Ovaj prilog dio je Fokalizatorovog projekta koji je podržalo Ministarstvo kulture i medija sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija
PODGORICA – Zbirka priča „Autograf“ Afana Latića, u izdanju Fokalizatora, promovisana je na festivalu savremene književnosti „Bookiranje“ u Book Caffeu u Podgorici. O ovom tematski raznovrsnom djelu, pored autora, govorili su urednica za nauku o književnosti u Fokalizatoru Sanja Vojinović i profesor Gimnazije ,,Slobodan Škerović“ Marko Spaić.
Otvarajući veče, Sanja Vojinović je podsjetila da je „Autograf“ druga autorska knjiga Afana Latića u izdanju Fokalizatora, nakon prethodne zbirke „Pod oštrim uglom“.
– Knjiga priča Afana Latića znakovito nosi naslov „Autograf“. Autor je odabrao jednostavan, ali naslov koji suštinski objedinjuje sve tematske i motivske slojeve u kojima se prepoznaje biljeg, autorov pečat – zapravo potpis – kazala je ona.
Marko Spaić je istakao da je ključna vrijednost zbirke u tome što ne nudi nužno gotove odgovore, već primorava čitaoca da postavi prava pitanja o sopstvenoj egzistenciji, pamćenju i jeziku.
– Bilo mi je važno da „Autograf“ ne posmatram samo kroz ono što je napisano, već i kroz ono što se između redova otvara – pitanje identiteta, prije svega. Ova knjiga ne mora uvijek da nam ponudi odgovor; nekada je njena najveća vrijednost u tome što nas natjera da postavimo bolje pitanje – kazao je on.
Afan Latić je istakao da je pisanje u svojoj suštini samotan posao, ali da posebnu dragocjenost predstavlja trenutak kada te zapisane riječi okupe ljude u zajedničkom prostoru. Osvrćući se na pitanje granice između biografskog iskustva i fikcije, Latić je objasnio da ga čitaoci i bliski prijatelji često pitaju koliko u pričama ima stvarnog autora. Na pitanje koja mu je priča bila najteža za pisanje, Latić je izdvojio priču u kojoj je nastojao da obradi kompleksan i često potisnut odnos između oca i sina, karakterističan za tradicionalne generacije našeg podneblja.
– Pokušao sam u toj priči da prikažem odnos sina i oca, odraslog čovjeka koji se vraća u kuću odrastanja i shvata da je kuća na neki način postala muzej. Preko puta njega sjedi otac. Oni ništa ne razgovaraju – otac ćuti, sin ga sluša. Cilj mi je bio da prikažem odnos karakterističan za mnoge generacije, gdje se ljubav i naklonost nijesu prikazivale širokim dijapazonom jezika – objasnio je Latić.
Objašnjavajući porijeklo i simboliku naslova zbirke, Latić je otkrio da je jedan od podsticaja bio roman palestinskog pisca Emila Habibija „Opsimista“, koji kroz paradoks u naslovu otvara duboke značenjske slojeve. Drugi motiv proizašao je iz posmatranja savremene kulturološke opsesije u kojoj se frenetično jure autogrami i selfiji s poznatim ličnostima o kojima ne znamo ništa, dok se istovremeno zanemaruju najbliži.
– Živimo u svijetu u kojem se traže autogrami i selfiji od osoba koje nam, u suštini, ništa ne znače, a istovremeno zapostavljamo one koji su nam najbliži. Svi ljudi s kojima dijelimo životni prostor jesu kao jedna pergamena duše, na kojoj jedni drugima ostavljamo trag. Bilo da je to kroz dobročinstvo, prećutkivanje ili razočarenje, taj trag ostaje – istakao je autor.
Jedna od centralnih tema razgovora bila je i savremena usamljenost, kao i otuđenje čovjeka od samoga sebe u vremenu društvenih mreža i nametnute idealizacije života. Latić je primijetio da danas svjedočimo apsurdnim oblicima usamljenosti u kojima ljudi funkcionišu u formalnim odnosima, ali su dubinski nesposobni za iskrenu komunikaciju.
