Foto: privatna arhiva
NEUHVATLJIVE TRAVE
1.
Na čistom nebu
usamljen mjesec bdi.
Žar cigarete.
2.
Poslije kiše
trave krenu ka nebu –
neuhvatljivo!
3.
Krajem proljeća
najezda komaraca
i sočnih psovki.
4.
Ponoćni koncert:
stotine zrikavaca,
nijedan vrabac.
5.
U junsko podne
i sunce bi pobjeglo
od sebe sama!
6.
Dvadeset ljeta
kako čeznem da s ocem
ćutim o svemu.
7.
Otac bi, zidar,
da je živ, i sada
zidao snove.
SKICA ZA OČEV PORTRET
Soba: sto, otac
Napolju jesen
Unutra – ništa
Otac, čaša, samoća
Iz oka: suza
Krupna
Muška
Zidovi bez prozora
Sahat nijemo okreće
Vrijeme
Čitam očeve misli:
– Ne ostavljaj me, ptico
Mračni su putevi
I ne znam poći
K tebi!
2000.
PODSTANARSKA PROMIŠLJANJA
Moj otac zidar,
tehnološki višak u građevinskoj firmi planinskog imena –
iz iste te firme ni ekser ne otuđi,
ni mistriju iz državnog vlasništva.
Drugi, oni sa kravatama su nezasito potkradali…
Kasnije su neke sa vješala, suicidne, spašavali –
od onih istih kravata omče pravili.
I danas ih, izbezumljenih, ima po čaršiji…
Očevim stopama zašto sam se zaputio,
pa nemam one mistrije
kojom bih djeci svojoj dvore sazidao,
niti eksera imam,
baš ništa!?
Srećom, ni kravate nemam
o koju bih se,
podstanar,
u kući tuđoj
okačio!
OČEVE OČI
Oči ove u mojoj glavi
Očeve su
Gleda kroz njih svijet
I ne izlazi mu se
Iz groba.
NE VIDIM
Ležeći ispod krošnje
Ne vidim
Kako sunce ulazi u trešnje
I one postaju slađe…
Ne vidim ni to
Što trave slave Boga,
A ležim na njima
Lomeći skrušene strukove.
Ne vidim ni sebe
Onoga ispod zemlje:
Gomilu smrdljiva mesa,
Crvlju gozbu.
A ležim,
Ko zna od kada;
Ko zna do kada… Ko?
