuzetak.

Romansa nije potrajala

Sve je između Crnogoraca i Rusa štimalo u duhu gornje izreke. Ruska Federacija je prva priznala neovisnost Crne Gore nakon referenduma o obnovi državnosti 2006. godine. Ruski su državljani preplavili crnogorsku obalu, i ne samo nju. Kupovali su tijekom 2007. i 2008. godine što su stigli i u zaleđu, pa su se mnogi začuđeni Crnogorci počeli pitati što je toliko privlačno u djedovoj štali iz prošlog stoljeća da vrijedi pola milijuna eura. Pitali se jesu, ali novac odbijali nisu.

A Rusi, što nekakav obični puk kojeg se dojmila crnogorska lozovača slična njihovoj votki, što agenti ruskih obavještajnih službi, kupovali su i kupovali, ne pitajući za cijenu. Romansa je, međutim, kao i svaka romansa, bila kratkog daha. Vanjskopolitički prioritet Crne Gore u pristupanju države NATO savezu nikako nije ostavio pozitivan dojam na istokrvnu braću s istoka.

Naprotiv. Počele su prvo pritajene, pa ponešto otvorenije, a zatim i gromoglasne kritike iz Kremlja, da bi sve završilo pokušajem državnog udara inspiriranim i vođenim “znalačkom rukom” agenata ruske obavještajne službe GRU, koji su na kraju svi do jednog raskrinkani. Odnosno obojica.

Otvoreno neprijateljstvo nakon ulaska Crne Gore u NATO

Nakon službenog prijema Crne Gore u NATO u lipnju 2017. godine Ruska Federacija započinje politiku otvorenog neprijateljstva prema crnogorskoj državi, preciznije vladajućoj strukturi koja je najviše doprinijela ostvarenju ovog vanjskopolitičkog prioriteta.

Angažirani su svi alati ruske “meke moći” kao sustavnog dijela agende “ruski svijet”, dakle instrumenti koje su u Kremlju definirali najutjecajniji vanjsko-sigurnosni dužnosnici, koji su imali za cilj podrivanje državne strukture Crne Gore.

Riječ je prije svega o dvjema pravoslavnim crkvama, Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) i Ruskoj pravoslavnoj crkvi (RPC), zatim o različitim političkim subjektima (partijama i pojedincima), ruskim elektroničkim glasilima registriranim u drugim dijelovima regije te samoj Crnoj Gori, kao i određenim cyber aktivnostima koje su uspjele nanijeti štetu i mnogo sofisticiranijim državnim sustavima nego što je mali i nedovršeni crnogorski.

Ruska dijaspora (gore spomenuti kupci djedovih štala) je, pored prethodno spomenutih subjekata, također doprinijela “osvješćivanju” Crnogoraca, odnosno odvraćanju zabludjele južnoslavenske braće od “suludih” ideja koje promovira “truli Zapad”: liberalne demokracije, univerzalnih ljudskih prava, slobode i jednakosti, vladavine zakona.

Nakon što bi “braća” razumjela poruke i prihvatila istinu da se Zapad modelom života koji je izabrao otuđio od tradicionalnih kršćanskih vrijednosti te se prema tome jedini spas od svjetskog propadanja nalazi u pravoslavlju i Istoku oličenom u moćnoj ruskoj državi, moralo bi, naravno, doći i do promjene crnogorske vanjske politike, prije svega izlaska iz NATO saveza i ukidanja sankcija Rusiji uvedenih zbog fantazija diktatora iz Kremlja da je reinkarnacija Petra Velikog.

Rusi se ponovo dosjetili Srba

Kreatori “ruskog svijeta” i “ruske meke moći”, domišljati kakve ih je Bog dao, dosjetili su se da bi njihovi interesi zapravo snažnije penetrirali u mozak “tvrdoglavih i primitivnih brđana”, kako su oduvijek od “milja” doživljavali Crnogorce, ako bi ih zamaskirali nekom lokalnom podvala-idejom. Tako je, u najkraćem, nastao “srpski svet”, dakle kao pandan onom bratskom golemom, golemom poput Sibira, “ruskom svijetu”.

Ovaj “srpski”, koji je, sukladno napisanom, samo alatka za širenje ruskog utjecaja i podrivanja europskih vrijednosti te procesa europskih i euroatlantskih integracija u regiji Zapadnog Balkana, podrazumijeva narativ o ugroženosti Srba na teritorijima izvan Srbije (dakle, u Crnoj Gori) u funkciji njihove homogenizacije.

Tu je, naravno, i povijesni revizionizam, odnosno negiranje nacionalnog identiteta pojedinih naroda (u prvom redu Crnogoraca) u neposrednom susjedstvu te pokušaj njihovog potpunog vezivanja za srpski nacionalni korpus. Agenda “srpskog sveta” pokazuje i želju da Beograd bude centralno mjesto odlučivanja o svim vitalnim pitanjima Srba, gdje god da oni žive.

Nema sumnje, suština najnovijeg programa trenutne srpske političke elite (Vučića, Vulina, Malog i ostalih protagonista političkog mainstreama Srbije) je ništa drugo do kontinuitet stare hegemonijske ideje o Velikoj Srbiji, u ovom momentu umanjene za Sloveniju, Hrvatsku i dio BiH koji je nepovratno (mada nikad ne treba razmišljati u kategoriji “nikad više naše” kada beogradski politički krem lamentira nad Bosnom), “izgubljen” u posljednjem ratu.

Crna Gora se, prema tome, ponovo našla ni kriva ni dužna u raljama ruskih i srpskih nacionalističkih aždaja odnosno svjetova, koji je svaki ponaosob, zbog svojih neodoljivih potreba, želi progutati.

Neizvjestan ishod

Ako je netko mogao i posumnjati u učinkovitost instrumenata ruske “meke moći” u provođenju programa “ruski svijet” odnosno “srpski svet” u Crnoj Gori, dovoljno mu je bilo površno analizirati dešavanja u toj državi u zadnje dvije godine: intenzivno zaoštravanje polarizacije u društvu, produbljivanje političkih, nacionalnih i vjerskih podjela, tenzija i netrpeljivosti te najdublja institucionalna kriza od obnove državne neovisnosti, koja je paralizirala normalno funkcioniranje sustava.

Crna Gora se u jednom trenutku našla na rubu građanskih nemira i sukoba. Daljnja njihova eskalacija bez dvojbe bi vodila kraju crnogorskih EU aspiracija i uzdrmala do temelja  članstvo Crne Gore u NATO savezu.

Tijek i karakter rata u Ukrajini donekle je oslabio snagu ralja ruske “meke moći” u Crnoj Gori, bilo da je riječ o direktnim ili indirektnim izvršiteljima politika kreiranih u Kremlju odnosno na adresi Andrićev vijenac 15, Beograd. Ovdje se nameće logično pitanje: je li pritisak oslabio na duži rok ili se radi samo o neželjenom predahu.

Odgovor se možda može naslutiti u izjavi za javnost glasnogovornice Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Marije Zaharove od 7. srpnja 2023.godine, u kojoj uvažena gospođa kontemplira kako destruktivne snage predvođene Sjedinjenim Američkim Državama već odavno rade na cijepanju pravoslavlja u svijetu, a pravoslavni svijet je danas njihov neprijatelj broj jedan.

Prema glasnogovornici ruskog ministarstva, raskolnička Crnogorska pravoslavna crkva je u suštini marginalna nevladina organizacija koju ne priznaje nijedna kanonska lokalna pravoslavna crkva i koja nema značajniju podršku građana. Njenu ulogu, zapravo, umjetno napuhuju sile koje nastoje narušiti jedinstvo pravoslavnog svijeta.

Zaista je zapanjujuće o kakvim pitanjima brine gospođa Zaharova (sudbini Crnogorske pravoslavne crkve) u trenutku kada stotine ruskih mladića dnevno ginu na ratištima u Ukrajini, a cijela Ruska Federacija “tetura” pod teretom sankcija sa Zapada.

Ipak, nije to dobar znak za Crnu Goru, jer govori o tome da, i pored velikih problema u kojima se nalazi, Rusija neće lako odustati od projicirane politike prema Crnogorcima, posebice imajući u vidu “ruski sentiment” s početka naše priče, ali i širi kontekst geopolitičke slagalice na Zapadnom Balkanu.