Foto: privatna arhiva
„Kada bi svo čovječanstvo osim samo jedne osobe imalo jedno isto mišljenje, čovječanstvo ne bi imalo više opravdanja da ućuti tu jednu osobu nego što bi ta jedna osoba, kada bi imala moći, imala opravdanja da ućuti čovječanstvo“. Ova filosofska misao Džona Stjuarta Mila predstavlja temelj moderne odbrane prava na slobode govora. Kontekst i suština filozofske argumentacije o pravu na slobodu izražavanja kodifikovana je i u međunarodnim deklaracijama i konvencijama o ljudskim pravima. Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima usvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 10. decembra 1948. godine. Međutim, mora se istaći da sloboda izražavanja nije apsolutno, već je relativno pravo ili drugim riječima, neka ograničenja mogu biti opravdana jer se ovo pravo ne smije svesti na to da se povređuju tuđa prava. Da se o ljudima govore neistine. Da se iznose u javnost najgore laži o njima koje neposredno škode njihovoj časti i ugledu. S toga je bitno znati granicu između slobode govora, klevete i govora mržnje jer gdje nastaje govor mržnje i kleveta, tu nestaje sloboda govora. Crna Gora se uvijek dičila svojom istorijom. Iz hiljadugodišnje odanosti Crnogoraca prema otadžbini stvarala su se herojska djela koja su se od zaborava čuvala pripovijedanjem o njima, čak i onda kada je to bilo opasno, što predstavlja najveći spomenik slobodi govora. Još davne 1888. Bogišić u svom Opštem imovinskom zakoniku Crnogorcima propisuje „Ni svojim se pravom koristiti ne smiješ drugome na štetu ili dosadu“. Ne bi se moglo reći da se crnogorski građani pridržavaju ovog davnašnjeg pravila kada je u pitanju (zlo)upotreba prava na slobodu izražavanja. Čini se da smo kao društvo „prešli granice“. Davno je prošlo vrijeme kada se vodilo računa o kulturi govora. Globalni pravci idu ka banalizaciji, što se najbolje vidi kroz način izražavanja na javnoj sceni. Ovoj pojavi nije odoljeljla ni Crna Gora. Ono što dodtno ruži sliku javnog prostora jeste i to, što za sve izrečeno ne postoji bilo kakva sankcija jer je kleveta u Crnoj Gori dekriminalizovana. U Crnoj Gori je vidljiv rastući trend uvredljivog govora u javnom prostoru koji je vrlo često prelazio i u govor mržnje, naročito na društvenim mrežama. Komentari na portalima gdje se najčešće targetiraju politički neistomišljnici, pripadnici i pripadnice marginalizovanih grupa, žene-u kratko, svako ko je po bilo kom osnovu drugači od većine, predstavljaju odličan mehanizam za isticanje govora mržnje. Taj fatalizam ili aktivizam atakuje na drugog, pa se onda može govoriti o ambijentu gdje su neke dobre granice pređene. Taj fatalizam ili aktivizam je trenutna stvarnost koja je na granici verbalnih sukoba, a koja zapravo tiho prerasta u govor mržnje. Intenzitet ili količina uvreda, govora mržnje, su takvi da s jedne strane možemo govoriti kako ostaju unutar tog prostora društvenih medija, ali se možemo i moramo zapitati da li i kada oni mogu sa druge strane postati fizički. Odgovornost za govor mržnje ne snose samo pojedinci, već društvo kao cjelina, mediji i institucije. Za rješavanje ovog problema najvažnije je podizanje svijesti, primarno porodice gdje se i nalazi žarište verbalnog delikta, a potom i cjelokupne zajednice, kroz edukaciju i obrazovanje. Sloboda govora je jedan od temelja svakog demokratskog društva, ali ne podrazumijeva slobodu širenja govora mržnje, zato ostanimo dio civilizovanog svijeta i imajmo na umu da jezik kosti nema ali kosti lomi.
