Foto: Korana Serdarević
Da se ne lažemo – nije to ni neka vila ni dvorac, ali moja je. Voćnjak sa stražnje strane, a s prednje vrt koji sam pretvorio u travnjak sa živom ogradom i popločanom stazom do garaže. Zatim trijem, izvrsno izoliran podrum, prizemlje i kat s dvije sobe za goste i malim kupatilom. Na kat rijetko idem, a u podrum stalno. Imam kameru koja gleda prema kapiji i spojena je direktno na računalo u dnevnoj sobi i ekran u podrumu. Podrum ima izolaciju kakvom se rijetko koji može pohvaliti i koliko god se ta moja kuća izvana čini sasvim običnom i jednom od istih u selu, toliko je iznutra drugačija. Eh, za to sam se sâm pobrinuo. Obožavam udobnost i tehniku. Imam supermoderne uređaje i elektroniku, u dnevnom boravku televizor s najvećim mogućim ekranom i još nekoliko manjih raspoređenih po kući. Kuhinja je opremljena aparatima pouzdanih proizvođača, a iza svakog, pa iznad svakog, po zidovima i stropovima cijelog prizemlja, postavljena je rasvjeta od milijun LED lampica koje se pale i gase s nekoliko prekidača razmještenih po kući. U mom kožnom kauču bi se lako izgubile tri omanje osobe. U njemu ležim dok gledam televiziju, uvijek naštimanu na najglasnije, kako to samci često čine. U kuhinji spravljam jednostavne ručkove. Za dvoje. E sad, pitate se otkud mi sve to, nije to baš jeftino. Dobro, kuća je pripadala mojim roditeljima, ali sve ostalo sam zaradio. Na kladionicama. Ide mi, jebiga.
Preko travnjaka i ograde pa preko širokog potoka i zemljane ceste, pogled s prozora moje dnevne sobe pada na imanje gospodina Krausa. Ustvari, ne znam je li „gospodin“ pravi izraz, jer taj Kraus, osim što je dizajner u nekoj firmi u gradu, ima i poveće polje sa žitom, nekoliko konja i krava, koke nesilice i purane. On je, kako bi se reklo, seljak. Ali je i gospodin. Vozi modri Opelov dvosjed, petkom je u seoskom klubu ljubitelja knjige, a nedjeljom odjeven u fino odijelo odlazi u crkvu. Uglađenih manira i tužnog izraza na licu. U zadnje vrijeme ne radi ništa oko kuće ni u polju. Ujutro krene u grad i vrati se tek predvečer, nemarno parkira auto pred ogradom, upali jedno svjetlo u sobi pa ga nedugo zatim ugasi i zaspi. Valjda.
Gospođa Kraus vodi se kao nestala otprije četiri mjeseca. Lijepa žena, kose boje zlata, često vezane u pletenicu, bijelog ovalnog lica. Jednom davno vidio sam crtež boginje sreće, Fortune. Gospođa Kraus izgledala je točno tako, do najsitnijeg detalja, samo u modernoj verziji. Jednako su joj dobro pristajale dugačke crvene haljine kada su odlazili na neku kazališnu predstavu u grad, kao i iznošena radna odjeća u kojoj je pred kućom uzgajala šareni cvjetnjak. Njene noge i tijelo, koje je očito pažljivo održavala, bili su usklađeni sa svakim odjevnim predmetom koji bi odabrala. Sunčanim danima prostirala bi rublje pred kućom i činilo mi se da mogu osjetiti mirisnu svježinu s plahte kojom bi zamahnula kao bičem kroz zrak. A onda je jednostavno – nestala. Vidio sam gospodina Krausa kako se tog dana vratio s posla, parkirao na šljunčani puteljak, ubacio nekakvu vreću u garažu (mislim da je hrana za koke, to svakog tjedna donosi), prebacio jaknu preko ramena i ušao u kuću. Zatim je izašao i obilazio okolo vičući. Čak je do potoka dolazio, odgrtao žbunje i pogledavao uzvodno i nizvodno. Glasovi se nejasno čuju s ove udaljenosti. Traktor, mukanje krave i kukurikanje pijetla jasno se razumiju i s moje strane potoka, ali glasovi teško dopiru, pa zapravo ne znam što je gospodin Kraus dovikivao, ali pretpostavljam ime svoje supruge koju od tog dana traži. I on i mnogi drugi, poput policije koja je stigla i do moje kuće. Naravno, nisam im rekao da sam tog dana, skriven iza zavjese promatrao gospodina Krausa kako izlazi iz uglancanog dvosjeda i ubacuje nekakvu vreću u garažu. Mene se ne tiču tuđi životi, ne zabadam nos. Ja gledam svoja posla.
Od čega živim, pitao me je policijski inspektor tog dana prije četiri mjeseca. Ranije me je obuzimala nelagoda kada bih trebao reći kako živim kao samac, kako sam kuću naslijedio, a financiram se isključivo na sportskim kladionicama i ne radim ništa. Ali gospodinu inspektoru sam s ponosom prepričao neke svoje uspjehe. Imao je glup komentar. Sreća. Ma kakva sreća, odgovorio sam mu, ja sam stručnjak za prognoziranje i predviđanje. Za sve sportove. Od hokeja na travi, preko nogometa do konjičkih utrka. Na svjetskom rukometnom prvenstvu u Švedskoj uložio sam u jedan listić tisuću kuna, pogodio koliko će golova zabiti šesnaest različitih igrača u deset različitih susreta i zaradio gotovo milijun kuna. Drugi put sam na listiću pogodio rezultate nogometnih utakmica za trideset parova. Da je koeficijent na nekima od njih bio veći od 1,90, sad bih bio multimilijunaš, ali i tada sam zaradio manje od milijuna. I tako, s vremena na vrijeme imam velike dobitke, u međuvremenu oni od par tisuća plaćaju moje tekuće račune i troškove. Jednostavno se razumijem i jednostavno znam tko će pobijediti, tko će u kojoj minuti zabiti gol. Doduše, ponekad se dogode i nepredviđene situacije, prevare i prljave namještaljke, ali ja i dalje dobro živim od kladionica. Istina, da nije sreće ne bi ni uspjeha bilo, ali kaže izreka da je svatko krojač svoje sreće. Za to se uvijek pobrinem sâm.
Ni inspektor ni policajci nisu ulazili u kuću, razgovarali smo na trijemu, dok je iznutra odzvanjala buka nekakvog koncerta s televizije. Pitao me je kada sam posljednji put vidio gospođu s imanja preko puta, sjećam li se kako je bila odjevena, je li netko dolazio kod njih, je li ona često odlazila i još puno toga, ali nisam mu mogao pomoći. Ne znam, rekao sam. Pojma nemam, nisu naše kuće baš tako blizu, gospodina vidim tu i tamo dok s traktorom obrađuje polje, nekoliko dana ranije mimoišli smo se na blatnjavom putu uz potok na povratku iz centra. I to je sve. Gospođu nisam vidio odavno.
Danas sam susreo gospodina Krausa na glavnoj ulici. Izlazio je iz dućana u kojem sam svakog dana kupovao namirnice, tik do jedine sportske kladionice u selu gdje sam se kladio iz čistog užitka, za sitan novac. Tamne traperice, bijela majica, produženi blejzer sužen u struku, dezen ugljena s kožnatim rukavima i istaknutim ramenima. Čak i neobrijan, vidno neispavan i shrvan u četveromjesečnoj potrazi za suprugom, gospodin Kraus izgledao je kao gospodin. Inače mi se gadi utjecaj onih uštogljenih gradskih metroseksualaca i njihova lažna nonšalancija, ali svejedno sam osjetio nekakvu zavist zbog njegova izgleda. Pokušao sam ga izbjeći, spustio sam glavu i šiltericu nataknuo dublje preko čela. Ali kad smo se već umalo sudarili, pogledao sam ga ravno u oči i gotovo mu se nasmiješio. Nismo izmijenili nijednu riječ posljednjih godinu ili dvije, a sad na vratima dućana on tiho pozdravlja i kao uz ispričavanje referira o neuspješnoj potrazi za Martom. Marta!? Prvi put čujem njeno pravo ime.
Skoknuo sam u kladionicu, ispunio listić samo s jednim parom u nekom beznačajnom južnoafričkom prvenstvu s minimalnim koeficijentom, pa svratio kod zlatara. Pričekao sam da ugravira ime na debelu zlatnu pločicu, odabrao odgovarajući lančić i pohitao kući. Moju sretnu amajliju čeka puno posla, uskoro počinje svjetsko prvenstvo gdje planiram veliki ulog i klađenje na sve što može uz veliki koeficijent.
Na brzinu sam pripremio ručak, samo nekoliko hrenovki i kuhana jaja, uzeo dvije vinske čaše, bocu crnog Caberneta i svečani stolnjak, pa se spustio u podrum. Kad se drvena polica naslonjena na zid i pretrpana kutijama odmakne u stranu, ukažu se teška željezna vrata koja odgurujem ramenom. Na zidovima obloženim spužvom i drvenim pločama vide se urezani tragovi i udubine. Ponegdje još ima osušenih mrljica krvi, iako se trudim sve očistiti. Prostro sam stolnjak preko sanduka u sredini prostorije, postavio na njega bocu, čaše i dva tanjura s hrenovkama i jajima. Iz zamračenog kuta silueta je prvo stidljivo šušnula, a zatim se sporo privukla. Pod prigušenim svjetlom na bijelom licu jedva se nazirala masnica. Stavio sam joj zlatni lančić oko vrata i pomilovao je po kosi. Martina drhtava ruka zgrabila je hrenovku i strpala je u usta dok sam polako nalijevao Cabernet za oboje. Za sreću!, uzviknuo sam i podigao čašu u vis.
