Foto: Boris Đurović

Ako bivamo tolerantni prema netolerantnima – to će vremenom dovesti do izumiranja tolerancije. Tako glasi Poperov paradoks, koji opisuje naizgled kontradikornu ideju da će se prilikom neograničene tolerantnosti upravo desiti to da netolerantni budu ti koji će „ukinuti“ tolerantne.

Sa raznih strana političkog spektra se može čuti da se svaka misao treba prezentovati i diskutovati na „tržištu ideja“; pa zatim naknadno uvažiti ili diskvalifikovati. Dokle to može ići? Kada prestaje sloboda, a počinje zabrana?

Recimo, kao „validnu zabrinutost“ neko može postaviti činjenicu da putem poreskih davanja određen dio novca ide u olakšavanje života osoba sa invaliditetom. Time bi se u nekom trenutku došlo na područje eventualne eugenike ili čak masovnih ubistava. Isto tako, treba li diskutovati da li neke nacije trebaju da služe drugim jer „imaju manji IQ“? Treba li dati platformu onima koji misle da je genocid u Srebrenici zavjera koja se nije desila? Trebamo li putem javnog servisa uputiti poziv popu parapolitičke organizacije da govori o zabrani abortusa?

Moj odgovor je jasno: ne.

Nasilje, bilo ono verbalno ili fizičko, se legitimizuje onda kada se stavi na „debatu“ u javnom prostoru. Ono onda postaje validna opcija za diskurzivno djelovanje koja je konstruisana kao alternativa vrijedna razmatranja.

Sve bi se moglo debatovati kada bi ljudi bili racionalna bića koja imaju sve resurse za promišljanje… No, mi to nismo. Dok vi izvadite 30 naučnih referenci i krenete sa kompleksnom dijalektikom, prosječni Milorad, umoran od ekspolatisanja i isfrustriran zbog neuspjeha – je već u’vatio motku. Milorad ne voli promjene, jer je svaka bila baš promjena na gore. Takođe, on je uplašen od drugačijeg i hranjen je idejama da su se svi urotili baš protiv njega i njegovog naroda, te samo traži metu. Dok mu vi objasnite da nisu krive marginalizovane zajednice, dok ukažete na to da mu život zagorčavaju političari, tajkuni i korporacije – on je već kamenom pogodio „pedera“ jer „zatire porodične vrijednosti“ i kastrirao invalida jer mu „uzima hleb iz usta“. Jebiga. Razni Miloradi bi na prethodno navedena pitanjima o invaliditetu, Srebrenici, abortusu, uskliknuli – DA!

Baš zbog toga neo-fašizam sija pod okriljem pluralizma i iskrivljene definicije demokratije, čime se „zaboravlja” da naša sloboda završava tamo đe počinje sloboda drugoga.

Ustajali vonj mržnje će ovog puta biti otpušten pod maskom slobode govora.

U ruskoj invaziji, a kako primjećuje Joanikije – Crna Gora je mala Ukrajina, se to već desilo. Retoriku slobode govora i borbe protiv cancel kulture koristi niko drugi nego Vladimir Putin. Da, fašisti antifašiste nazivaju fašistima, a svoju poziciju mržnje i netrpeljivosti pravdaju debatom. Fašizam je evoluirao, i sve dok ne postane dominantna paradigma neće se baviti zabranom – nego diskusijom postavljenom na temeljima mržnje. Onda kada uđemo u debatu o osnovnim ljudskim načelima – već smo izgubili. Vrijednost prestaje da biva aksiom i postaje samo jedno od mišljenja.

Time dolazimo i do glavne premise – sloboda govora u Crnoj Gori ne postoji. Postoji samo sloboda mržnje. Aksiomi autonomije ženskog tijela, postojanja Crnogoraca i crnogorskog jezika, osuđivanje učešća Crne Gore u ratu devedesetih, poštovanje naslijeđa NOB-a su samo jedno od mišljenja.

No, pored toga tu su i laži proglašene istinom, klevete maskirane kritikom i prazni kosturi koji su nekada imali značenje. Četnici su „borci protiv okupatora“, pripejd floskulaši su „javni intelektualci“, a klerikalni zadah smrti je „osvježenje“.

Crna Gora je dijete koje se duri i laže sebe i roditelje da danas nije ružno vrijeme, samo da bi ga poveli do parka; dok napolju grad lomi stakla zastarelih automobila. Pitanje je do kad ćemo da lažemo da je vani sunčan dan i da je sloboda mržnje u stvari sloboda govora… Samo da bi nas majka odvela u park.