Odlomak
Lica:
ON
ONA
LAMBADA
MAJKA
Glas iz off-a .
Poštovana publiko, molimo Vas da Vaše mobilne telefone ostavite uključene. Ukoliko Vaš telefon zazvoni – slobodno obavite razgovor. Takođe, ukoliko niste sigurni da ste isključili peglu, ringlu ili rernu, molimo Vas nazovite ukućane i provjerite. Ukoliko živite sami, a sumnjate da ste ostavili uključenu peglu, ringlu ili rernu, molimo Vas da pođete kući i iste isključite. Ukoliko u toku predstave želite da uđete u aplikacije Instagram, Fejsbuk, Tiktok ili neke druge – slobodno to učinite. U svakom trenutku, to se podrazumijeva, možete napustiti salu pozorišta.
Sada bismo vas zamolili da, ukoliko to želite, u narednih sedam minuta pročitate nekoliko pjesama iz knjižice koju ste našli na svom sjedištu. Naravno, ukoliko to ne želite, možete jednostavno sjedjeti, a knjižicu kasnije možete iskoristiti kao fišek za pepeo od cigareta. Ukoliko niste pušač, a ne želite čitati knjigu, možete sa njom uraditi šta god budete željeli. Prijatno veče.
Naravno, ukoliko Vam je sjedište neudobno, bole Vas leđa, vrat, noge, slobodno se pomijerajte, gurkajte i vrpoljite.
Svjetlo će, naravno, ostati uključeno.
- Scena
ON, sa rancem na leđima, izlazi na scenu i govori prvu pjesmu iz knjižice. Negdje na pola pjesme ulazi Ona, takođe sa rancem na leđima i foto-aparatom u ruci. Fotografiše sve oko sebe. Prirodu i Njega.
ON
Mislio sam o odlasku.
Otkad sam rođen, čini mi se, mislio sam o odlasku
Odlasku iz sobe, odlasku iz kuće,
odlasku iz dvorišta
ili to nije odlazak, nego izlazak
Mislio sam o odlasku iz prostorija
odlasku iz pošti, bolnica, tržnih centara,
o odlasku iz prirode, iz šuma, sa obala
Mislio sam o odlasku od ljudi, bliskih
od ljudi dalekih.
Mislio sam kako odlazim.
stalno sam mislio samo o tome
kako odlazim
ili se to kaže napuštam?
Mislio sam o odlasku na posao, odlasku na voz, na brod
Mislio sam o odlasku na ulicu, na šetalište, među zgrade,
mislio sam o odlasku među ljude koje ne poznajem.
Ili se to kaže imam strah od ljudi koje poznajem?
Mislio sam o odlasku od onih koje volim i onih koje ne volim
Mislio sam o odlasku onih koje volim i onih koje ne volim
Mislio sam o odlasku kad je odlazak najteži
Ili se to jednostavno zove bježanje
ONA
Mislila sam o trenutku
O tome kako uhvatiti trenutak.
Kad ptica napravi prvi zamah krilom
Kad brijem dlačice ispod pazuha pa se posiječem
Mislila sam o momentu, trenutku, milisekundi koju bih zgrabila
Evo ovako, zatvorila u šaku i tu sačuvala
Mislila sam o svim gadnim sjećanjima koja bi tebalo njegovati
Mislila sam o lijepim uspomenama koje bi trebalo njegovati
Mislila sam o njezi i o uzgajanju
Mislila sam o smrti i svim njenim licima
Mislila sam o rađanju i našim razrokim životima
Mislila sam o raščepljenim ženama na stolovima za porođaj,
Mislila sam o materiji i posjedovanju
Ali najviše od svega mislila sam o hrabrosti
koja jedina čini život
Ona odjednom prekida pjesmu.
ONA
Ček. Ja ne vidim grob. Izggleda da smo se izgubili.
ON
Ne može se tako brzo do groba.
ONA
Ozbiljno pitam.
ON
Ne znam. Vidiš li ga?
ONA
Da ga vidim ne bih te pitala gdje je.
ON
Nekada je grob ponosno stajao sam. Na praznoj livadi. Sad se sve promijenilo.
ONA
Šta sve?
ON
Sve je zaraslo u šumu, mladu šumu. Čak se i stara šuma promijenila.
ONA
Samo se ti nisi promijenio.
ON
Kao da sam od nekog metala. Nerđajućeg čelika.
ONA
To mi liči na reklamu za šerpe. Kupite naše posuđe od nerđajućeg čelika.
ON
Gadim se reklama. Od njih bih pobjegao glavom bez obzira.
ONA
U šumu?
ON
Kad bi to bila ista šuma, ona ista šuma u kojoj sam nekada odrastao, ili zbog koje nikada nisam odrastao, pobjegao bih u nju. Ali te šume više nema.
ONA
Ne bih mogla zamisliti da živiš u šumi.
ON
Što?
ONA
Pa zato što ti ne voliš šume.
ON
Nije da ne volim šumu, nego me opterećuju svi ti zvuci u šumi…. Zapravo, priroda nam je nametnuta. Vidiš, drveće raste bez ikakvog pitanja.
ONA
Da, tu smo se oduvijek razlikovali. Mene uzbuđuje priroda. Tebe ne uzbuđuje ništa osim…
ON
Reci, reci, slobodno. Znam šta ćeš da kažeš.
ONA
Osim sebe samog. Samo sam sebe uzbuđuješ. Valjda je to razlog što se razvodimo.
ON
Najgore od svega je što sada ni ja sam sebe ne uzbuđujem. Nema uzbuđenja.
ONA
Misliš da je glupo što smo pošli zajedno?
ON
Što?
ONA
Pa zbog razvoda. Ljudi, uglavnom, kad odluče da se razvedu presijeku neke stvari. Više se ne gledaju, blokiraju bivše partnere na društvenim mrežama, blokiraju brojeve telefona.
ON
Meni je to uvijek bilo čudno. Kao, zajedno smo. Znamo sve jedno o drugom. I onda odjednom kao nismo.
ONA
Valjda zato ništa u životu ne završiš do kraja. Čak ni cigaretu.
ON
Ok, ajde sad da razložimo ovu situaciju. Krenula si sa mnom zbog moje majke. Znam da si je voljela i da ste se slagale i sve to. Ali pazi, pošla si zbog nje, a ona je mrtva. Mislim, kako će ona znati da si došla na polugodišnjicu njene smrti?
ONA
Hoćeš reći da sam ipak pošla zbog tebe?
ON
Tako ispada.
ONA
Opet stavljaš sebe u centar.
ON
Ja sam na polugodišnjicu smrti svoje majke došao zbog sebe. Da vidim, da osjetim, šta se to promijenilo. Kako nečiji nestanak mijenja nečiji ostanak. Znači, iz krajnje sebičnih razloga.
ONA
(ironično)
Pravda za sebičnost!
ON
Oćeš kikiriki?
ONA
Ne mogu. Muka mi je od hrane. Još su mi bešamel, narodna veselja i svadebne torte u stomaku.
On vadi kikiriki iz džepa i govori kao da ona ništa nije rekla.
ON
Džek Keruak piše da kikiriki održava sitost i povećava koncentrciju.
On uzima šaku kikirikija i trpa usta.
ONA
(ironično)
I blogerke tako nešto preporučuju.
Ona fotografiše prirodu.
ONA
Kakva je ovo priroda, jebote!
ON
(pomalo iznervirano)
Uvijek možeš da prestaneš da fotografišeš svadbe i počneš sa šumom.
ON
Ili da fotkam svadbe u šumi.
Smiju se.
ON
Pazi, fotkaš svadbu međeda i lisice na primjer.
ONA
Nikad nisi bio duhovit.
ON
(ironično)
E, jebiga. Da sam bio duhovit, ko zna đe bi mi bio kraj.
ONA
Pisao bi možda neke komedije. Koje bi se prodavale.
ON
E, to je tačno. Nažalost, ne pišem komedije.
ONA
Nažalost ne pišeš ništa više. Ali, ne brinem ja za tebe.
ON
Brineš li za sebe?
ONA
Ne brinem.
ON
Ne muči te to što si ugušila vlastitu suštinu da bi se uljuljkala…
ONA
Odakle ti to da sam uništila vlastitu suštinu? Da si me pitao da li mislim da sam uništila vlastitu suštinu vjerovatno bi dobio neki odgovor. Ali ne, ti sam i pitaš i odgovaraš.
ON
Konstatujem. Eto, uzmi na primjer, tvoj umjetnički projekat, dokle si stigla sa njim?
ONA
Razmišljam. Ponešto i snimim. Nije žurba. Nekad treba pustiti stvari da se same od sebe odvijaju.
ON
Ne! Nego ti iz straha odlažeš suočavanje sa sobom. I to je ok. Ja zato silim suočavanje sa sobom kojeg više ne poznajem, i to je ok.
ONA
Kako smo mi uopšte ostali pet godina u braku?
ON
I ne zaboravi pet godina veze prije braka.
ONA
Užas.
ON
To, to je ta riječ.
ONA
Koja?
ON
Užas. Posljednji put kad smo se vidjeli – isto si to rekla.
ONA
Koje?
ON
Užas.
ONA
Ne sjećam se. Znam da si ti, kad smo se posljednji put vidjeli, rekao da te bilo kakva vrsta seksualnog odnosa toliko umara, i nešto kao nije ti jasno zašto ljudi uopšte imaju potrebu za grljenjem, ljubljenjem i svim stim stvarima…
ON
Moguće. I ti si onda rekla – užas.
ONA
Ja se, srećom, ne sjećam svih riječi koje si ti meni izgovorio te noći. Sjećam se nešto kao nesposobna, prirodna selekcija, intelektualno nemoćna, površna, promiskuitetna, nestabilna…
ON
Evo ti ga!
ONA
Šta?
ON
Evo ti ga grob.
- Scena
Kod spomenika. Ona iz ranca vadi buket plastičnog cvijeća.
ON
Majka nije voljela cvijeće. Ona voljela oca. On volio pravdu.
ONA
Čini mi se da neko ide.
ON
Pa šta?
ONA
Čini mi se da neko ide ka nama.
ON
Aha. To je onaj. Ovdje ništa ne može proći nezapaženo. Čak ni izlazak na grob svojoj majci.
ONA
Dobro, nije valjda nikom zabranjeno.
ON
Evo, izgleda da nije.
Lambada se pribrižava. Usiljeno je ozbiljan, rado bi zbijao šale.
ON
Evo, čak ni na grob svoje majke ne mogu doći, a da se neko ne pojavi.
LAMBADA
A, ako mislite na mene, izvinjavam se što se nisam najavio.
ON
Što ste došli? Treba li Vam nešto?
LAMBADA
Vidio sam na plakatu da se daje polugodišnjica. Ako ‘oćete da odem..
ONA
Nikako. Kad ste tu, dobrodošli.
LAMBADA
Izvinite, da mi ipak pređemo na ti. Mislim, mi svi. Na ti. Mladi ste. A i ja, mislim, držim se. Bar mi se čini.
ON
Znači, još niste sebi kupili spomenik?
LAMBADA
Nikako. O tome i ne mislim. Da ne lažem. Volio bih da to bude nešto veliko, pompezno. Onako od dobrog pravog mermera. Ali, o tom potom. Sad imam drugih investicija.
ONA
Gradite nešto novo?
LAMBADA
Nešto nevjerovatno. Prvi hotel, u ovom našem kraju, poslije toliko godina.
ON
Našem kraju? Otkad je ovo Vaš kraj? Ako me sjećanje ne vara, Vi ste se ovdje doselili prije par godina.
LAMBADA
Ja sam se ovdje, što bi se reklo, asimilovao. Uh. Toliko godina u tuđini. I konačno među svojim ljudima. Već pet godina meni je srce na mjestu.
ON
Dobro je. Ako vas prekine, moraćete odmah novac preusmjeriti na onaj mermer.
ONA
A hotel, kako će se zvati?
LAMBADA
Odlično pitanje! Još nemam odgovor. Imam nekoliko varijanti za ime, ali još nisam ono baš baš siguran. Kreativnost je tako divna stvar! Vi umjetnici to najbolje znate.
ON
Kreativnost je najiscrpljujuća stvar na svijetu.
LAMBADA
Kako ste to divno rekli. Pa to, to je talenat. Pominjala je Vaša, to jest tvoja majka.
ON
Šta je pominjala?
LAMBADA
Taj tvoj talenat.
ON
Nisam znao da ste bili bliski sa mojom majkom.
LAMBADA
Ti, ti. Bolje da pređemo na ti. Čuo sam da si dobio neke velike nagrade. Znaš, pročuje se to.
ONA
Prije deset godina.
ON
Davno sam raskrstio sa nagradama. Sad pišem samo za sebe.
ONA
Eto, čujete ga!
LAMBADA
Ma, kao što rekoh, umjetnici su specifični. Znam ja sa umjetnicima. Ma, znam sa ljudima. To mi je nekako u krvi.
ON
I sa hotelima znate, izgleda.
LAMBADA
Ispričaću vam nešto.
ON
Izvinite, ali bolje drugom prilikom. Mi žurimo.
LAMBADA
Znam da nije ni mjesto ni vrijeme. Ali znam i kako je kad čovjek ostane bez svog najbližeg. Moj stari je govorio – kad se rodiš na prestupnu godinu ne valja. Odma znaš da si baksuz. Ja peto dijete, ko peto kuče. Otišo odma’ u Njemačku. A đe ću drugo? Ja sam u svom rodnom gradu samo do petneste idržao. Znate li đe izvire Dunav? Ispod Švarcvalda. Daounšengen se zove grad. Tu sam bio. Šta bio, tu sam radio, živio. Daounšegen. Osamdeset sedme, ona zatrudni. Ja prvo reko nije moje. Jebo te Njemac. Ona plače. Nije me jebo Njemac. Nije me niko jebo. Jesi ti. Kažem ne plači, ljubavi. Radićemo DNK. Ona me udari glavom u čelo. Jaku glavu ima, bog te. Jes dijete moje. Nema šta – ako je moje – moje je. Dijete priznam. Prema njoj budem dobar. Ne oženim je, naravno. Poslije ništa ne krene kako treba. Da l’ me proklela ko ti ga zna. Ili me ona proklela ili sam sebe sam prokleo. Ne znam. Znam samo da sam posao izgubio. Tri dana na ulici bio. Onda reko’ kakav Dounšegen. I nije ti neki grad. Jes’ da izvire Dunav, al’… Šta? Da dođem kući pa kažu đe si ti u Njemačkoj, ja kažem u Dounšegenu. Misliće ljudi, zajebavam. To i Keln jedva naučilo da izgovara. Krenem dalje. Ima još gradova. Velika Evropa. Prvo pođem u, kako se ono zove… Pa onda u Minhen. Prag. Onda Beč. Ona mi se javljala, nekad. Ona i mali nek su živi i zdravi. Ali, sve to meni malo. Nešto me steže. Oću da se ugušim. Na kraju reko jebem ti Evropu. Idem ja u Brazil.
ON
(ironično)
Stvarno je dirljiva priča. Sada ćete me izviniti, moram da prošetam. Nećete mi zamjeriti.
LAMBADA
A sad kreće najzanimljiviji dio. Vjerujte, od mog života se može napisati roman.
ON
Od svačijeg se života može napisati roman. Što ne znači da treba.
On odlazi, prilično je zgađen Lambadinom pojavom. Ona i Lambda ostaju. Kad se njemu izgubi svaki trag, započinju razgovor.
ONA
Što si morao dolaziti ovamo?
LAMBADA
A što da ne dođem? Baš mi je bila draga njegova majka.
ONA
Stvarno, šta si htio?
LAMBADA
Htio sam da vidim jesi li mu rekla?
ONA
Reći ću mu, svakako ću mu reći. Moram mu reći. I zbog tebe i zbog sebe. Mislim, zbog toga sam i došla.
LAMBADA
Ma dobro, šico, šta se nerviraš, polako, reći ćeš mu. Samo se ti ne opterećuj.
Lambada joj dovikuje.
LAMABADA
Šta god treba tu sam. Ti znaš!
Ona ostaje sama kod spomenika.
ON
Mislio sam o bježanju.
Otkad sam rođen, čini mi se
Otkad je dva kila i osamsto grama
Napustilo majčinu utrobu munjevitom brzinom
Mislio sam o bježanju sa časova da bih čitao Keruaka,
da bih čitao Blejka, da bih čitao Ginzberga
O Dostojevskom da ne govorim, Fanteu, Vitgenštajnu
Mislio sam o bježanju od svakodnevnog govora,
O bježanju od prepričavanja događaja
Mislio sam o bježanju od vezivanja koje će pokvariti radost trenutka
O bejžanju o bježanju o bježanju sam mislio
I ne samo da sam mislio, praktikovao sam bježanje, stalno bježanje
od površnog banalnog, niskog polusvijeta bježao sam koliko me noge nose
Bježao sam brzo, polako, ritmički, ujednačeno, neujednačeno
Moje bježanje me je prestizalo, trkalo se sa mnom
I kada bi me pitali šta sam do svoje trideset pete godine uradio
Rekao bih da sam mislio i da sam bježao
ONA
Mislila sam o hvatanju u koštac
sa sobom, sa muškarcem, sa umjetnošću
Sanjala sam kako onako sirovo, brutalno
nasrćem na sebe i tjeram se da osjetim nešto
Prevrćem tuđi haos kao da je moj
prilazim mu sa nekoliko strana
bodem noževima dok ne poteče krv
Mislila sam o krvi, o krvi koja nestaje
krvi koja teče, teče, teče i koja nestaje
u epruvetama dok tijelo totalno ne izblijedi
Mislila sam o tijelu, živom tijelu koje se savija kao zmija
koje upija svjetlost i mrak i vlagu i vjetar
Tijelu koje dodiruje tuđe tijelo
Tijelu koje je hrabro da dodirne tuđe tijelo
Tijelu koje je hrabro i da umre
ne bi li postalo hladno i ponosno
Mislila sam o vezi ponosa i smrti
Ali ipak – draža mi je veza života i stida
