Sa ženske bande

Foto: Maja Armenko

(osvrt na trilogiju Jasenke Lalović)

Zašto sam se opredijelila za trilogiju Jasenke Lalović „Brda od pelina“? Jer sam imala potrebu da podijelim sopstveni psihološki uvid nastao preispitivanjem, intenzivnim emocionalnim doživljajem. Naime, već i naziv trilogije Jasenke Lalović „Brda od pelina“ nosi u sebi i sve ono što crnogorska žena nosi sa sobom. Svaka napisana riječ ove trilogije je iskustvo, istina, mudrost junakinja, a potekla iz krša u kom raste ova gorko slatka, ljekovita biljka. Svaka riječ i u naslovima knjiga ima dubinsko značenje. Posebno se dojmi riječ „banda“. Riječ koja ima snažnu poruku, baš kao što i jesu snažne, opredjeljujuće poruke satkane u biće svake crnogorske žene. Žene kojoj se nameće „banda“ koje mora da se drži i koja je odredi, postavi na tu jednu „bandu“, „žensku bandu“.

Jer mi se čini da predstavlja nametnuti odnos prema ženi, njenom stvaralaštvu, bitisanju. Dijelom sam ga i ja nosila, pounutrila, tačnije iskusila kroz odnos prema ovom štivu. Naime, poodavno sam imala priliku da mi se ono ponudi na čitanje. I imala sam otpor. Ispostavlja se nepravedan, neopravdan. U meni je postojalo nepovjerenje, predrasuda da je, zasigurno, u pitanju neko lako, sladunjavo štivo. Ispostavlja se neosnovano. Jer nas je autorka: istorijski, filosofski, antropološko, sociološki, lingivistički, ali i snažno psihološki, živo, životno uvela u, naizgled, prošla vremena, te blisko povezala sa junakinjama, ali i sa nama samima. Uvela nas je prostor koji predrasude može da preokrene u zastupanje ženskog štiva, ženskog bića, „ženske bande“. Posebno trenutak u kom živimo objašnjava ono što može crnogorska žena imati kao snagu, i što možemo dobiti iz onoga što je dato, što je zadato, što oblikuje. Što se može i treba preokrenuti iz napovjerenja i otpora na stvaralački i osloboditeljski način.

Zbog toga je priprema za ovaj tekst zapravo bila hrabrost da se, u neku ruku, suoči sa sobom, kaže o nepravdi sa kojom se crnogorska žena nosi, koja joj se daje u kolijevku, prćiju, da je nosi kroz život. Ovaj je osvrt oda crnogorskoj ženi koja nosi trilogiju „Brda od pelina“, ali i koja nosi život – težak, surov, snažan, čvrst, gorko sladak. Trilogija prikazuje kako su žene u Crnoj Gori predodređivane, nametane zabranama, osporavane. Istovremeno, i suštinski, govori i koliko su žene bile hrabre, snažne, kako su se nosile sa odlukama (drugih), živjele sa okvirima i davale svrhu i smisao postojanju. Od samog početka prve knjige nepovratno se čitateljka (čitaoc) decentrira i dovodi u stanje empatije.

„…Po prvi put joj nozdrvama prostruja izmiješan miris mora sa smolom primorskog bora. Preko lica joj se razvuklo nešto nalik na osmijeh, a nije se često smijala. Uz neku čeljad prosto ne idu radovanja koja se vide, još manje ona glasna. Dati ih surovost onog krša što ih je podnjivio na to opominje otkad se rode, da ništa ne smije odveć da ih umiri i ogrne u spokoj. Vazda treba ostavit pomalo strijepnje. Makar zarad uroka jer svaka radost, još ako se vidi, zna da prizove zlo. Zato je najbolje da joj se čaljad mnogo ne priklanja…“.

Ovo je tek treći pasus po redu u knjizi „S one bande moje gore“ s kojom počinje trilogija „Brda od pelina“. Itekako jasno i precizno poručuje i osvjetljava nasljeđe kroz kolektivno nesvjesno, ali koje suštinski kroz svoj snažan individualizam mnoge žene tiho i ćutnjom nose, prebrode, izvojevaju. Poručuje da ćemo se kroz knjigu nositi sa ličnim bitkama, voditi borbu sa sobom, sa drugima, učinjenim ili pokušanim nametanjem životnog pravca, vrijednosti. Da treba da se otvorimo i suočimo sa time da sve prepirčano i opisano prenosilo i održavalo i do danas. Životi junakinja nam teku pred očima. Ali i naši sopstveni. Prošlosti njihove su introjektovane u svaku od nas, a da toga nismo ni svjesni.

Stranicu po stranicu postajala sam svjesna kakvu ja borbu vodim, koja postaje projektovana kroz borbu da napišem tekst. Borbu jer je mnogo nepovjerenja, predrasuda za ženu, žensko pismo. A prepoznajem ga kod sebe. Duboko sam ośećala i saośela sa time, da se ne vjeruje ženi, njenom umijeću. A prepoznavala sam ga i kod sebe. Pitala sam se u vezi svoje ambivalencije. I doživjela uvid. Da se Ona – Žena postavlja na mjesto koje joj se određuje, propisuje, zadaje. Zbog toga je bolno, emotivno, introspektivno, suočavajuće, otrežnujuće čitanje ove trilogije. Osvijetlilo je, a što je još značajanije, osvijestilo je poruke koje nas formiraju. Poruke koje su jake, snažne, opredjeljujuće. Poruke zbog kojih se zapitamo u odnosu na koncept sudbine – da li je zapisana ili je zadana? Da li se može mijenjati ili se treba pomiriti sa njom? Đe je granica uklapanja, utapanja sebe ili oslobađanja?

Zbog toga je ovaj tekst, kao i, uostalom sve tri knjige, suočavanje, prihvatanje i uvid u sebe, odavanje počasti svim pretkinjama koje smo introjektovali (svjesno i/ili nesvjesno). U ovim se knjigama svaka žena mogla pronaći – Svoj put – Svoj usud – Svoj smjer koji joj je diktiran, propisivan (direktno, prećutno).

Smatram nužnim da ukažem da su sve tri knjige sazdane od poruka koje su žene dobijale, poruka koje su se transgeneracijski prenosile. Autorka je vješto iskoristila (potisnuti) jezik i njime nam otvorila vrata (kolektivno) nesvjesnog. Vrativši nam zapostavljene riječi na svjestan nivo je izvela duboke (transgeneracijske) poruke ovoga podneblja. Samim tim i poruke koje su se nama ostavile u kolektivno (nesvjesno) nasljeđe. Svi mi proživljavamo ulivene roditeljske poruke, ubjeđenja i direktive o tome kakvi treba da smo. U ovoj je trilogiji to potpuno jasno. Kako je određivan lični, životni put žene. Ne samo u datom trenutku, već i vremenski posmatrano. Koliko je Ona zabrana dobila. Za svoje mišljenje, za svoju inicijativu, za svoje sposobnosti, za svoju individualnost, za svoja ośećanja, za svoj doživljaj samopoštovanja, sigurnosti, samostalnosti, za to da zasluži ljubav, za to da razvije ośećanje ličnog dostojanstva, za to da izabere.

Poruke ženi nisu formulisane kao podsticaj već kao otpisujući odgovor. Ranim porukama se direktno stvara životno određenje prema sebi i svijetu oko sebe, tzv. „životni scenario“. Dodatno pod uticajem transgeneracijskog prenosa pripadnu određeni načini ponašanja, uvjerenja, vrijednosti i stavova. Spolja određeni obrasci ponašanja budu modeli koje učimo, usvajamo i inkorporiramo u sopstvenu ličnost i vlastiti repertoar ponašanja. Prenese nam se što podrazumijeva uloga žene, muškarca, kako se treba odnositi prema članovima porodice, kako se nositi sa ljutnjom, strahom, bolom, kako se porodično i interpersonalno postaviti, ophoditi, i još mnogo toga. Tako se iz generacije u generaciju nađemo na terenu da “ženska banda” postane arhetip, rezultat iskustva koje je vjekovima taloženo od strane brojnih generacija pretkinja, i koji predstavlja osnovu strukture kolektivno nesvjesnog.

Zbog toga nam je autorka živote naših pretkinja tako jasno, tako autentično, tako živo predstavila, naslikala. Pokazala nam je jake i mudre usude, životna scenarija, prenose, poruke. Pokazala nam je i kako su heroine ovih knjiga, naše pretkinje u sebi nosile životne filosofije, psihološko-egzistencijalne pravce, pronalazile svrhu, smisao. Vodile su sebe kroz intimne borbe i uspjele da dokažu da dignitet, neotuđivost, autentičnost, ispravnost uvijek pronađu put. Zbog toga izlazim bogatija i smatram da su žene uspjele da budu same sebi temelj za samoodržanje, ali i održanje zajednice, društva.
Zbog svega toga ova trilogija nosi izuzetno moćno terapeutsko dejstvo. Ovo je trilogija koja otvoreno nudi uvid, šansu za lični rast, razvoj, razrješenje, iscjeljenje, novo saznanje o sebi, drugima. Sugeriše promjene u ponašanju i stavovima na zreliji, korisniji način… Zbog čega? Jer se svako prepoznaje, nauči, spozna nešto novo u sebi, osvijesti obrasce ponašanja i funkcionisanja, od koga su stečeni, naučeni, kakav im je uticaj i dejstvo i što je alternativa, zamjena za njih. Rečenice su svaka takva da osvješćuje, suočava, konfrontira. Identifikacija je snažna, jer svako može da prepozna lično iskustvo, projektuje se i preispita vrijednosti, ponašanja, uticaje, izbore. Katarzična je, jer osvješćuje sopstvena ośećanja, daje uvid, prorađuje dileme, životne uloge, iskustva, doživljeno. Podstaknuti čitanjem, borite sa sobom, drugima, svojim uvjerenjima, promišljate, preispitujete vlastite stavove, izbore, tragate za smislom, postajete svjesni uzroka, korijena svojih emocija, stanja, problema, izazova.

Zahvaljujući ovoj trilogiji možemo se zahvaliti i odužiti našim pretkinjama. To možemo učiniti tako što ćemo uzeti svoje živote u svoje ruke, preokrenuti transgeneracijske tokove. Individualnošću možemo graditi novu stvarnost i ne dozvoliti prevagu i utapanje u kolektivno nesvjesno. Kroz svoje živote možemo osvrhoviti njihove, dopustiti onome što jeste i da bude. Dozvoliti da se na temelju uvida i osviješćenog transgeneracijskog iskustva zadržimo, sačuvamo, izaberemo najbolje zatečeno, stečeno, i usmjerimo za svoju “bandu” i novu žensku “bandu”.