Na ovogodišnjim, 23. susretima Cum grano salis, nagrada „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen u protekloj godini na jezičkom govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije dodijeljena je Kristianu Novaku za Slučaj vlastite pogibelji (Oceanmore, Zagreb, 2023). Iako u regionalnom medijskom prostoru manjka elaborativnog objašnjenja razloga ove dodjele − odnosno ukazanja za relevantnost ovog djela u duhu našeg doba − on ipak vrvi od mahom pozitivnih kritičkih osvrta na Novakov roman koji, iako naslućeno ne najbolji u autorovom dosadašnjem opusu, ipak jamačno biva relevantnim činiteljem njegove književne poetike.
Korisnost istine
U pomenutim osvrtima, Sofoklova Antigona je svakako prepoznata kao dominantan intertekst, u romanu imenovan i niz tok njegove radnje pretočen u savremenu verziju Antigona 2.0, koju naratorka i jedna od protagonista romana priprema sa dramskom ekipom izvjesne međimurske srednje škole u kojoj predaje. Kako sadržaj ovog romana odmiče, on biva oblikovan poglavljima naizmjenično različitih formi koje tako različitim aspektima književnog diskursa (uključujući i standarizovani hrvatski kao i međimursku kajkavštinu) naslućuju sugerisani intertekst. Naime, poglavlja ispisana linearnim tekstom i radnjom otkrivaju slučaj pogibelji − navodnog samoubistva mladog policajca Nenada Fegeša koje je sljedovalo nizu činova otpora koje je pokazao prema korupcijom izjedenom policijskom sistemu i sistemu pravde koji je smatrao svojim pozivom − i to iz perspektive naratorke koja ga je posredno poznavala bivajući u kratkoj vezi s drugim protagonistom, Nenadovim bratom Marlijem.
Naratorkin glas nas u roman uvodi retrospektivnim uvidom na protekle nemile događaje, koje na početku tek naslućujemo. Prema njoj, procijenjena nepravda biva poput bauka u sukobu s kojim već znamo da je sve izgubljeno. Ova maniristička pozicija − koju već odavno prepoznajemo kao pošast našeg doba prvih decenija 21. vijeka − doziva dobro poznat osjećaj bivanja u svijetu parodiranih ideala, beskorisnih za kratkoročne interese i stoga suvišnih. Štaviše, bivanja u svijetu koji se dokazao kao itekako moguć, naizgled dugoročno postojan bez ideala. Pojam „dugoročno“ ovdje koristim s ironijskom potkom i dalje moguće naivnosti koja omogućava da ti pali ideali opstoje u mom sjećanju, a i upravo ironično jer je to isti onaj, naš vrli dobri svijet, u kom je Antigona odlučila pokopati svog brata.
Intertekst Antigoninog usuda doživljava preoblikovanje u poglavljima napisanim u formi filmskog scenarija, a u kojima prepoznajemo drugog protagonistu romana, Marlija Fegeša. Ovaj postupak Novakov roman odvodi korak dalje iz početne, naratorkinim glasom jednostavno izvedene reference na antički mit bez puno širenja značenja osim prepoznavanja kanonskog mitosa u savremenom kontekstu. Kako je to istaknula Maja Abadžija u kritičkom osvrtu na Slučaj vlastite pogibelji za Booksa.hr, „[o]dluka da [se] pripovjedno prvo lice podari junakinji koja, tokom većeg dijela knjige, događaje promatra izvana, a da junaka koji je u središtu događanja formira gotovo isključivo sa distance, ključna je za razumijevanje ovog romana“.[1] Ono na šta Abadžija referira dijelom se odnosi na značajku Novakove poetike koja se u ovom romanu − o od društva sistematski podržanom činu nepravde nanešene pojedincu i uopće o borbi za ideju „korisnosti“ istine u savremenom svijetu − ostvaruje u vidu ideje da, čak i susretu s činjenicama stvarnosti (kakvo je u književnom diskursu moguće u formi filmskog scenarija koji je formalno lišen subjektivnog fokalizatora i naratora), mi znanje o njima prikupljamo ušivanjem u narativ koji zovemo dokazanom istinom.
Slučaj vlastite pogibelji je u ovom slučaju narativ koji doživljava metaliterarni momenat samom dominacijom forme nad sadržajem. Ta dominacija, kako Abadžija primjećuje, šteti uvjerljivoj karakterizaciji likova − mada bih tome dodala opasku da je takav postupak zapravo htio biti pokazan kao neminovan, kao što je neminovna narativizacija činjenica pri njihovom razumijevanju. Pritom, narativizacija ne znači latentno priklanjanje lažima ili nehotičan odmak od činjenične stvarnosti. Neminovna narativizacija svijeta u kom živimo ostvaruje Slučaj vlastite pogibelji kao roman (unekoliko poststrukturalističkog) svjetonazora bremenitog idejom da je sva stvarnost koju poznajemo naša priča o toj stvarnosti, da su svo naše znanje, sva naša memorija priče, da smo i mi sami priče o nama samima, ontološki moguće različiti, ali semiološki srodni književnim likovima.
Tajanstveno čudo priče
Međutim, pogibelj Nenada Fegeša referira na u fiktivnom svijetu Novakovog romana činjeničnu smrt jednog čovjeka. Priče o toj smrti su ono što ostaje, ali one nisu bile okidač mijene stvarnosti − promjena je došla činjeničnom smrću koja je nepovratna i koju nijedna pripovijest / naratorkina prosudba o uzrocima koji su doveli do te činjenice neće promijeniti stanje stvari sada lišeno Nenada Fegeša kao živućeg faktora s potencijalom samoiniciranih značenjskih mijena. Ono što ostaje su priče o Nenadu, koje roman zaključuju sa „Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo.“ (str. 276). Ova okolnost me nagnala na pomisao da je poetika Kristiana Novaka u ovom romanu bremenita borhesovskom idejom besmrtnosti, i to ne samo kako je Borges tretira u priči „Besmrtnik“ (otkrivajući smisao života jednog Besmrtnika u količini priča koje o njemu pripovijedaju drugi) već i u priči „Tajanstveno čudo“, koja prikazuje konac života Jaromira Hladika, pisca osuđenog na smrt od strane nacista. U trenutku njegovog pogubljenja vrijeme se zamrzava na godinu dana, koliko je Hladik molio boga da mu da da završi svoje remek-djelo. Hladik se zaleđen ne može pomicati, ali njegov um opstoji u vremenu koje protiče sve dok pisac ne dovrši posljednju rečenicu, nakon čega dočekuje vlastitu pogibelj. Prateći ovaj odjek borhesovske poetike, Slučaj vlastite pogibelji možemo promatrati upravo kao Hladikovo remek-djelo, narativ onoga i o onom nad kojim je izvršena nepravda. To je narativ koji se uslijed tog sluđujućeg usuda, koji iz sebe svirepo isključuje relevantnost istine i pravde, ipak ostvaruje kao dokaz da su nam ideali možda pali, ali da ih se, njima vječito uhođeni, itekako sjećamo.
[1] Osvrt Maje Abadžije, naslova „ ‘Slučaj vlastite pogibelji’: Moralna izopačenost zaodjenuta u malograđansku pristojnost“ je dostupan na: https://booksa.hr/kritike/slucaj-vlastite-pogibelji-moralna-izopacenost-zaodjenuta-u-malogradansku-pristojnost
