Piše: Afan Latić

Kod nas kafa odavno nije samo kafa. Ona je politički signal, društveni događaj, moguća koalicija, uvod u zapošljavanje, najava prelaska, porodična veza, tajni dogovor, a u ozbiljnijim slučajevima i mali geopolitički incident.

Dovoljno je da čovjek sjedne s nekim pola sata i već postoji neko ko zna zašto je sjeo, ko ih je spojio, šta su dogovorili i ko će od toga imati koristi. Najzanimljivije je što taj neko uglavnom nije bio za stolom.

Ali zna.

Mi smo razvili poseban talenat da popunjavamo ono što ne znamo. Gdje nema informacije, ubacimo pretpostavku. Gdje nema dokaza, pomogne iskustvo. Gdje nema iskustva, tu je intuicija. A kada zakaže i intuicija, ostaje najjači argument:

„Ma znam ja njih.“

Poslije toga je predmet praktično zaključen.

Sjedneš sa članom jedne partije, prelaziš kod njih. Sjedneš sa članom druge, pregovaraš. Sjedneš sa obojicom, očigledno igraš na više strana. Sjedneš sam, vjerovatno nekoga čekaš.

Ako naručiš produženu kafu, razgovori traju. Ako uzmeš kiselu vodu, stvari su ozbiljne. Ako račun plati onaj drugi, već postoji odnos zavisnosti. Ako svako plati svoje, još nijesu usaglasili platformu.

Kod nas ni račun više nema pravo da bude samo račun.

Najveći problem nastane kada popiješ kafu sa čovjekom sa kojim se javno u nečemu ne slažeš.

„Kako možeš s njim sjedjeti?“

Vrlo jednostavno.

Stolica. Sto. Kafa. Dvije šolje.

Nekada se to zvalo razgovor.

Danas sve češće vjerujemo da razgovor znači pripadnost, da poznanstvo znači savez, a pristojnost saglasnost. Činjenica da si s nekim sjeo vrlo brzo se pretvori u dokaz da dijelite planove, interese, stavove, rođake i vjerovatno jednu kancelariju za koju javnost još nije saznala.

Tu počinje domaća politička matematika.

Ako je A pio kafu sa B, a B poznaje C, a C je jednom sjedio na svadbi pored D, sasvim je jasno da A pripada političkom krugu D.

Ako vam računica nije jasna, nijeste dovoljno upućeni.

Kod nas gotovo ništa nije slučajno. Pogled preko ulice ima pozadinu. Pozdrav na sahrani ima težinu. Sjedenje za istim stolom na svadbi može biti početak nove većine. Ako dvojica izađu iz iste zgrade, treba provjeriti katastar. Ako se još pritom nasmiju, stvar je skoro završena.

Koalicija je formirana.

Naša politička mašta ima veliku prednost nad stvarnošću: dokaz joj predstavlja nepotrebnu birokratiju.

Dovoljna su dva čovjeka, jedna fotografija i treći koji će reći:

„Ja sam to znao još prošle godine.“

Od tog trenutka kafa više ne pripada ljudima koji su je popili.

Preuzima je čaršija.

A gdje je čaršija, tu se vrlo brzo pojave i famozni „centri“.

Jedan tvrdi da iza svega stoji „jedan centar“. Koji centar? Ne zna se. Gdje je? Ni to se ne zna. Ko ga vodi? Još manje.

Ali centar postoji.

Kod nas najmoćniji centri uglavnom nemaju adresu, ime, kancelariju ni telefon, ali rade urednije od većine institucija. Povezuju ljude koji se jedva poznaju, uređuju zapošljavanja za koja niko nije čuo, sastavljaju koalicije koje još ne postoje i, prema potrebi, djeluju iz Podgorice, Sarajeva, Beograda, Ankare, Brisela ili nekog mnogo tajnijeg mjesta koje se pominje samo spuštenim glasom.

Čim neko kaže: „To ide iz jednog centra“, rasprava je praktično završena.

Centar sve objašnjava.

Posebno ono za šta niko nema objašnjenje.

Onda kreće lanac.

Prvi kaže: „Vidjeli su ih zajedno.“ Drugi dodaje: „Nije to bilo slučajno.“ Treći već zna da su pričali tiho. Četvrti je čuo da se „nešto kuva“. Peti zna da je riječ o prelasku. Šesti zna i u koju partiju. Sedmi već ima informaciju ko dobija funkciju. Osmi tvrdi da cijela stvar traje mjesecima i da je on to shvatio još ljetos po načinu na koji su se pozdravili na jednoj svadbi.

Do večeri je kafa postala pregovor. Do sjutra dogovor. Za dva dana podijeljene su funkcije, zaposlen jedan rođak i otvoren „kanal prema vrhu“.

Jedino čovjek koji je pio kafu i dalje misli da je pričao o djeci, vremenu i tome koliko je sve poskupjelo.

I tu stvar prestaje biti samo smiješna.

Jer iza cijelog tog folklora stoji jedna prilično ozbiljna navika: teško prihvatamo mogućnost da odnos može biti običan.

Prijateljstvo nam je sumnjivo ako iza njega ne vidimo korist. Razgovor sa političkim protivnikom odmah prevodimo u dogovor. Posjetu čitamo kao interes. Bliskost kao računicu.

Kao da nam je postalo teško da povjerujemo da ljudi mogu razgovarati zato što žele da razgovaraju.

Sumnja je, u međuvremenu, dobila reputaciju inteligencije.

Što više sumnjaš, djeluješ upućenije. Što komplikovaniju priču sastaviš, zvučiš ozbiljnije. Čovjek koji kaže: „Možda su samo popili kafu“ djeluje gotovo naivno.

Kako samo?

Kafa je trajala četrdeset sedam minuta.

I sjedio je bliže prozoru.

Tu već nešto postoji.

Naravno da postoje politički dogovori, interesne veze, pregovori, lobiranja i sastanci sa jasnom svrhom. Stvarni život je pun toga.

Problem nastane kada svaku kafu unaprijed proglasimo sastankom, svaki razgovor signalom, svako poznanstvo kanalom, a svaku bliskost interesom.

Tada kafa prestaje biti društveni prostor i postaje dokazni materijal.

A paradoks je gotovo savršen.

Stalno govorimo da smo podijeljeni, a sumnjičimo svakoga ko sjedne sa nekim preko zamišljene granice. Tražimo dijalog, a uznemiri nas kada vidimo da neko razgovara. Pozivamo na zajedništvo, a onda vodimo evidenciju ko je s kim popio kafu.

Možda bi znak normalnijeg društva bio upravo suprotan: da ljudi različitih partija, vjera, mišljenja i krugova mogu dijeliti sto bez potrebe da poslije toga išta objašnjavaju.

Jer u stvarnosti je sve često sasvim jednostavno.

Dvojica ljudi sjednu. Popričaju pola sata. Jedan plati račun. Drugi kaže: „Sljedeći put ja.“

Ustanu i odu.

Ali tada tek počinje druga kafa.

Ona bez šoljica, bez računa i bez ljudi koji su zaista sjedjeli za stolom.

Ta kafa se pije po gradu, telefonima, grupama i tuđim dnevnim sobama. Svako joj doda po gutljaj vlastite verzije. Do večeri postane uvjerljivija od stvarne.

A onda se dogodi ono najčudnije.

Ljudi zaborave šta se zaista desilo.

Ostane samo ono što se pričalo.

Kod nas stvarnost popije jednu kafu. Glasina naruči još jednu, pozove „centre“, podijeli funkcije i na kraju svima objasni šta se zapravo dogodilo.