Foto: Fokalizator

Knjiga “Vježbanka Danilo Kiš” autora Boža Koprivice, upravo je objavljena u Fokalizatorovoj ediciji posebnih izdanja. Autorka pogovora koji slijedi je književna kritičarka dr Sanja Vojinović, a knjiga će premijerno biti promovisana u srijedu u Splitu, na Mediteranskome festivalu knjige

Čovek se pretvara u škripu pera preko

hartije svoje…

JOSIF BRODSKI (Decembar u Firenci, IV)

Knjiga Vježbanka Danilo Kiš, označena kao memoari u žanrovskom i književno teorijskom smislu, mada možemo kazati ljepše i bolje, da je to jedna sentimentalna ispovijest autora Boža Koprivice, u obliku koji se sada nalazi pred čitaocima jeste dopunjeno izdanje memoarskih zapisa objavljenih pod istim naslovom 2019. godine.

Ova knjiga, pojavljuje se u godini kada se navršava 90 godina od rođenja Danila Kiša. I kako autor u knjizi u razgovoru, kroz ispovijest, u mislima poručuje, izgovara na glas i piše: Danilo, prijatelju, srećan ti 90. rođendan i čekam te ’na golom otoku Pesme’.

O Danilu Kišu i njegovom stvaralaštvu pisalo se i pisaće se. Pisali su književnici, novinari, publicisti, profesori, pjesnici, umjetnici, naučni radnici, učenici, diplomci, studenti… Ali ne ovako i posebno ne na ovakav način. Pred nama je tekst koji obiluje emocijama, prije svega, zatim književnim tekstovima, poezijom, prozom, dnevničkim zapisima, crticama, reminiscencijama, palimpsetima, citatima, književnim i likovnim kritikama, esejima. Sve zajedno se našlo na jednom mjestu, u jednoj knjizi sa glavnim likom, junakom – Danilom Kišom.

Možemo kazati i sljedeće, da je knjiga Vježbanka Danilo Kiš, zbirka ili kratka istorija svjetske književnosti sa jugoslovenskom književnom ali i kulturnom scenom druge polovine XX vijeka. Sa vremenske distance, danas, sagledavamo ta, ne tako daleka vremena, nostalgično zaključujući da su pisci, književnici tog vremena podjednako učestvovali u stvaranju jednog književnog talasa, svjetskog koji i danas ostaje putokaz i smjernica novim naraštajima pisaca kako stvarati i kako društveno djelovati. Ovđe ne mislimo samo na Danila Kiša, već i na Mirka Kovača, Borislava Pekića, Filipa Davida, ali i pisce koji su nešto ranije stvarali: Krležu, Andrića, Crnjanskog. Dakle, knjiga jeste o Danilu Kišu, njegovoj ličnosti, životu i djelu ali je to knjiga o ukupnoj jugoslovenskoj i svjetskoj knjiženosti.

Knjiga śećanja potrebna je i autoru i nama. Ona zapravo oživljava uspomenu na generaciju pisaca koja je imala tragičan hod kroz život, kroz književnost. Kiš, Kovač, Pekić, David, svoja načela na početku svog književnog rada zasnivala su na, ako ne istim, ono makar sličnim poetskim programima, svaki od njih ponaosob u daljem stvaralaštvu povlačio je svoja načela i viđenja književnog djelovanja koja su za to vrijeme bila izrazito politički obojena. Naime, etički imperativ koji su ovi pisci postavili u svojim književnim djelimana početku svoga rada zasnivao se na negiranju, zapravo nećutanju pred političkim izazovima epohe kojoj su pripadali. A u knjizi Vježbanka Danilo Kiš i o tome možemo čitati.

U književnostima južnoslovenskih prostora, godine 1978, objavljuju se dva književna djela koja označavaju pobunu protiv svih oblika ustaljene književno-teorijske prakse, protiv totalitarizma, protiv šematizma u književnosti. Naime, 1978. godine objavljen je Čas anatomije Danila Kiša i Poslanica o evropskoj truleži Mirka Kovača. Kiš u ‚Času anatomije’ i Kovač u ‚Poslanici’ domahuju svim ovim književnim kanonicima definitivni zbogom, u ime svoje ali i u ime literature, a čine to tako intelektualno nadmoćno i teorijski fundirano, da bi to doista mogao biti predznak nove klime u našoj književnosti. (http://ivanlovrenovic.com/2013/08/drugi-zivot-mirka-kovaca (pristup 18. 04. 2015.)  

Da je žanrovski teško definisati ovu knjigu potvrđuje i činjenica da je ona ujedno i kritička studija, biografija, literarni zapis autora o autoru najznačajnijih djela jugoslovenske književnosti. Knjiga se može čitati i kao priča o Danilu Kišu, satkana od najsitnijih, važnih i dragocjenih saznanja iz njegovog života, od djetinjstva pa sve do smrti. Vješto, nenametljivo, ali sa emotivnim nabojem satkao je Božo Koprivica vježbanku sa brojnim protagonistima, književnim savremenicima i samo jednim glavnim likom iste priče.

Ovog ljeta sam grozničavo čitao Danila Kiša. Iz mahnitosti u lucidnost. Iz lucidnosti u mahnitost. U eseju ’Okrutni bog i Danilo Kiš’ nabrajao sam imena junaka samoubica u Kišovim romanima i pričama. I vidim da sam zaboravio pokušaj suicida fron lajn Vajs u knjizi ’Bašta, pepeo’, zapisuje Koprivica u eseju kojim je dopunjena knjiga. Strast sa kojom autor pristupa djelima Danila Kiša, tumačenja koja proizilazi iz bolnog poznavanja surovosti života Danila Kiša, ne može da vas ostavi ravnodušnim. Vi čitate i živite ta vremena, te misli, te emocije…

Dakle, autor vas neće racionalno provesti kroz tekst. Naprotiv, već od prvog poglavlja navodiće vas na nova čitanja, iskušenja, lucidnosti, paralele, otkrivajući novo, rasvjetljavajući nepoznato, povezujući nemoguće…

Dva segmenta knjiga ili dva rukopisa prirodno su sjedinjena. Sa jedne strane su pasaži Kišovog djela koji se nižu, a koji su prepleteni sa segmentima djela evropskih i svjetskih pisaca: Osipa Mandeljštama, Marine Cvetajeve, Borhesa, Džojsa, Ničea, Pasternaka, Rilkea, Remboa, Horacija, Leonida Šejke, Eden fon Horvata i drugih, prirodno, slivajući se u jednu cjelinu koja je neodvojiva od drugog dijela knjige, pisama, razgovora, zamišljenih, izmišljenih, nikada izgovorenih ali zapisanih između autora, Boža Koprivice i Danila Kiša.

Knjiga Vježbanka Danilo Kiš je i jedna vrsta antologije poezije, proze, drame, filmske, pozorišne i književne kritike. I možda je upravo ovakva struktura teksta, postupak autora ono što čini knjigu neuhvatljivom u žanrovskom određenju, ali i posebnom u literarnom svijetu, u pisanju o Kišu.

Kiš je Klint Istvud književnosti. On je bolovao od polarne usamljenosti (nije imao sagovornika u onim poslednjim pitanjima koja su ga opsedala) i od neizlečive mladosti. I zato idemo u veselu fusnotu, ili Danilo Kiš, čovek koji se igra…, zapisuje Božo Koprivica.

Osobenost ove knjige jeste i u spoju riječi i slike, jer tekst i priču koja nastaje prati likovno obličje, slika koja jasno daje cjelovit prikaz onoga što autor, Božo Koprivica želi da prenese čitaocu kao dar i nasljeđe, najvrjednije jednoga vremena, jednog pisca, književnika koje se neće vratiti i neće ponoviti. I to je suština, to je bit ove knjige.

I da zaključimo rečenicom Boža Koprivice koja možda najvjernije oslikava knjigu i koja je ujedno i poruka stvaraocima, čitaocima i tumačima djela Danila Kiša:

Kiš je za književne generacije koje će doći postao moralna norma i institucija.