Foto: Milo Radonjić

On je svojim snažnim rukama obuhvatio prostrano carstvo prirode i čitavu istoriju…                 
Simboli su postali okamenjeni cvjetovi.
Johan Hojzinga

U toku višedecenijskog stvaralaštva Mihailo Jovićević izlagao je na trideset pet samostalnih izložbi, a njegova djela bila su prikazana na značajnim umjetničkim smotrama širom svijeta. Moskva, Grac, Beč, Keln, Toronto, Kairo, Aleksandrija, Ankara samo su neki od velikih kulturnih centara u kojima su predstavljeni radovi ovog crnogorskog umjetnika. Njegove vizije ovaploćene su u religioznoj poetici, poetici stradanja, eshatološkim parabolama i simbolu.

Simbol predstavlja jednu od okosnica Jovićevićevog stvaralaštva. S obzirom na samosvojnost i polivalentnost simbola, on nas upućuje na umjetnikovu potrebu da u svojoj poruci zadrži odstojanje, izuzetnost, tajnu i neodređenost. Takođe bi se moglo reći da on gradi i svojevrsnu sponu koja povezuje ograničenu predmetnu stvarnost s nepreglednim prostorima metafizičkog svijeta. Jer simboli su graničari na kapijama onostranog, mostovi koji spajaju opipljivi svijet s vaskolikošću unutrašnje stvarnosti.[1] I upravo zato Jovićevićevo duhovno nutrenje svoju vizuelnu manifestaciju doseže kroz simbol. To je sasvim prirodno, imajući u vidu karakter njegovog zagonetnog slikarstva i same njegove ličnosti koja odiše asketskom suzdržanošću i „monaškom samozatajnošću“.[2]

U središtu njegove slojevite slike nalazi se simbol s nebrojenim naslagama značenja. Slojevitost njegove slike korespondira s polivalentnim svojstvima simbola. Njihova sinteza nudi predstavu slutnje nepreglednih duhovnih koridora i natčulnog svijeta kao slike potpune stvarnosti.

Koristeći se simbolom, stvaralac izobličuje racionalnu stvarnost. Ponire u dubinu svijesti u kojoj ne egzistiraju objektivna značenja, otvarajući nam put ka neizmjernim dubinama prvobitnog i beskonačnog. Put k onom instinktivnom prepoznavanju, ka svetom središtu koje ne može biti do kraja obuhvaćeno ni slikom ni jezikom. Simbol ovdje integriše sva nemušta poimanja svijeta i preobražava ih u najplemenitije likovne izraze.

Jovićević gradi svoju poetiku na temeljima kosmologije starih civilizacija i hrišćanskih religioznih paradigmi. Iskustvo tradicije ovdje je samo osnova za jednu novu, izvornu umjetnost. Njegovo filozofsko-religiozno polazište izdanak je osobenih kulturno-istorijskih uslova koji su odredili njegov stvaralački život.[3]

Krst na Jovićevićevim djelima često je citiran motiv. Ovaj simbol, koji je bogat mističnim i religioznim značenjima, predstavljen je u svoj svojoj mnogoznačnosti. S jedne strane, predstavlja vezu s transcendentalnim nadvremenim svijetom. On simbolizuje raspeće, ali i mnogo više od toga. Krst ovdje ukazuje na Hristovu ljudsku sudbinu. On predstavlja jezgro oko koga se artikuliše sudbina cijelog čovječanstva. Krst, kao simbol stradanja Nazarećanina, ovdje se rekontekstualizuje i odvaja od prvobitnog simboličkog sistema. „Riječ Božija nije okovana“,[4] kazuje apostol Pavle, a Jovićević dosljedno apostrofira novu semantičku vrijednost hrišćanske ikonografije. Umjetnik vlastitom egzegezom, koja je u osnovi opštečovječanska, prošlost i tradiciju koristi kao presudnu iskru za stvaranje novog i originalnog djela. Njegovo slikarstvo, stoga, nije puka reinterpretacija biblijskog nasljeđa, već stvaraočev sopstveni metafizički prostor. Dobijena dugo propitivanim tehnološkim procesima, predstava božanske iluminacije na njegovim djelima poprima nova značenja, i izražava sintezu poruka koje se odnose na položaj čovjeka u kosmosu i sudbinu čovječanstva. Njegovo Božansko oko slika je transcendentalnog, apriornog entiteta. To je savršen krug, bez početka i kraja, koji simbolizuje praiskonsku homogenost. Nadgledajuće oko podsjeća na duhovno zrenje nad čovjekom, opominjući na ljudsku prirodu i nevinu žrtvu. Kjerkegor u svom djelu opisuje tragični dogadjaj: „u ovom užasnom naprezanju, gdje je ono božansko, svakodnevno, vječno prisutno, u ovom užasnom naprezanju da se u tako kratkom vremenu napravi promjena najvećih ljudskih suprotnosti između veličanja i ponižavanja, u ovom užasnom naprezanju da se sve tri godine, u jednom dahu, bez ikakve pauze drže u najvećoj napetosti i narod kao da je bio van sebe tada i zato povikao: da se razapne!“[5]

Jovićević podsjeća na ovo sjeme stradalništva. Golgota i raspeće zauzimaju značajan dio njegovog opusa. Ove teme umjetnik problematizuje kao eshatološke parabole koje upućuju na tragičnu suštinu čovjekovog bića. Bića razapetog između trenutka i vječnosti.

Jednom prilikom umjetnik se na ovu temu ovako osvrnuo: „Religioznim slikarstvom se bavim od samog početka mog stvaralaštva tako da sam na prvoj samostalnoj izložbi, između ostalih slika, izložio „Suđenje Hristu i „Nošenje krsta”.

I evo, poslije trideset godina, na vrhu sam GOLGOTE.       

Zbog ovih slika ranije nijesam stradao, a i danas se dobro držim. Samo je krst, natopljen cetinjskim kišama, postao nepodnošljivo težak.“[6]

Slično djelu Božansko oko, poliptih Centar memorije prikazuje svjetlosnu tvar koja prethodi svemu. Ona je uzrok svemu, neuzrokovani bitak i jedinstvo prije svake podjele. Predstavlja neutemeljen temelj. Demijurg. Alef. Unutar njega, kao rasprsli pupoljci, iskre djelići materije osvijetljeni vatrom života. Ovu sliku početka, okamenjeni cvijet koji u sebi čuvamo kao neizrecivu tajnu što je samo slutnjom dosežemo, Jovićević je snagom gesta i duhom mistika uspio pretočiti u neponovljivu slikarsku viziju. Slikarsku viziju koja u posmatraču izaziva osjećaj divljenja i jeze pred nadnaravnim, što je posljedica umjetnikove rijetke psihološke suptilnosti.

Na triptihu koji prikazuje Bogorodicu loretsku Jovićević s posebnom pažnjom istražuje zatomljenu istorijsku i spiritualnu vrijednost ove freske, čiji je lik izgubljen u vremenu. Istorijski kontekst vezuje se i za svjetsko duhovno nasljeđe i za crnogorsku kulturu i tradiciju. Vjerovanje je da je Loretska Sveta kuća prenešena preko mora iz Nazareta u Italiju. U ovom hramu je pred likom Bogorodice, pored mnogih vladara, klečao Ivan Crnojević. „I padoh ničice na zemlju pred njenim moćnim likom, i pomolih se njenom milosrđu, i moja obećanja od sveg srca dadoh njenom milosrđu“,[7] pisao je tada cetinjski izgnanik. Ove linije ukrštanja istorije, religije i mita podstakle su umjetnika da svojim osobenim likovnim jezikom obnovi izgubljeni lik Bogorodice. Djevica je smještena u poluapstraktnu kompoziciju. Na ovom, kao i na ranijim djelima, neosporno je iskustvo enformela. Boje na slici grade svjetlosnu strukturu univerzuma. Odnos boja i površina na slici podsjeća na egipatsko slikarstvo, što nas na neki način, asocijativno i posredno, dovodi u vezu i sa Starim zavjetom. Biblijski elementi grade splet simbola  u čijem se centru nalazi Bogorodica, kao uzor mosta između nebeskog i zemaljskog. Mreža isprepletenih simbola naglašava pravac kojim  se danas kreće Jovićevićevo stvaralaštvo. Na djelu Religijske harmonije umjetnik jasnije nego ikada prožima simbole prikazujući ih kao prirodno usklađene elemente kosmičkog sazvježđa na duhovnom svodu. „Slutim u ovim slikama nešto više nego što mogu da percipiram, a kamoli da iskažem. Mihailo Jovićević je definitivno najveći slikar slutnje Boga, kojeg Crna Gora ima i kojeg je možda ikada imala“, piše Don Branko Sbutega, dodajući da „ovo nije lokalni opus, već svjetsko slikarstvo“.[8] I možda bi svaki drugačiji zaključak zvučao nedostatno u odnosu na riječi velikog humaniste koje nas ostavljaju zamišljenim pred istinskim vrijednostima slikarstva cetinjskog umjetnika.

[1] „Simbol ostaje u istoriji, ne ukida činjenično, ne poništava znak. On im dodaje jednu dimenziju, reljef, visinu: na činjenici, predmetu, znaku, gradi izvanrazumske, imaginativne odnose između nivoa postojanja i između kosmičkih, ljudskih, božanskih svetova“ (Ševalije, Žan, Gerbran, Alen. Rečnik simbola. Novi Sad:Stylos art. 2013, 13)

[2] Don Branko Sbutega. Govor na otvaranju izložbe Mihaila Jovićevića, Dva milenijuma od Hristovog rođenja. Podgorica: Al gallery. 2000.

[3]Svi muški punoljetni članovi porodice Joka Jovićevića u znak odmazde zbog učešća Mihailovog oca Ilije Jovićevića u partizanskoj IV crnogorskoj proleterskoj narodnooslobodilačkoj udarnoj brigadi bivaju strijeljani i ubijeni. Ilija Jovićević je nedugo po završetku Drugoga svjetskog rata preminuo u Banji Koviljači. Sahranjen je u Aleji narodnih heroja na Novom groblju u Beogradu. Pričali su da se moj đed Joko mučio na vješalima kao Hrist na krstu. Tada sam prvi put čuo za Hristove muke. (Jovićevićeve bilješke o djetinjstvu).

[4] II Tim, 2:9.

[5] Kjerkegor, Seren, Dve rasprave, Grafos, Beograd, 1990, str. 17.

[6]Uvodni tekst kataloga koji je sam napisao, za izložbu u crkvi Santa Marija u Budvi (1996).

[7] Milena Martinović. Prepisi povelja Ivana Crnojevića i njegovih sinova Đurđa i Stefana. Glasnik Narodnog muzeja Crne Gore. Cetinje: Narodni muzej Crne Gore. 2014, 10, 159.

[8] Don Branko Sbutega. Govor na otvaranju izložbe Mihaila Jovićevića, dva milenijuma od Hristovog rođenja. Podgorica: Al gallery. 2000.