Foto: privatna arhiva

Jelena Nelević piše za Fokalizator o Kseniji Cicvarić. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzike i muzikologije, teatra… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Malo ko danas prolazi Džan ulicom u Podgorici i niko više ne izlazi na Viganj. Da je sreće i političke pameti, ulica Džan bi i danas bila najsvjetlija u Podgorici, kao nekada kada je kroz nju prolazila Milica.

Da je nije opjevala Ksenija Cicvarić, ne bi ni postojala, niti bi i oni rijetki koji prođu kroz nju, danas osjetili mirise fisliđena i đul bašti, koji su ostali, iako ih tamo više odavno nema.

Džan ulica, ulica Duše je danas pusta, a i ono što je pokušano da se od nje sačuva ili popravi, polako se povlači pred parkinzima, jer su nam se prioriteti promijenili. Nema Podgoričanke ili Podgoričanina, koje ja poznajem, a koji nije prošao tom ulicom makar iz meraka, po Milicinim koracima, do Ribnice. I na tome im hvala. Jer dok nas nostalgija „radi“, pjesme Ksenije Cicvarić, slavuja sa Ribnice, imaju smisla i žive.

Kada sam bila mala, njen visok glas me nervirao, i nisam razumjela čime se to moji Podgoričani oduševljavaju. Onda sam odrasla i Ksenijin glas je postao glas svake omiljene tetke, strine, komšinice – malo stroge, podgorički lijepo bezobrazne i duhovite, koja svoju ljubav iskazuje visokim tonovima i zavijenim porukama – i ne da na sebe. Njeno visoko podgoričanstvo Kseniju Cicvarić je Podgorica počela polako da zaboravlja. Ne znam da li bi se što promijenilo da je ostala da živi u Podgorici, u Staroj Varoši u kojoj je rođena, da li bi smo je bolje pamtili i više bili zahvalni.

Tek posljednjih godina, dobila je mural u Staroj Varoši, objavljena je knjiga autora Milorada Mića Miranovića  „Ksenija Cicvarić – život i pjesme“ , a Varja Đukić je režirala predstavu „Slavuj – dramsko-muzička forma za Kseniju“. Podgorica se sjetila svog slavuja, koji je od djetinjstva, među jatom, puštala na obalama rijeke pored koje se rodila 1929. godine.

Rođena je u porodici Bracovića, od oca Radoja i majke Simone (Zlatičanin). U pećinama Morače i Ribnice su tražili spas tokom bombardovanja.

Težak život, rat, smrt braće i sestara u bombardovanju, zamalo gubitak vida, bježanje iz Podgorice zbog tadašnje vlasti, zbjeg, smrt oca u planinama Bosne… U tom zbjegu, u Hrvatskoj je hvataju ustaše i vode u smrt, od koje je spašava brat… Povratak zbjega u Podgoricu nije donio Kseniji mirne godine. Sa bratom je radila na raščišćavanju Podgorice i upoznala muža, pilota Nikolu Novakovića, koji je bio informbiroovac. Odveden je u logor u Rumuniji, a ona odlazi kod njegovih roditelja u Makedoniju. Međutim, zbog pečata supruge izdajnika, morala je da se vrati, jer političkim karijerama porodice njenog supruga to nije odgovaralo. Sa majkom je radila najteže poslove – prala vojnički veš i bila čistačica u Opštini.

Pjesma ju je održala – njozi hvala – kroz hor Stanko Dragojević i Radio Titograd. Nije mogla da prestane sa pjesmom. 

U novom braku sa pilotom Milojem Cicvarićem dobija sina Vladimira, koji dva dana nakon rođenja brata Žarka gine – novi su tovari tragedije na krila ovog slavuja.

Svi su mislili da je njen prvi muž umro u logorima Rumunije, međutim – vratio se. Tada je izgubila još jedno dijete, jer je sud sina Duška dodijelio njoj, a kćerku Irenu ocu. Nije je vidjela narednih 20 godina, ali joj je posvetila pjesmu “Dolinom se šetala djevojčica mala“.

Sva ova rijetka svjedočanstva o njenom životu, ali i pojašnjenja, je ostavio njen sin Duško Novaković.

– Kao mala često se kupala na rijeci Ribnici i po povratku kući, u sumrak, dok su Podgoričani zalivali bašte, počela bi da pjeva tako lijepo i glasno da su svi izlazili na ulice i pitali se ko to pjeva. Kad su otkrili da je to ‘mala Radivojeva’, prozvali su je ‘naš slavuj sa Ribnice’” – ispričao je on medijima.

I njenu prvu nagradu su joj oduzeli. Na Jugoslovenskom festivalu narodne muzike na Cetinju otpjevala je pjesmu “Sjever ružu niz polje nijaše” i dobila je nošnju kraljice Milene.

– Majka je bila veoma ponosna na tu nagradu. Međutim, kada je Nikita Hruščov boravio u Crnoj Gori sa suprugom Ninom, crnogorska vlada je odlučila da joj pokloni nešto reprezentativno. Došli su kod Ksenije, uzeli nošnju kraljice Milene i predali je gospođi Hruščov, tako da je majka ostala i bez te prve nagrade u životu. Da zlo bude veće, morali su nošnju da skrate jer je Nina bila niska žena, tako da se sjećam riječi moje majke: ‘Zar nisu mogli nešto drugo da joj poklone, nego su morali da unište onako divnu nošnju’ – ispričao je on medijima.

Ipak, njen glas tragedije nijesu mogle da zarobe – jer je ona glas i jedini način da živi. Otuda i taj osjećaj omiljene tetke koji imam kada je slušam.  Jer, slavuj ne postoji bez pjesme, tetka ne postoji bez bezuslovne ljubavi i dopuštanja.

Oj Vesela Veselice je prkos i životu i smrti ove Starovarošanke, koja je vidjela sve.

I na kraju, kao da nije dovoljno, sudbina joj je namijenila astmu, zbog koje je sve manje mogla da pjeva. Umrla je u Beogradu 1997. godine.

Mamila je glasom i čuvala Podgoricu i sevdalinke od zaborava. Učila je stare pjesme, čuvala ih svojim dostojanstvom, opstajale su kroz njenu snagu kojoj se borila kroz život. Ostavila je blago crnogorskih narodnih pjesama iz Podgorice, pjevala je srpske, makedonske, albanske i sandžačke… a Mediteran u njoj je tražio i španske i italijanske pjesme, „za svoju dušu“, kako je govorila. U samo dva albuma „Ksenija Cicvarić i Ansambl Miodraga Jašarevića“ (RTV Ljubljana, 1972) i „Oj Vesela, Veselice“ (Jugoton, 1981) ostavila je pjesme koje nam danas znače više nego kada smo bili mali. Znače više, jer smo svjesni da nje nema, da je to blago zakopano na jutjubu, koje čeka nalet nostalgije, ili slučajni klik, koji će nam podariti milost.