Foto: privatna arhiva

Samo ukoliko držimo tužni oproštajni govor, Crnogorci neće zamjeriti, međutim – komentarišući kasnije, dodaće sad već mitsko ali kao nagovještaj nekom blijedom začinu, tek da ga ima. Svi ostali govori mirišu na samocenzuru, pa i oni svadbeni – ne možeš jotovati zbog ujaka koji je Srbin, možeš se služiti ijekavicom (ako jotuješ) jer je za strica sve mimo jotovanja srpski jezik, a engleski ne razumije niko. Nego, ponekad nije ni etički ni estetski odmotati jezik u maniru one narodne – što na um to na drum. Pitanje je đe je ta granica, i umijemo li da je postavljamo i/ili pomjeramo u odnosu na date okolnosti. Već na samom početku ovoga eseja, predviđam da do kraja neću biti slobodan da iznesem ono što mislim o slobodi govora u Crnoj Gori, jer eto, strah me sopstvenog suda. Upravo ta riječ, to stanje: strah, da li je to uzrok utišane kolektivne misli, da li su Crnogorci sakralizovali ćutnju, da li će je sistem instalirati kao tradiocionalni manir jednog naroda, kao običajnu dogmu, odnosno, da li je to već učinjeno?! Spomenimo najglasovitije. Političari – njihova vješta retorička kozmetika ne ostavlja prostor za suštinska pitanja. Da je nešto rečeno – nešto bi se i pitalo. Međutim, ono što bi se zaista moglo prozboriti – obezvrijedilo bi kolektivnu nadu, ugrozilo bi porodicu kao instituciju, kao zdravo tkivo jednog društva, takođe, ugrozilo bi i govornika tako strašne istine, ugrozilo bi i sve njegove ideološke drugove. Nameće se zaključak da slobodna misao u retrogradnom društvu ne gubi smisao, međutim, izgubila je nešto mnogo vrjednije: izgubila je percipijenta. U Crnoj Gori ogoljena istina nije bezopasna stvar, jer mnogi među nama ne žele da čuju ono što slute, ali ih kao fetiš privlači slika sopstvenog ponašanja u novoj i jedinoj istini koja ima tedencije da u ljudskom biću zametne klicu animalnosti. Dalje, zagovornici slobode govora liče na instalirani balans između misli, jezika i sistema, a to kontrolisano trojstvo ima svrhu samo u predizbornim kampanjama. Ukoliko Crnu Goru uporedimo s nekim zemljama regiona, pomislićemo da je kod nas sloboda govora slobodna, međutim – ovđe se slobodno govorništvo notira, povija i čuva od zaborava, sve do onoga dana kad će govorniku izaći na nos. Britanski filozof Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill, 1806 — 1873) napominje da je zadatak slobode govora da potisne činjenice do krajnjih granica, smatrajući da se treba zaustaviti kod principa štete, odnosno pokušati dotaći suštinu a ne oštetiti druge. Nego, kao i drugi stavovi o slobodi govora, i ovaj otavlja nesagledivi prostor za polemiku koja bi se vjerovatno završila kao Joneskova drama apsurda. Sloboda govora u Crnoj Gori je prije svega empirijska, zbog toga je skuplja, ponekad i od života. Međutim, danas postoji internet platforma koja uliva prividnu nadu za slobodoumlje društveno-političkog života, i takav virtuelni teren omogućava relativnu duhovnu i fizičku bezbjednost. No ima li tu zapravo slobode? Ne. Čovjeku je dato, ponavljam – dato, da se u virtuelnom svijetu samopozicionira, odnosno da svome govoru popušti uzdu za onoliko koliko bi sebe uskratio u živoj polemici s drugom stranom. Ta olako stečena hrabrost proizilazi iz dojma fikcije, virtuelnog, ili nestvarnog – te govornik smatra da su moguće posljedice ništavne ili manje, a jesu li? Čini se da jesu, no, dok se nama čini, neko drugi se prema nama određuje kroz te virtuelne stavove i formira pogrešne utiske kroz često afektivne objave internet-govornika. Ovom zavrzlamom budimo zabludu, zamrzavamo dijalog i zauzimamo kafkijanski stav u odnosu na okolnosti, uvijek prećutkujući suštinu koja bi ostavila prostor za racionalnu polemiku. Od petrovićevske Crne Gore u odnosu prema guvernadurstvu, preko komunizma u odnosu prema pojedincu zbog sumnje u ideološke tekovine, pa sve do današnjih dana, samocenzura i cenzura žive svoj sadržajni život. Sloboda govora ne podrazumijeva udovoljavanje drugim stranama, iako bi se to možda očekivalo kao rezultat te slobode. Recimo – crkva. Takvoj organizaciji sloboda govora nikako ne ide u prilog, osim ako govor uživa njenu indoktrinaciju, pa putem raznih zavjeta i molitvi vrši direktan uticaj na slobodnu misao i želju, čak i na najprostijem racionalnom nivou. Istinski konzument određene religije, često će sebe ugristi za jezik, makar i na svoju štetu, i ne samo to; On će sebe u određenim danima lištiti i fizičkog rada, iako bi se to kosilo sa njegovom životnom i/ili željenom obavezom. Prośečni Crnogorac se nosi i sa fenomenom cenzure smijeha, jer ukoliko bi se zacenuo, sebe bi sputavo u tome – da kasnije ne prizove kontraefekat. Tu je i fenomen cenzure radosti, jer ako se radost podijeli, ili se nagovijesti kao neminovnost – takve vibracije može da čuje neko zlo, koje čuči i čeka pravi trenutak da zaskoči našu obećavajuću perspektivu. Dakle u Crnoj Gori nije upitna samo sloboda govora, već i sloboda djela koja se ogleda u građanskom (ne)buntu kao odgovoru na poljuljana nacionalna pitanja. Crnogorska sadašnjost predstavlja uvod u potpunu kontrolu pojedinca, gotovo kao u žanrovima naučne fantastike. Ovaj pesimistički ton nema za cilj da širi paniku, već da nagovijesti da će crnogorsko društvo ćutati i bez bunta zakoračiti u model novog čovjeka. Rijetko se đe kao ovđe dan poznaje po jutru, a mi izjutra volimo da ćutimo. Liberté, égalité, fraternité – jednom nikad.