Foto: Nikola Kuprešanin

[SIMPTOM PRVI]

Kako stanem na zemlju
učinim je stranom.

Kako me ona dočeka
učini me strancem.

Tek što se rodim na Internetu,
ljosnem u donji svijet.

Tako iz jutra u jutro.

AUTOBIO

Tek što se rodim na Internetu, ljosnem u donji svijet.
Tijelo je skup sektora, svaki ganja svoju računicu, glava
je šef bez autoriteta. Čučim kao Slaven: pridignem li
se, tko zna šta ću zateći. Unutra talog informacija, mulj
umreženog društva. U dlanovima ugravirane granice.
Tako iz jutra u jutro. Možda sam odveć zaštićen. Moji
poznanici s ruksacima odlaze u Mongoliju samo da ne
bi morali čučati u svojoj glavi. Ja sam baziran u glavi:
emitiram brige u vasionu, šaljem svoj skromni doprinos
bjelosvjetskom spemu i pornografiji.

BLOKOVI

U Karlovcu nađeš Gazu, u Splitu Zapadnu obalu.
U meni crvotočinu. Zato i dovlačim svijet u pjesmu, blok po
blok, da tu kod prijateljā izaziva nelagodu.

[SIMPTOM DRUGI]

Nisam otputovao!
Svoje horizonte pretvaram u volpejpere,
svoje nomade naseljavam po sobi.
Kapital je tečan, čudo je tečno,
ja se borim da ne otečem.
U sporu sa kozmičkom administracijom,
okupiram vlastiti dvosjed,
skvotam u vlastitom tijelu.

TRAŽITI ŠANSU

Kasnimo!
Trebalo je ranije.
Dok imena još nisu držala
monopol u kozmosu,
dok su veze među predmetima
još bile nepostojane,
dok ugovor o temeljima stvarnosti
nije bio finaliziran.

Tad je trebalo tražiti šansu
da se zatvori ova rana
koja nas razdvaja.

HIPOTEKA

Životinji ne davati ime,
da ju je lakše ubiti.

Čovjeku dati ime,
da ga je lakše ubiti.

Tko da oslobodi
ime od smrti,
da protjera smrt iz imena?

Da skine hipoteku
s rađanja svih bića?