Foto: Fokalizator


Postoje trenuci kada institucije prestanu biti neutralne i postanu saučesnici. Ne zato što nešto otvoreno zagovaraju, nego zato što svjesno biraju koga pozivaju, kada i pod kojim izgovorom. Upravo takav trenutak nastaje onda kada se, pod plaštom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, organizuje gostovanje javnih ličnosti čiji angažman odavno nije ograničen na naučni rad, već duboko zadire u savremene političke i ideološke narative.
Ovo nije bezazleno predavanje. Ovo je institucionalna odluka. A svaka institucionalna odluka nosi odgovornost.
Sjećanje na Holokaust nije protokolarna fraza, niti moralna amnestija za sve što se izgovori uz nju. Ono nije univerzalni ključ koji otključava svaku salu i gasi svako pitanje. Ako se već pozivamo na najveći zločin 20. vijeka, onda imamo obavezu da iz tog zločina učimo dosljedno, a ne selektivno; principijelno, a ne prema dnevnoj pogodnosti.
Upravo tu počinje problem sa izborom gosta. Profesor Gideon Greif nije tek istoričar Holokausta. On je i predsjednik tzv. „nezavisne međunarodne komisije“ koju je formirala vlast Republike Srpske, a koja je u svom izvještaju iz 2021. godine dovela u pitanje pravosnažno utvrđenu činjenicu da je u Srebrenici počinjen genocid. Taj izvještaj je u direktnoj suprotnosti s presudama Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala, kao i s konsenzusom relevantne međunarodne historiografije.
Zbog tog angažmana Greifov rad je bio predmet ozbiljnih kritika brojnih istoričara, pravnika i institucija. Njemačka savezna pokrajina koja mu je prethodno namjeravala dodijeliti visoko priznanje povukla je tu odluku nakon javnih reakcija i upozorenja da se radi o akademskom revizionizmu. Njegova metodologija, jezik izvještaja i zaključci dovođeni su u pitanje, a pojedini dijelovi teksta označeni su kao politički motivisani, a ne naučno utemeljeni.
Ovdje nije riječ o zabrani govora, niti o osporavanju prava na mišljenje. Riječ je o odgovornosti institucije koja ovakvu biografiju prećutkuje, predstavlja gostovanje kao „čisto akademsko“ i izostavlja svaki kritički okvir. Tišina se ne može prodavati kao neutralnost. U vremenu dubokih nepravdi, tišina je uvijek stav. I uvijek ima stranu.
Kada institucija pozove nekoga, ona ne poziva samo njegovo zvanje, nego i njegovu javnu ulogu. Kada mu da mikrofon, daje mu legitimitet. A kada ne ponudi nijedno ozbiljno pitanje, nijednu napomenu o kontekstu, nijedno sučeljavanje stavova – šalje poruku. Poruku da postoje žrtve koje su podobne i one koje su nezgodne. Stradanja koja se komemoriraju i ona koja se relativizuju. Istorija koja se izučava i sadašnjost od koje se skreće pogled.
To više nije kultura sjećanja.To je hijerarhija patnje. Na taj način sjećanje postaje alat, a ne obaveza. Dekor, a ne savjest. Jednokratni čin koji služi da se opere savremena ravnodušnost. Studenti se tada ne uče da misle, nego šta da ne pitaju. Ne uče se odgovornosti, nego disciplini ćutanja.
Ako Istorijski institut Univerziteta Crne Gore nema snage da problematizuje vlastite izbore, onda mora preuzeti i odgovornost za poruku koju šalje javnosti. Ako ne umije da povuče jasnu granicu između sjećanja i njegove zloupotrebe, onda pristaje da sjećanje pretvori u alibi.
Onog trenutka kada se Holokaust koristi kao štit od savremenih pitanja, on prestaje biti opomena i postaje alibi za kukavičluk. A institucije koje na to pristaju ne čuvaju sjećanje – one ga instrumentalizuju, troše i prazne od smisla.
Tada se ne vrijeđa samo istina.
Tada se ne gazi samo razum.
Tada se, po drugi put, izdaju mrtvi.