Foto: Fokalizator
Matica crnogorska održala je danas skup o životu i djelu Branka Banjevića. Prenosimo tekst saopštenja bivšeg predśednika Matice, književnika Dragana Radulovića
O poemi „Glasovi“ Branka Banjevića
Izbor iz poezije Branka Banjevića, koji je ove godine objavljen u saizdavaštvu Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Matice crnogorske, nosi naslov „Glasovi“, kao i posljednja njegova za života objavljena knjiga. Riječ je o dramskoj poemi, polifone strukture, snažnog dijaloškog impulsa, u kojoj na nadahnut način pjesnički subjekt ispituje i ispisuje svoje osobeno iskustvo svijeta. Već u njegovoj prvoj knjizi „Napuklo sunce“ kritika i čitaoci su uočili da je riječ o pjesniku koji je u neprekidnom dijalogu kako sa tradicijom, tako i sa savremenim postignućima u poeziji. Ono što su čitaoci nastavili da svjedoče u njegovim kasnijim djelima jeste odanost dominantnim simbolima: sunce/svjetlost, tica, pas, jezik, konj, kamen, oružje junaka… Ali sunce pogotovo… Sunce, koje je nemoguće izravno posmatrati, od čije snage i svjetlosti nenaviknuti i nenaučeni posmatrači mogu i oslijepljeti. Privlačni izazov i opasnost istovremeno.
Sunce je napuklo, tragovi razarajućeg nesavršenstva se odavno naziru u njemu, a pjesnički zadatak jeste da tu pukotinu istraži i stihovima dokumentuje. Svi autorovi omiljeni simboli, oni od kojih je načinjena njegova poezija, doživljavaju svoju dvojnost, napuklina u njima na kraju izlazi na vidjelo: pas je vjerni pratilac ratnika, neustrašiv i odan, čuvar stada i borac protiv vukova, uvijek spreman na žrtvu, ali pas je i krvotragač, predvodnik hajke, ili ono podmuklo lajanje u pozadini: „lajali, lajali, pa stali, izlizao im se laj“, reći će autor na jednom mjestu u poemi. Tica jeste metaforička zamjena za slobodu, ali ne treba zaboraviti i zloguki gavranovi lešinari su ptice takođe. Svi simboli koje pjesnik koristi posjeduju tu protivurječnost u sebi, a svrha dobre poezije jeste da se ona osvijesti i ponudi čitaocu na razumijevanje.
Čini se da je autorov odnos prema tradiciji najvidljiviji u njegovom destruiranju dominantnih simbola prošlosti. Nema više mjesta za naivno i nekritičko posmatranje uzoritih primjera iz davnina, ako je čak i sunce napuklo još lakše ćemo uočiti i naprsline na oklopu junaka, iskrzano oružje, konja koji hramlje… Svijet odavno gubi na ljepoti, a jezik na zvuku i misaonosti, čak ga ni poezija ne uspijeva odbraniti. Ili preciznije, ona je posljednja linija odbrane, ali koliko uspješna… ostaje da se vidi.
Poema „Glasovi“ koja se nalazi u ovom izboru, ima svoj zanimljiv život, prvi put je objavljena u zbirci Tica ili jama, 1978. potom Glasovi, poema, 1993. zatim Glasovi, dramska poema,2018. zatim Glasovi, izabrana poezija, 2002. godine. i sada ponovo Glasovi, izbor iz poezije 2023. godine. Budućem istraživaču crnogorske književnosti, kojemu budu dostupna pomenuta izdanja, vjerujem da će biti zanimljivo da istražuje šta se to mijenjalo u poemi, od čega je autor odustajao, a što je unosio, na koji način se mijenjao njegov odnos prema formi u stilu i tonu, do kakvih je saznanja dolazio tokom rada i kako su ona uticala na samo djelo? Opravdano je pretpostaviti da poema „Glasovi“ nije usputna stvar u njegovom opusu, da se u njoj krije puno toga, možda čak i jedno pjesničko zavještanje koje je vrijedno tumačenja i čitalačkog truda. Ostaje pitanje zbog čega je autor, iz knjige u knjigu, iznova naslovom skretao pažnju čitalaca i kritike baš na tu poemu? Asocijacija zavještanja čini mi se korisnom u tom smislu. Ali ta asocijacija otvara nova pitanja: da li je to zavještanje autora čitaocima ili zavještanje koje je autor primio od svojih prethodnika i nastojao ga pjesnički unaprijediti? Ili sve to, istovremeno? Pitanja koja naviru samo potvrđuju da je semiotički potencijal Banjevićeve poezije daleko od iscrpljenog.
Kada razmišljamo o poemi „Glasovi“ autor nas upozorava da njen svijet, naš svijet, obasjava „napuklo sunce“. I to upozorenje moramo neprekidno imati na umu. Danas ne postoji više čak ni ona sunčeva svjetlost koja je obasjavala svijet velikih epova. „Rasnova se osnova/digoše se temelji/pa se viju kućišta/sa nebeskim ticama/…/ Prati je ćuk.“ napisaće autor u poemi. Od sve nekadašnje veličine svijeta i njegove slave ostale su nam tek krhotine i pozicija lirskog subjekta koji još nije posrnuo u nihilizam. A u velikom je iskušenju da to učini, jer sirenski pjev nihilizma je zavodljiv. Pjesnički glas bira na koji način će se odrediti prema svijetu: može dopustiti da ga svijet samelje i pretvori u prah, a može pružiti otpor, po pravilu bez izgleda na pobjedu, ali bar sjajan u svom porazu.
Polifonu i dijalošku strukturu poeme moguće je identifikovati na više načina. Prvi, i donekle najlakši, čitaocu je omogućio sam autor grafičkom organizacijom dijaloških strana. Sablasni glasovi koji učestvuju u dijalogu često su izdvojeni kurzivom, ako već nijesu izdvojeni u posebnu strofu. Drugi način prepoznavanja zahtijeva već izoštreniji sluh. Riječ je o stilu i tonu, o kvalitetu jezika kojim se govori. U rasponu od administrativno-političkog, suvog i bez emocija, pa do novinarskog ili pseudo-pjesničkog, koji je ispunjen lažnim metaforama i banalnim opštim mjestima. Međutim, koji god jezik da koriste strane u dijalogu, možemo ih prepoznati i po tome što njihovom govoru autor uvijek suprotstavlja glas sopstvenog lirskog ja, autentičan i neporeciv. Govor poezije se takođe mijenja u zavisnosti o čemu se razgovara. Za razliku od svojih sagovornika koji iskreno vjeruju u dogmatsku ispravnost onoga što zastupaju – bar u svom lukrativnom dijelu vremena iskreno!? – poeziju razara unutrašnja sumnja: svjesna je zadatka koji sebi postavlja, da zacijeli napuklinu sunca, da osovi svijet i ispuni ga ljudskim vrijednostima, ali je takođe svjesna i sopstvene nemoći. Iako pjesnički subjekt često koristi ljutiti i autoritativni ton, koji kao da dopire sa Olimpa, Sinaja ili Lovćena – a u Banjevićevoj poetici i nije bilo neke značajnije razlike među tim toponimima! – i ta ljutnja je na kraju napuklina, izraz saznjanja da se svijet ne može popraviti i da zarobljen u sopstvenoj banalnosti zaslužuje samo prezrivo odmahivanje rukom.
U poemi su posebno zanimljive skoro dramatske strategeme kojima autor pribjegava da bi ukazao na taj izvorni spor, ali i ponudio moguća rješenja. I razlikuju se, od slučaja do slučaja. Nekada dijalog možemo razumjeti kao razmjenu argumenata dva različita svjetonazora. Ali uslovno i donekle, jer poema ipak nije teorijska rasprava, a dijaloške strane nijesu uvijek jasno odijeljene. U tom slučaju stvar je u ubjeđivanju: poezija ukazuje svijetu kakav bi mogao biti, a svijet se opire, zadovoljan onim kakav jeste. Poezija uzvraća u rasponu od iskričave i duhovite pakosti do hladnog prezira, a svijet od cinične opomene malodobnom djetetu koje se nalazi na ivici da primijeti očigledne nedostatke careve garderobe, pa sve do hajke u kojoj se najpotpunije demonstrira barokna raskoš ljudskog onečovječenja. Sablasna igra nadmudrivanja u kojoj nema dobitnika. Najzad, svijet očekuje od poezije da ona obožava i u stihovima slavi njegove dnevne zablude, a poezija na to ne želi da pristane. Svijet koji histerično dokazuje da je najpravedniji od svih prethodnih svjetova nema više strpljenja niti spokoja za suptilne poruke poezije. Nažalost, što se na kraju ispostavlja kao pouzdano – oboje su istovremeno u pravu: svijet zadovoljan sobom čiji je imperativ dnevno preživljavanje i tužni Orfejev pjev koji zaziva Euridiku po tamnim prostorima Hada.
Poema „Glasovi“ Branka Banjevića je djelo veoma bogato značenjima i pravo je čitalačko zadovoljstvo odgonetati njihove slojeve i međusobna preplitanja. Iskušava naše čitalačko iskustvo, ali i domete našega saznanja. Kao što poezija, ako je prava, uvijek i čini. Njegova poezija čovjeka oslobađa lažnog sjaja i banalnosti epohe, lišava ga privida i samoobmane, i nastoji ga ohrabriti da izdrži na mjestu najčistije strave i zvjezdanog obasjanja – a za Branka Banjevića to je mjesto gdje u jeziku, slobodi i moralu pjesnički stanuje čovjek.
