Foto: Hilal Kalkavan
Tako smo se do noći tovili suncem i nadlanicama.
bili smo lijek protiv virusa smrti,
ustajali smo i odlazili na tržnicu
pržili jaja sa slaninom,
vrijeme smo vezivali u sitne čvorove
ne bi li ga na koncu, kad se jednom sve razriješi,
imali više, ne bi li u njemu uživali kao svećenik u dječaku,
šuma u početku kiše.
bili smo sisavci predani svojem instinktu,
kao jedini zakon uspostavili smo pravopis,
zaboravljajući da se voli bez točke, uvijek u nizu zareza.
laktova crnih od olova osluškivali smo
kako stvari koje već postoje odaju svoje ime,
a stvari koje će doći drhte pod južnom kožom:
živi su bili hladni i daleki, jaja su cvrčala, novine šuštale
mrtvi su bili blizu.
SAKUPLJAČ NEDJELJA
Beskrajnu nedjelju nosio sam na srcu,
kao skrivenu manu.
sa svakim otkucajem vrijeme je dozrijevalo u pjesmu:
jesen se kutrila u svakom uglu, gurala ruke u džepove,
kestene u tuljce od starog tiska. pobjeđivala je prevara lišća.
kesteni, još uvijek vrući, srljali su ususret gladnom grlu,
novine iščekivale silu jaču od vjetra, jaču od vatre.
čekale su tu ruku što će ih podići, kao da se sva čežnja svijeta
skupila u samo tri od svih silnih uz stare novine vezanih stvari:
novine zgužvati i nagurati u cipele dok noge nema,
novine presaviti u kape i poslati ih nepoznatome ličiocu.
jednu od kapa, moguće najveću, prenamijeniti potom u brod
što će ga neko nestvarno dijete niz potok pustiti u zemlju
gdje bog nije beskrajan nego nijem. i nema ničega.
nema ničega osim nedjelja.
POSLJEDNJI PRAZNICI
Dani su trunuli u kockama kalendara, zaboravljeni
u crvenim i bijelim poljima, i mi smo postepeno odumirali
zaboravljeni u crveno-bijeloj zemlji. moglo je biti
oko kolinja; strukovi magle hvatali su se na niskim granama,
trnje uz put vrebalo džempere prolaznika.
dječak je na špagi vukao mačku, mrmljao
kad nećeš ostati ja ću te kazniti, vezat ću te za radijator
a ti si za sebe rekla: veži. i pitala si zašto
pišeš samo o vremenu, odakle toliko jeseni, što je
uopće u tome važno, vremena je i bez poezije na pretek. napiši
napokon nešto o sebi rekla si, i dječaku dobacila: crkni.
pa evo: Agotu Kristof volim više od Agathe Christie,
draže su mi lirske nego ispovjedne pjesme Anne Sexton,
ne volim hodati ljudima s lijeva, ne paranoji, ne vjerujem u tajne
ako bih ti još nešto rekao morao bih te ubiti.
STUPICA
Slijedio sam ga satima. bio je utorak, uzmicali su
oblaci, rana je bridjela pod kožom, jasna,
crv sumnje nije još bio ujeo njegovo tijesno srce.
disao sam mu za vratom. promatrao kako kupuje sendviče,
kako se osvrće; uvijek sve čisto, uvijek za petama, nečujno, sve
ne bih li se prikrao njegovoj rani, i ranu ukrao.
rana je radost. rt tijela isturen u mekoj smrti. rana-lutrija, loto,
razglednica iz puti, šaputao sam dok je sunce podizalo zid zore
između nevremena i rane, koja je kucala.
slijedio sam ga satima, a zatim sam ga izgubio. bez njega ljubav
pobijeli. bez njega nema ničega. riječ je krenula i kljuvala i
uzletjela a ja sam čuo samo vrisak vrane u rani, nevjerojatno
polagano otvaranje njezinih cvjetova. tražio sam ga do prvih snjegova.
položio sam kožu pod noževe, čelo na tračnice,
polizao sam kost i ugalj i jednu ledenu ogradu ne bi li jezik
rodio vlastitu ranu, da bih odustao. znao sam tko ranu rani,
taj je bijeli princ prostora. znao sam tko rano rani, rana je samo njegova.
DUGO DOLAZI SVJETLO
Opet ta prevara proljeća. zora se uspinje sporo,
sopće na stubištu kao susjeda pretila od djetinjstva,
vršnjakinja, koju nikada nisi promatrao kao ženu.
dugo dolazi svjetlo. dani uskraćeni za nadnicu,
mršavi dani na minimalcu svršili su sa svojom smjenom:
pokretna traka kalendara kazuje proljeće,
apodiktički, iako je riječ o novom zarezu zime.
kod nas, na sjeveru. sjeveru gdje se pod suncem,
sustižući ga, plamičci plinske peći prepliću s plavim
plamenom štednjaka na kojem ključa kava,
i uz nju lonac s krvavicama, plav s bijelim točkama.
i mi prelazimo tek tako preko izdaje kalendara
dekretom naše unutrašnje partije, usredotočeni
na bazu koja se bliži svom kraju. krešati after je kao
krešati karmine, samo otmjenije, šapućeš preko šalice
dok se tanje zalihe ljubavi i kava ispire talog noći
mijenjajući ga svojim vlastitim talogom. razmičem
zatim zavjese, i vidim kako sad zaista na nebu zasjeda zora,
tijesna i nemirna, lijepa kao giljotina u ognju
pobuna ugljena.
