Foto: ISK
Crna kosa podignuta prema nebu iznicala mu je gotovo sa pola čela. Dlaka na dlaku bez ijedne sijede. Zelene prodorne oči neobično su svjetlucale na tamnoputom tenu. Kratki uredni brkovi davali su čitavom licu neku posebnu suptilnost. Imao je neku neobičnu auru oko sebe koja je širila sigurnost na druge. Rano je počeo oružje da paše, prva vojna mu je bila na Skadru kada je sa 17 godina sa ocem dobrovoljno stao u redove Bajičke čete. Dok je silazio niz Manovo ždrijelo naviralo mu je stotinu misli. Jedan rat je završen ali prava borba tek predstoji. Znao je da mesa mora biti kako je često znao reći. Između službe otadžbini i sigurnosti vlastite porodice uvijek je prednost davao prvom ali je znao da se jednom i ta cijena mora platiti. Čvrsto je bio riješen da više nijedna pas nakon njega ne bude zatočnik predačkih zavjeta o borbi do smrti. Borbi do istrijeba. Da više nijedno muško koljeno crnogorsko ne kuša barut mjesto mastila na lapisu. Da nikom nakon njih više glave i šije ne zveči oštra đida no kanđelo mira i sreće. Dosta je sa teškim izborima između opstanka i smrti. Četvrti rat u njegovim vojničkim čizmama. Vidio je kameni dio velikog porodičnog guvna ispred očeve kule, na kojem su se donosile sudbonosne odluke. U miru se na njemu vrhlo žito, koje se kasnije mljelo u ždrvnju. Na to njihovo ždrvnje dolazilo je čitavo selo, i bogati ali i siromašni sa vrečicom žita o ramenu. Takvima je Milena često znala dodati od svoga žita da imaju nahraniti đecu doma. Dok se primicao kući, iako staložen po prirodi obuzele su ga emocije. Nije vidio ukućane još od Jovanjdana, kad je pop Luka Poček bio na ručak. Računalo se da je najugledniji oni dom u koji se pop ustavlja na dnevni obijed na dan krsnog imena. Nije Miraš mnogo mario za takve običaje, iako je za pokojnim ocem nosio bradu gotovo godinu dana. Više je to nekako radio po inerciji, bio je čovjek drugačijeg kova. Imao je ka ijedan glas u plemenu i čitavoj nahiji. Njegova riječ važila je čak i kod albanskih plemena s onu bandu granice. Mislio je oće li koga zateći kući. Ove godine nijesu izdizali u ljetnju kuću u Tremošev do. Rat je, mislili su da je sigurnije biti bliže Cetinju. U uniformu nakon Aprilskog rata sa puškom u ruci banuo je Miraš na kućni prag. Đeca su mu se naročito obradovala. Odavno nijesu viđela oca, a godila im je njegova posvećenost nasuprot majčinoj strogosti. Sa sobom je donio jedan vojnički panjok. Bi i Mileni milo da ga vidi, učinjelo joj je da je nekako još ljepši, da mu je život u uniformi izoštrio crte lica i istakao njegove kratke crne brkove. Nijesu se pozdravili samo su im se pogledi sreli i na trenutak zadržali jedno na drugom. Najstariji Mirašev sin, Dušan sačekao je na svom malom stolovaču rađenom od jasena, oca da ispije kafu. Kad je Miraš i posljednji gutljaj srknuo, 10-godišnji sin skočio je i tražio da mu pokaže pušku jugoslovenske proizvodnje koju je donio sa ratišta. Iako je bio sitan oružja, nije se mogao odgovoriti svome prvijencu. Dijete se zanimalo za ono što je u kući najčešće slušalo. Mali Dušan je donosio junačke pjesme iz biblioteke Radomira Orlinskog, očevog prijatelja i čitao ih na glas ostalim ukućanima ali i drugima koji bi se tu gotovo uvijek našli. Miraš ga uze i sjede na skut. Pomilova ga po tjemenu, shvatao je da su ga đeca željna ali se nadao da neće uvijek tako biti. Nego kao da život baš voli da zadire u ljudske nade. I neprimijeti da dječije disanje posta ujednačeno. Spavao je na očevim grudima kao toliko puta ranije. Kad mu šćaše nampanuti na oca, krišom iz starog bauna uzimaše njegovo ordenje iz prvih bojeva pa se osami povrh doline. Baš tu đe su iznicali prvoklasni klasovi koje su mnogo godina ranije šiljali Knjazu Gospodaru na Cetinje da ih pečene ije u odžakliji. Živahnom dječaku naročito bješe mio jedan zlatni krst sa crveno-crnim kačištem, koji je po sredini imao nečesovi lik na konju. Nikad se ordenju u njihovoj kući nije pridavalo važnosti, više je služilo za igru no za zor. Znao je Miraš da od gvožđa nema ništa, nako slave čije znamenje davno zanijemlje pred poganskim sinovima što mu zemlju naružiše. Zato im nikada nije ni govorio da je Dušanova omiljena igračka bio zapravo Orden Svetog Đorđa, što kiti prsi samo rijetkih vojnika. Strogo vođaše računa što mu u amanet ostavlja. Bastašnost je dosta koštala Crnogorce da bi se iznova ponavljala. Rašta su crnogorski bastaduri zagon činjelji nemilice gineci po krševitim klancima, dotle su tuđi interesi kule perili na stečenim imanjima. Željna su oca bili i ostali i najstarija Zorka, kojoj je dao ime po najstarijoj kraljevoj šćeri, ali i Radomir i mala Bose.
Punog lica, duge crne kose, vitkog stasa i blagih crta bila je jedna od najljepših žena svoga vremena. Odlikovala se prirodnom bistrinom i mudrošću. Kad je dovedena iz Bjelopavlića u prekrasnoj crnogorskoj nošnji sa ukrašenim ćemerom oko struka, poznati proto Simo držeći krst u ruci u Bajičkoj svetinji, mladom bračnom paru rekao je: „Od kad se Bogu molim, od kad crkvi služim i ovaj krst držim nijesam ljepšu ženu vjenčavao.“ Mirašu bi mila ova popova iskrena konstatacija i zaigra mu usna pod lijevim brkom, a Mileni bi naprijatno ali se ipak kurtoazno osmjehnu. Njih dvoje, vele stariji koji pamte, da su uz Perišiće važili za najljepši par u cetinjskoj pjaci.
Kad je ugledao njenu zanosnu figuru kako se začešljava pred ognjištem vukla ga je želja za ženskom bliskošću od koje se bio odvikao tokom ratnih dana. Prišao joj je i poljubio u vrat. Od ove junske noći kad su vatre gorjele nakon njegove smrti rodiće se Jagoda kao njihovo peto dijete.
Ubrzo poče da nestaje iz kuće, u početku rjeđe, a onda sve češće. Uglavnom to bješe noću kad đeca polijegaju. Isto kao i prije više godina dok je vodio komite lovćenskim stranputicama. Nikad ga Milena nije pitala kuda to ide u gluvo doba noći. Ni bizini ga nijesu srijećali lavežom kad se vraćao koju uru prije zore. Čula je bila da postoje komunisti koji žele da jaram neprijateljski zagone, da je među njima i njihov bliski rođak, pravnik Sveto Nikov, koji se skoro vrato iz Beograda. Nijesu znali ukućani što se zbiva sve dok dva sata nakon ponoći ne zapucaše puške. Tek nekoliko dana kasnije Milena je čula da su naši zarobili Italijane, a neke lagumali i oslobodili Ivanova Korita. Nije trpjela strepnju koja joj je kidala svaki nerv i obuzimala um ali bila je ponosna na muža, da je mogla rada bi bila uzeti pušku ili mu makar malo smoka i koru koromana iznijeti. Nije mogla niti smjela, znala je da bi je stotinu đavola našlo da se nešto desi njihovoj piladi. Nikad nije mogla da shvati tu prenaglašenu brigu i posvećenost za potomstvom. Znala je da je to sastavni dio starih bajičkih gena, iako se nije uvijek sa tim slagala ali je to nekako poštovala. Hvatala je sebe da je i sama počela tako postupati. Ta predanost za nastavkom loze širila se u njihovoj kući kao kad vjetar zadigne vazduh niz Vjetreni mlin.
Kokot je budio zoru toga julskog četvrtka. Svako spava. Miraš je kasno stigao sa Lovćena. Mrak se ne bješe još od dana raspučio, a po okolnih brežuljaka, po putu i okolo kuća sve krcato od šljemova i peradi sa kapica italijanskih aplinaca. Sa svakog obronka provirivahu cijevi pušaka. Elitna italijanska jedinica, namijenjena za borbu na istočnom frontu, iz tri pravca, prije zore opkolila je Gornič. Jake snage koncentrisala je na ovo mjestu u cilju razbijanja i uništavanja ustaničkog uporišta.
Italijanska komanda na Cetinju još nekolilo dana ranije dobila je detaljne podatke o učešću stanovnika ovog kraja u ustanku. Italijanski tumač Pero Stevanović prevodio je sve detaljne podatke italijanskim oficirima. Sasvim slučajno imena ustanika čuo je i Đuro Begović, koji je preko Borka Lazarevića poslao poruku da se sklone. Ali vijest ne dođe do svih onih kojima je bila namijenjena.
Po naredbi italijanskih fašista okupili su se na guvnu Nika Dragova ispred kuće. Komšija Vaso Filipov odjednom poče slutljivim glasom: „Vala Mirašu grdan sam ti san snivao“. Miraš je mirno sjedio raširenih nogu nije se ni pomjerio s mjesta. Vaso je nastavio priču o snu: „Poleće ti kapa s glave“. Crnogorska kapa od koje se Miraš nije odvajao, značila je glavu, a rastanak sa njom imao je simboliku gubitka glave. U Crnoj Gori u brk, a još u kapu se teško diralo.
Neki urođeni instinkt govorio mu je da je to posljednji dan života. Nemir ga je još od noći obuzeo, brinuo je za sudbinu svoje porodice, senjalo ga je da bi njegove ustaničke odluke mogle sada uticati na njegove najmilije. Svoju zabrinutost nastojao je sakriti od ukućana ali Mileninom oštrom oku ništa nije promicalo. Osjetila je da se nešto u njegovoj glavi odvija. Kad je ušao u kuću upitala ga je nenametljivo: „Što ti je Mirašu, što se ne obriješ?“ Znala je da se izbrijavao svakog jutra, prije nego je ispijao jutarnju kafu, koja mu je draža bila od bilo kojeg jela. Sreća je kao kocka neko je dobije, neko ne, a ima i onih koji je dobiju ili izgube u najgorem času. Čovjek je biće koje nema pravo na izbor toga časa. Vlastite odluke u času kad se donose nemaju istu težinu kao kad iz njih izviru njihove posljedice. Svaka smrt brazda oziljke ali i osnažuje, a život je uvijek igra između opstanka i bezdana. U genu crnogorske žene jeste briga za smjenom kakva kući dolikuje. Ako je žena i tuđa večera za rod iz kojeg ide ona je i stožer doma u kojem dolazi.
Dodala mu je kaput ne vjerujući da će ga posljednji put viđeti. Nije da nije slutila i osjećala ali kao da nije željela da vjeruje. Uhvatio je za ruku i šapunio joj na uhu: „Ako mi nađu oni pištolj gotov sam“. Kolaš od kojeg se godinama nije odvajao, imao je samo tri metaka, a sakrio ga je u gredama od pojate. Okrenuo se i otišao na mjestu zbora, pogledala je za njim želeći da ga zagrli, da mu uputi neku riječi ili iskaže osjećaj. Minuo je među ostalima spuštajući se niže kuće ka Ublu đe je bila italijanska vojska. Bilo je kasno da mu išta više kaže. Žalila je za tim čitav vijek. Okovana smrću oko sebe, strepnja za najbližijim postala joj je sastavni dio života. Borba za opstankom klesali su njenu istančanu ponositost. Sa kamenom korom da bi opstala izgledala je samo čvrsto, ali u svojoj suštini nikada nije gubila onu žensku tananost. Takvim životom gradila je oko sebe mit. I prenosila ga nenametljivo ali sigurno na druge.
Misli su joj skrenuli sinovi koji su joj nestali iz vidokruga. I oni su pošli za ocem. Milena se okrenula, tražila ih pogledom ali nije uspjela da ih vidi. Briga joj je razdirala stomak kao crv murvovo drvo. Osjetila je nemoć kao nikada ranije, znala je da mora ostati staložena ali misli su je stezale kao udav koji davi svoj bespomoćni plijen. Pokušala je ostati pribrana, pogled joj je lutao, a briga za sinovima nadjačavala je brigu za mužem. U tih par minuta stala je u njoj sva briga svijeta. Trzala se na svaki šum očekujući vijesti o sinovima i mužu koji su udaljeni bili svega stotinak metara ali Italijani joj nijesu dali proći. Pred Miraševom kućom stajalo je nekoliko italjanskih vojnika sa mitraljezom uperenim ka vratima kuće. Bili su riješeni da zapale kuću, nakon što su odnijeli sve što je u njoj bilo. Bagaše žita, krtolu u trap, čitavi mrs što je zimu pretekao, a odnijeli su i suvi sir iz žita. Nakit i ordenje iznijeli su još ranije.
U šatoru komandanta u kojem je zasijedao Ratni vojni prijeki sud vršena su ispitivanja. Glavno pitanje je bilo đe su se pojedinci nalazili u noći ustanka. Prvo su ispitani Bajo i Sveto. Nakon saslušanja Sveto je povjerio svoje misli rođaku Đuru Kinjovu: „Strijeljaće nas“. Na što mu Đuro više utješno reče: „A dati neče čoče“. Nakon njih prozvan je i Miraš. Isljeđivanje je vršio italijanski pukovnik, komandant kaznene ekspedicije. Malecne građe u uniformi na epoletana na ramenima nije se ni trudio da utvrdi stvarne činjenice već je nonšalantno postavljao ista pitanja ne očekujući na njih neke posebne odgovore. Presuda je donešena ranije, a na osnovu obavještajnih podataka i iskaza ona dva italijanska vojnika koja su bila zarobljena na Lovćenu. Tog dana poginula su dva vojnika, jedan pod Presjekom, drugi na Ljubinom potoku. Šest ih je bilo zarobljeno i bili su smješteni u jednu kuću u Bajičku planinu. Italijani su imali i ceduljicu sa spiskom lica koje treba likvidirati.
Vojnici su svu trojicu svezali oputom koju su našli u blizini i izveli ih na gubilištu, malo podalje od Ubala. Miraševi sinovi su ostali među okupljenim ali su ih vojnici neposredno prije strijeljanja otjerali mahajući rukama i vičući: „Via via“. Dječaci od 13 i 11 godina otrčali su dalje od strelišta i svoje kuće, priokrećući se u želji da znaju što će biti sa njihovim ocem ili da ga makar još jednom posljednji put vide. Okretanje je sudbina hrabrih i radoznalih ali u kritičnim časovima opstaju samo onih koji se ne okreću. Ali kad tad slike se vraćaju bez obzira da li smo se okretali ili ne, a sa njima i misao o sopstvenom držanju koja ili progoni ili podstiče. Nije svako kapac ni okretati se ni podsticati.
Smrt strijeljanjem bi presuda. Dok su ih vodili na gubilište smjenjivale su se prizori života kojeg nema više. Miraš gleda put kuće. Ređaju mu se slike. Ne bješe mu ža umrijeti, spremao se on na to mnogo puta ranije jos na taraboškim visovima i ruskim vrletima. Morahu ga misli kako će đecu sitnu Milena na put izvesti. Oće li se naći koga da u pomoć priteče. Sve mu misao vraća zavjet predački, a amanet potomstvu. Da žive slobodno po sopstvenom hajteru i volji, bez okova i uzusa. Put od šatora do sudnjega mjesta ne bješe duži od nekoliko desetina metara ali u tim koracima stade čitava vječnost. I Bajovo je oficirsko oko tumaralo trazeći sina Miloša, pitalo se oće li mu trogidišnji prispjenak zapamtiti lik, đe će ga i kuda sudbina odvesti. A Sveto iđaše najponosnije, tvrdokorni revolucionar kao da je čekao ovaj dan. Ali iza ovog gorstasa kojeg sa pravom zovu Planina krila se iskrena duša koja se zauvijek rastajala sa ovim svijetom. Ne bješe se pošteno ni naigrao niti ženskih usana naljubio, a morao je otići. Mislim im brzo prekide komanda: „Oružje na gotovs“! Nađoše se jedan do drugog pred puščanim cijevima. Puče im pjesma sa usana….poče da se ori: „Oj svijetla majska zoro majko naša Crna Gore….“ Pjevahu nekako polako i svečano, kao da nikada neće prestati. Streljački vod na trenutak ustuknu, zazebe ih na dnu srca, jednom mladiću iz stroja kao da zadrhta koljeno. Kao da su shvatali da će izgubiti rat sa narodom koji se sa svijetom rastavljao kao da u svatove pohodi. Tuđini su uvijek stranci i kad darove nose, a kamoli kad mecima čašćavaju. Sretoše im se na trenutak oči, onih koji smrt čekaju i oni koji je u nju šalju. Sklanjaji dželati poglede jer svezanog je lako pogubiti, ali imahu još u sebi trunke savjesti da osjete slobodu koja u očima trojice osuđenika na smrt isijava. Komandant komandova „Paaaljba“!!!
Prolomi se plotun kroz planinu, stade pjesma, kuršumi pokidaše muška prsa. Dok su zrna parala njihova tijela nije se čuo niti jedan jauk. Niti jedan šum ili huk. Grobnom tišinom sa svijetom se pozdravljahu. Poigravahu im tijela od metaka, dok se ne stropoštaše na travu. Sveto u sredini pade na leđa, a Miraš i Bajo potrbuške sa strane. Italijanski oficir lijevom rukom izvadi beretu iz futrole kratkim korakom priđe vrelim tijelima i svakog ovjeri po jednom u glavu. Kao da ih se i mrtvih bojaše. Muk i tišina. Gorničani su tražili od komandanta da dozvoli da ih sahrane pred crkvom, on na prvi mah dozvoli, ali ubrzo preinači odluku. Zači se samo pištaljka glavnog komandanta i za svega par minuta čitava vojska nestade sa okolnih uzvišenja i zaminu put Cetinju.
Uzaludno su rođaci kroz Mirašev kapot tražili džepni sat, ne mogaše ga naći. Đuro Kinjov i ostali u dostojanstvenoj tišini iskopaše tri poveće rupe i u njima položiše ustanike koji životima platiše učešće u oružanom ustanku. Bez leleka i bez jauka. Tri humke ostaše na zelenoj travi kraj put sa kamenom na svakoj, tu đe im padoše glave. Njihova smrt odjeknula je Bajicama i Cetinjem, zadugo niko glasnije nije govorio, a kamoli pjevao i igrao. Postali su mit sa kojeg su se junaštvom nadimali mnogi nakon njih.
I životinje osećaju često više i bolje od ljudi. Sjutridan Mirašu uginu konj i to na livadi đe je bio sahranjen njegov gospodar, a dva dana nakon toga i ugič – predvodnik stada. Niti jedno niti drugo ne umriješe od starosti ili bolijesti. Na mjestu na kojem su sahranjeni iznikla su tri duba jedan do drugog. Decenijama kasnije ova snažna dubova stabla ostala su jedini živi svjedok ove priče. Ali sudbina heroja je valjda da im se svak divi, a samo kuća plače.