Foto: privatna arhiva
(s poljskoga na crnogorski prevela Milica Markić)
Drvo svijeta, kao i svako drvo, početkom sezone vegetacije išćeruje nježne zlataste listove koji s vremenom dobiju tamnozelenu boju srebrnog odsjaja. Onda požute i pocrvene, kao živa vatra, a kada pregore, mrknu i padaju na zemlju iscjepkani i šupljikasti, kao spaljeni papir, kao zarđala konzerva. Za sve to vrijeme, takođe početkom vegetacije, kad je najljepše i kad najviše ptica pjeva u granju, duboko u zemlji raste vlažno i mračno protivdrvo koje nagrizaju crvi. Podzemna grana produžetak je nadzemne; svaku granu nevidljivim akvaduktom povezuje protivograna zasuta tonom zemlje.
Pred kraj sezone vegetacije drvo svijeta obrastaju plodovi. Plodovi zru, padaju i trule. U svakom plodu je koštica, u koštici klica drveta i protivdrveta, krošnja i korijen. Sve buduće sezone vegetacije čekaju svoje vrijeme u košticama, u klicama, u klicama klica. Plod pripada drvetu, ali zaprema u sebe cjelokupno buduće drvo i plodove koji će na njemu izrasti.
Gradovi, koji dozrijevaju na drvetu svijeta, kao jabuke su zatomljeni u svoje oblike, premazani bojom. Svi su isti: svaki je drugačiji. U tom spektru potencijala čak i naziv okačen na peronu otjelotvorava tek jednu mogućnost. Jedna rijeka – druga i ne treba – utvrđuje svoj tok temeljno i jednom zasvagda. Jedan spisak ulica, jedan zoološki vrt. Žitelji znaju napamet nijanse fasadnih maltera i oblaka na nebu. Šta god postalo nekakvo, ne može biti drugačije. Stanovnike prati ośećaj gubitka. Premjeravajući grad počinju da se, kao u vatri, nadvikuju dok množe predstave o tome šta bi grad mogao da bude. Ako rijeka, na primjer, teče široko i lijeno među pjeskovitim obalama, onda moraju da stvore drugu, duboku rijeku strmih obala zaraslih u korov koji im nije suđen. Kada grad proklijava, kad dozrijeva i kad truli, on zaprema u sebe sve mogućnosti u isti mah i svecijeli plan svijeta. Dio je i celina je, beskraj i rupčaga zakovana daskama. Tvorevina svijeta i ujedno ponor u koji se svijet mora nastaniti, mali kao šljiva upala u kompot. Glavno načelo koje uređuje veće i manje cjeline glasi da se malo sadrži u velikom a veliko u malom. Zahvaljujući tome svijet postoji. Drugačije ne bi imao đe da se đene.
Kad je drvo svijeta zaplamsalo živom vatrom i pepeljasto lišće palo s njegovih grana, u zaturenoj koštici ubrzo je nešto počelo da klija. Zašto baš tad, zašto na tom mjestu i zašto tako? Sve je zavisilo od neponovljivih svojstava sezone, kvaliteta zemljišta i vjetrova; ukratko, drugačije ne bi ni moglo da bude. Istodobno su počele nicati javne i stambene građevine, velike, srednje i omanje, šiljate ili kockaste, dekorisane ili ravne. Izrastale su pod zemljom i sve više se pele, opasane drvenim skelama, u oblacima krečnjačke prašine, u metežu i galami, u škripi kolica, škrgutu mistrija, odjeku pokliča naglih upozorenja i muklom jeku padanja cigala.
Ne zna se otkuda je dolazila snaga koja je sve to pokretala i činila da se zidovi protiskuju uvis. Koliko lopata ilovače treba izbaciti da bi nastao površinski kop, koliko se treba namučiti prije nego što se duž ivice rova ukažu zidine, a o krovovima, ragastovima, žbukama da i ne govorimo. Śemenu je dato da pupi, klija i raste, snaga u njemu služi samo tome, ona uvlači vodu, pijesak i kreč u kruženje supstance, neophodno baš zato da bi zidovi rasli. Deponije ilovače – kao i voda bez koje nema klijanja – tražile su vjeru. Nije je manjkalo. Ispunjavala je srca prevoznicima cementa i prenosačima cigli. Deponije zemlje upile su je u sebe koliko god su mogle. Vjere tada nije nedostajalo, dok je znanje, reklo bi se, još uvek bilo oskudno. Jer samo kad ne znaš dimenzije dijela kog si se poduhvatio možeš tako da kopaš i kopaš u zemlji, i da se ne bojiš lavine dužnosti koju će to neumitno pokrenuti. I koju možeš da zadržiš samo na jedan način: da zasipavaš rovove što prije, tako da ne ostane više ništa što treba da se završi.
Nikakva sumnja nije smućivala pamet, cigloslagači su vjerovali u to da je vertikala – vertikala, horizontala – horizontala, da bedem nije ništa drugo do vertikalni zid od cigala, a krov je potreban zato da unutra ne prodire kiša. Vjerovali su i da je sve što pamet stvori (čak i zihernadlu, čak i kolofonijum) – dužno da postoji na svijetu. Niko nije sumnjao u to da u gradu moraju postojati ulice. A i cistjerne za polivanje kad je vreo dan, kada je prašnjavo, a takođe i tramvaji i kamioni koji bi vozili danju i noću iz jednog predgrađa u drugo, i natrag. Da treba stvoriti šofere, montere, motoriste i kondukterke, njegovateljice i milicionere.
Da bi svu tu masu prizvao u život, dovoljno je bilo sašiti kombinezone od cviliha, bijele kecelje sa uštirkanim čepcima i uniforme od sive čoje. Shodno tome na svijetu su ipak morale postojati mašine za proizvodnju pređe i mašine za tkanje, igle za šivenje, krojačke makaze i tako dalje. Ubrzo po nastanku takvog svijeta sve potrebne stvari bile su neodložne i sve su bile istovremene, a s njima je postalo neophodno i ono što je služilo tome da se one naprave – ruke, mašine, električna struja. I sirovine: čelik, ugalj, nafta, papir i mastilo, a da ne govorimo o žutoj masnoj farbi za bojenje zidova u čekaonicama.
Od tako grdno nagomilanih potreba koje ne trpe odugovlačenje rađala se napetost i nesigurnost. Šta je trebalo da bude prvo, strug ili zavrtanj za njega, liveno gvožđe ili visoka peć, jaje ili kokoška? Svijet, koji tek što se pomaljao iz prvobitnog meteža, našao se učas pred gomilom posla skrojenog po meri džinova, kao džin ogromnog, mukotrpnog kao prodevanje igle, pred dijelom čiji je bezmjer proždirao netragom prve lopate gline u mjestima predodređenim za temelje budućih fabrika.
Proizvedeni su telefonski aparati od ebonita, u koje je trebalo da se dereš zaklanjajući rukom jedno uho, kartonske aktovke koje su se vezivale u mašnu, velike crne pisaće mašine, mastiljave olovke i mnoge druge stvari. Pojavile su se glomazne mastionice od debelog stakla, drveni upijači za mastilo obloženi hartijom s plavim mrljama, držalje za pero, i sama čelična pera za pisanje. Namještaj je mirisao na svežu polituru. Tamni skerlet naziva firmi rascvao se po zidovima najavljujući eru granita i peščara u pločama od kojih svaka teži po dvije tone: početak epohe gigantskih zgrada od sivog mermera ili svih drugih neprozirnih građevinskih materijala neograničenog trajanja, dostojanstvenih, i nezamenljivo prikladnih za ukrašavanje monumentalnih fasada i enterijera. Kičma tog grada ipak je bila okrugla milijarda crvenih opeka, običnih, istinskih, masivnih. Svaka od njih prošla je kroz mnoštvo ruku i sve su nestale pod malterom i zidnim oplatama od peščara. Okrajcima crvenih opeka đeca su se još dugo igrala pod čistim nebom dvorišta.
U ta srećna vremena svi budući dani djelovali su svježe i lijepo nanizani, kao mlado lišće koje još nije ispupilo. Svaki dječak trebao je da postane pilot, svaka đevojčica nastavnica. U garderobama su, blagovremeno, već stajale okačene kožne pilotke, na svakom parčetu betona množile su se školice, krivudavo uramljene bijelom kredom. Sve je bilo moguće. Svijet je izgledao čestito, temelji su bili duboki, zidovi debeli, cijevi nove novcate. Kad misliš „svijet“, onda zamišljaš ono što možeš da dotakneš: zidove i cijevi, rastresit pijesak, meku glinu, hladnu vodu, hrapave komadiće crvenih cigli, krečnu prašinu. I ono što možeš da gledaš samo izdaleka, ali što se uvijek vrati na svoje mjesto u pravi čas dana, noći i godine: sunce i zvijezde na nebu, barjak što leprša na vjetru. I ono što uvijek postoji a o čemu ne razmišljaš: vazduh u plućima, zemlja pod nogama. Po kojoj koračaš s povjerenjem, ne dovodeći u sumnju njeno postojanje.
Grad u mnogo čemu raste kao što raste drvo. Dvije poprečne ulice, na samom početku trasirane, pupe sve brojnijim prečicama koje, s vremenom, isćeruju iz sebe vlastite, i tako bez kraja. Nastaju nove i nove raskrsnice, mek gornji sloj prekriva se kaldrmom, pod gornjim slojem tiho se širi mreža vodovodnih cijevi. Drvo izrasta zahvaljujući vitalnosti śemena i zemljinim sokovima, ali oblik i gustina krošnje zavise od onog ko podrezuje grane baštenskim makazama. Grad takođe izrasta zahvaljujući snazi i vjeri. Njegov plan, međutim, najverovatnije zavisi od toga kako su trasirani temelji. Stoga se analizom rasporeda ulica mogu odgonetnuti htjenja i mišljenja koja su se u njega utisnula.
Sistem ulica bio je zamišljen tako da osujećuje slučajne događaje i preduprjeđuje zamršene misli. Pošto je život, s jedne strane gledano, samo replika građevine, sklad grada diktira sklad u glavama. Tvorci planova, ko god oni bili, ostvarili su svoje ciljeve ne kinjeći sebe nikakvim sumnjivim urbanističkim trikovima. Nijedan detalj nijesu propustili u svojim odlukama, uzbuđenim glasovima izricali su svoje zahtjeve, komplikacije su rješavali udarajući šakom o sto. Svoje zamisli nijesu morali da prilagođavaju pravilima umjetnosti, jer nijesu ni bili arhtekte. Izazovna prostota nekih rješenja pokazuje da su na to, unekoliko, bili ponosni. Nijesu se razumjeli u logaritme, ali su shvatili da usložnjenost izaziva greške. Tražili su načela gradnje koja bi oblik grada definisala konačno i svestrano, načela koja bi naš život zaštitila od toksične višeznačnosti jednom za svagda.
Ovdje je potrebno bespogovornim tonom objasniti da glavno načelo grada može biti prav ugao, meandar ili zvijezda, što oblikuje događaje u gradu od samog njegovog početka: susreti, kolizije, sticaji okolnosti. Da ne govorimo o cirkulaciji oblaka. Iz tehničkog crteža proističu životne nužnosti, iz udžbeničkih formula proizilaze svi zakoni fizike, nikad obrnuto.
Na primjer, grad pravih uglova ima takvo svojstvo da kada se jedna stvar postavi spram druge, to ne označava ništa više od rastojanja i pravca. Prostor ne može da apsorbuje niti da prenese nijedan sadržaj izvan čisto praktičnog, površnog i pasivnog. Svako raskršće je jednako važno. Spomenici su samo figure od kamena koje su opoganili golubovi. Vrijednost temelja, regulisanu putem ponude i potražnje, lako je izraziti u opticajnoj valuti. Kolebanja berzanskih kurseva ne pokoravaju se ničijoj volji. Nema te sile koja je sposobna da prevagne jednako opterećene tasove. Ne postoji ništa što će pokazati samo pismo ili samo glavu na pari bačenoj uvis. Ništa što bi svaku kartu izvučenu iz špila pokazalo kao kec srce, ili naprotiv, kao dvojku pik. Kroz tačku koja ne leži uvek na pravoj možemo povući samo jednu pravu liniju paralelnu datoj pravoj, a dva i dva su četiri. U gradu je zato čak i pravičnost aritmetički pedantna, ražalovana od nadahnuća i zamajca, predvidljiva.
Načelo meandra pretvara ulice u haotični lavirint, neprebrojna količina svakojako oblikovanih figura sve je veća, jedna na drugu talože se i prožimaju, od kojih svaka može da se ispostavi kao dio veće celine. Grad podređen principu meandra pokazaće se kao pun izazovnih ili zapanjujućih mogućnosti, ukusnih ili odvratnih restlova, primamljivih ili odbojnih mirisa, izmješanih zvukova; firma preko firme, rikša za rikšom, bez ijednog centimetra slobodnog prostora. Sa svakog trga na susjedni vode raznovrsni putevi od kojih mještanima pripada vrtoglavica, pogled im postaje razrok, a neprekidno razmatranje alternativa pravi im u glavama smetlište. Ispostavlja se da je sve relativno, a praćenje odnosa proisticanja, pripisivanje uzroka posljedicama, trasiranje paralelnih liija, odmjeravanje pravednosti, tamo uopšte nije mogućno.
Jedino žitelje grada podignutog na planu zvijezde nikada ne muči nužnost izbora. Mogu da se kreću samo po pravim linijama, ali u neku ruku sve prave su tamo uporedne. Na svakom mjestu otvara se samo jedan pravi put. Prolaznici spokojono gledaju ispred sebe, što njihovom licu daje izraz blagosti i povjerenja. Glavne ulice tamo zrakasto ciljaju ka najvažnijoj tački koja označava pravo središte. U njemu je srce grada. Otuda se čitav grad vidi kao na dlanu, mogućno ga je u tren oka skrozirati – svu unutrašnjost, čak telefonske šahtove, drenažne kanale za atmosferske vode, lance podruma. Nosi u sebi trajni zapis poretka svijeta kom pripada, kao i neprocjenjiv, već spreman šablon ocjenjivanja stvari koje su u njemu. Sila teže predmeta na tasovima vage neće zavisiti samo od njihove mase, nego, prije svega, od ocjene. Zahvaljujući oštrim ocjenama – od svršenog čina prije će se kao pohvale vrjednije ili prezira zaslužnije pokazati ono što se nije dogodilo.
Na čistoj crtačkoj hartiji najlakše je praviti pravougaonike. Mehanička svojstva crtačkih alatki čine da se sami od sebe množe na njegovoj površini i ne ostavljaju mjesta ni za šta drugo. Zvijezde se pak rađaju u glavama. Tamo, daleko od zemlje, od tog staništa mrava i kišnih glista, naglo prosijavaju, a njihovi nezaustavljivi zraci prostrjeljuju mrak. Jedino se ne zna otkuda dolazi meandar, stran trezvenoj računici koja podupire kretnje trougaonog lenjira, ali jednako tuđ i svjetlosnim tlapnjama. Vijugavi oblik svjedoči o otporu koji suštini meandra zajednički pružaju trougaoni lenjir i misao koja upravlja olovkom. Zrak zvijezde zakrivljuje se u polju privlačenja svakog pravougaonika, a kad se otrgne, ponovo isprobava prav put – opet, i još jednom, i svaki put bez uspijeha. Zamršenost crteža dokazuje da plan zvezda sazdan od tlapnji ne dolikuje prizemnom planu pravih uglova nastalih od linija iscrtanih na papiru. Ali između zvijezde i pravougaoničkih sila može da se uspostavi ravnoteža koja se održava u meandrima ideologije i suve kalkulacije.
A sama zamisao trasiranja linija? Zašto su počeli da ih crtaju ne čekajući da se same pojave na površini papira ili, isto tako, u prostoru? Kad su izdali nalog da se crtaju linije, neimari su se opredjelili za jednu od moguće zamislivih istina, za pretpostavku koja će zauvijek ostati pitanje vjere, jer je neproverivost u osnovama njene prirode. Mada ostavljena u sferi domišljanja, nije teško čitljiva. Ona propovijeda da svijetu ne daju život snaga klijanja śemena i pritisak sokova koji kruže između korijenja i krošnje, nego ga stavljaju u pokret motori, prenosnici i zupčanici, postrojenja koja okreću sunce i zvijezde, klizaju oblake po nebeskom svodu, protiskuju vodu kroz rječno korito. Prozirnost i prostota te zamisli pokazaće se izbaviteljska. Omogućiće da se razmontira, popravi i ponovo montira svaki pokvareni element – ako se svijet sastoji od djelova koji se odvajaju i vade, onda će se i svaki proces korigovati nezavisno od svih ostalih, bez straha od gubitka ravnoteže za cjelinu. Drugim riječima, gradovi zvjezdasti i gradovi pravougaoni bolji su od grada-meandra pod uslovom da je svijet mašina. To je pretpostavka.
Neimari su imali privilegiju sigurnosti. Oni su znali istine koje se ne dovode u pitanje. Ali su ih čuvali za sebe. Otkuda sad crpsti izvjesnost da je svijet mašina kad već iz tolikih uglova podśeća na drvo? Kao što je drvo povezano s protivdrvetom, tako je i svaka stvar na svijetu povezana sa protivstvâri, a sve što je vidljivo, povezano je s nečim što je nevidljivo. Između vidljivog i nevidljivog dijela drveta traje neprekidan protok sokova od korijena ka lišću. Dok žuti i opada, lišće napušta granske visije i vraća se mjestu porijekla svoje supstance – prema korijenju. Postaje tamno i vlažno kao što je korijen, miješa se sa zemljom i sa vodom, i kad postane nevidljivo, korijen ga uvlači u sebe. Bez obzira na životvorni protok, tehnički gledano, moguće je odvojiti drvo od protivdrveta. Neimari su uspješno śekli drveće. Mada ođe treba naznačiti da za vrijeme te intervencije život hlapi sa obije strane. Slično se dešava svakoj drugoj stvari: kad se vidljivi dio odvoji od nevidljivog, sve vene i suši se. Ne sve, tvrde neki, znaju i oni nešto. Ali to što je opstalo, uvijek se pokazivalo kao dio pozorišne dekoracije ili dio sna.
Ne zna čovjek koje istine da se drži. Kad mislimo o svijetu kao o drvetu, vidimo drvo, kad mislimo o njemu kao o mašini, postaje mašina. U oba slučaja opservacija potvrđuje pretpostavku, u oba slučaja se sve slaže. Stvari nemaju nikakav znak prepoznavanja, nikakvu sentencu na koju je moguće pozvati se. Onaj ko kaže samo „je drvo”, smjesta pomisli na mašinu, a ko kaže „je mašina”, odmah pomisli na drvo. Zbog toga izrazi „je drvo” i „nije drvo” znače, u suštini, isto. Zar ne bi bilo bolje kad bi tvorci projekta imali pravo? Ophodili su se sa svijetom kao sa mašinom, spremni u svakom trenutku da izvade šta treba i poprave. A zahvaljujući sigurnosti koja je tvorcima suđena, odvojiti stvar od protivstvari pokazivalo se đetinje jednostavno. Jer mašina nema u sebi ničeg što bi podleglo uništenju sve dok operacija odvajanja traje. Polazi se od toga da je neživa, od samog početka, i niko ne očekuje da će biti drugačije. Snimak obzide otkriva delove. Nema tamo nikakve tajne, ničeg neuhvatljivog, ničeg što se ne može dotaći. Čak su i pravila kvarenja dielova potpuno jasna. Zna se da imaju veze sa prodiranjem prašine i vodene pare u unutrašnjost mehanizma. Ako je svijet mašina, onda odvajanje stvari od protivstvari mora započeti zaptivanjem obzide. Izvođenjem svoda čiji će potporanj biti tvrda zemlja. Zbog njega se razmiču gornje i donje vode i od tada postaje jasno đe je gore a đe dolje, šta su red i stabilnost, a šta haos i promjena. I tek tad može da se razlikuje dan od noći.
Zaptivena obzida zaštićuje od prašine i vlage koje dolaze spolja. Ali rješenje jednog problema otvara nove komplikacije. Treba postavljati rashladne instalacije koje će štititi mehanizam od pregrijavanja. Što je više tih pomoćnih uređaja, tim više i unutrašnje prašine i vodene pare koja se oslobađa trenjem i temperaturnim razlikama. Konačno odvajanje pokreta od trenja, toplote od hladnoće, dobra od zla, iziskuje jedino instalaciju koja će paru, prašinu i smeće odvoditi izvan nebeske kupole, direktno u modre vode koje se komešaju sa one strane svoda. Teškoća razdvajanja grada i protivgrada svodi se, dakle, na napajanje svih neophodnih instalacija. Shodno koncepciji stvaralaca projekta, bezbjednom suvom prostranstvu pod svodom potrebne su dobre zaptivke i snažne elektrane.
Grad koji se prostire na nacrtnoj hartiji imao je u sebi nečeg svečanog. Projektovan je s mišlju o sunčanim danima i čak nije bilo jasno kako bi u njemu izgledala lapavica. Trotoari od ravnih ploča podśećali su na karo papir, ili obratno: karo papir simulirao je ploče na trotoaru. Tamo nije bilo mjesta za kuhinjske otpatke koji su se valjali po smetlištima. U jednoj ulici nalazio se vrtić, drugom ulicom išli su zidari u pantalonama isprljanim krečom, u trećoj je orkestar svirao na sjajnim trubama. Pazilo se na to da sunce sija i na zidare, i na vrtić, ali razumije se da je najljepše sijalo na trubi.
Sve se to moglo viđeti i na fotografijama u dnevnoj štampi. Tamo su zidari s kapama navučenim na oči gledali zadovoljne zidare koji se veselo osmjehuju nad partijom dame u subotu posle fajronta, nadahnute zidare koji rješavaju dvojne razlomke na tabli u večernjoj školi, srećne zidare koji objašnjavaju svojim đevojkama princip rada građevinskih dizalica. Novine su bile jedna od prvih stvari koje su se pojavile na svijetu, izgleda, još prije nego što su nastale štamparije.
Novinske slike su u vezu s našim svijetom dolazile preko papirne površine, imale su sopstvenu pozadinu, na kojoj u dvadesetokrevetnoj sobi ispod ležajeva na sprat nijesu bili kartonski koferi u kojima su se držali kolutovi kobasice i dugačke gaće od porheta, nego knjige o životu zidara. Šta je u tom svijetu za zidara moglo biti zanimljivije od života zidara, od rada zidara, od misli zidara? Isto se odnosilo i na strugare, livce, montere i sve druge ljude koji su srećno živeli u tom svijetu ispod površine papira.
Prvobitni plan grada sadržavao je crtež mnogih simetrično raspoređenih kvadrata koji se harmonično spajaju s velikom centralnom rozetom. Treba naznačiti da je akustika bila izvanredna. Vijenac megafona raspoređenih oko osnove centralne građevine bio je dovoljan za ozvučenje svih ulica. Palata podignuta u središtu rozete bila je puna mermera i ogledala. Sa plafona toliko visokih da su se jedva viđeli, i gotovo uvijek bili kao u magli – visili su kristalni lusteri, razbokoreni kao fontane. Bilo je tamo deset hiljada pari vrata, najmanje polovina smjesta je zaključana jer svrha nije bila da se kroz njih prolazi, nego su bila potrebna za simetriju koja je, kao nešto što tako dobro odražava ideju mehaničke ravnoteže svijeta – podignuta bila na rang pretpostavke od višeg značaja za projekat. A ključevi od vrata odmah su se pomiješali i pobrkali. Ulazeći unutra, svaki zidar, mašinac ili livac skidao je s glave kapu od štofa teksture riblje kosti i vrtuljio ju je u rukama začuđeno posmatrajući zidove i plafone, povlačeći se ka izlazu, i nehotice vireći u zlatno uramljeno ogledalo.
Ogledala su bila nešto manja od zidova na kojima su jedna naspram drugih stajala okačena, odbijala su svoje odraze reprodukujući ih u beskonačno. Kilometri podnih kamenih ploča odmicali su u dubinu ogledalnog prostranstva, u taj beskrajni svijet, odvojen od ovog našeg staklenom površinom. Beskonačno mnogo spremačica moralo je da radi bez predaha u svim ogledalima, da pastom polira podove od jutra do mraka, cio mesec, i uvijek su, prije nego što posao završe, već počinjale da rade ispočetka.
Sa partera su na najviši sprat kao metak šibali brzi liftovi, njihove srebrne dugmiće pritiskale su operatorke u zlatnim stolicama. Sa te vrtoglave visine tramvaji su izgledali kao kutije šibica, ljudi kao mravi, a golubovi i psi se nijesu ni viđeli. Taj svijet u kome je sve bilo tako sićušno, posmatran kroz stakla uvek zatvorenih prozora graničio se s najvišim spratovima i samo se odatle vidio. Nije bilo lako dospjeti na minijaturni trg u čijoj se blizini provozi minijaturni tramvaj. Trebalo bi najprije izbiti staklo, nagnuti se napolje, čuti zviždanje vjetra i poslednji put postaviti sebi pitanje da li baš to želiš. Jer u tamošnjem svijetu, đe je sve tako majušno, može se samo umrijeti.
Oblakoderno zdanje u hladne dane ličilo je na staklenu planinu ovjenčanu šiljkom ledenog sjaja. U maglovite dane iznenađivalo je prolaznike: ta gromada je iznebuha izranjala iz bjeline i načas se otkrivala sasvim blizu, ogromna, ogromna, a potom je jednako brzo iščezavala. Mada su se postarali da je druge građevine ne zaklanjaju, usljed promjena vremenskih prilika i osvetljenja nije se uvijek viđela kao na dlanu. Ali je zato ona bila srce grada. S večeri bi se potpuno ispraznila i zaključavali su je, odvajajući tako srce od ostalih djelova organizma. Možda noću srce nije gradu bilo neophodno. Jer šta drugo može da bude srce za mašineriju grada, ako ne glavna pumpa i centralni ventil, mjesto sa kog se reguliše pritisak protoka onoga što je potrebno i onoga što je nepotrebno? Noću, dok grad spava, činilo se da nema protoka i da kretanje prestaje.
U vrijeme zaključavanja centralne palate, sa njenih visina su se mogla posmatrati jata sijalica od petnaest vati. Na njihovom oskudnom svjetlu viđeli bi se, kao u kućama za lutke, brižljivo poređani, uljanom bojom premazani kredenci, sivkasti veš koji se suši na konopcima okačenim ispod plafona, rićkasti tragovi prokišnjavanja na zidovima, zavežljaji umotani u masni papir, tegle s krastavcima skrivenim od očiju stanara s one strane zavjesica prikucanih ekserčićima u donjim djelovima prozora. Prije svega viđeli bi se kroz oblake pare koja kulja iz čajnika neobrijani muškarci u potkošuljama, i žene u šlafrocima. Kakvi su to bili ljudi i otkuda su došli? Kad bi ih neko pažljivo posmatrao, možda bi ih prepoznao. Ali najviši sprat s kog se prostirao vidik tako širok i minuciozan, ostajao je nenaseljen.
Neimari nijesu tamo stanovali. Izdignuti od banalnog, mogli su bez čajnika, bez kredenaca, bez zavjesica, nijesu im bili potrebni konopci za sušenje posteljine ni kiśeli krastavčići za meze. Sigurno niđe nijesu stanovali. To jest, stanovali su svuda, onako kao što živi miš u koncertnoj dvorani, ispunjavajući svojim bićem svecijeli prostor. Oni su sijali u električnim sijalicama, oni su lepršali u barjacima, oni su tiktakali u satovima. Oni su, okačeni na zidovima, pronicljivo posmatrali kroz uramljena stakla, i snagom svog pogleda svakog dana gurajući odmicali od grada protivgrad. Pod njihovim pogledom spremačice su spremale, službenici segregirali dokumenta, mehaničari čistili i podmazivali mašine. Njih radi su svakog dana ustajali iz kreveta i oblačili propisanu uniformu mehaničari, službenici, spremačice i svi ostali. Njih radi su švalje šile, pekari pekli zemičke, tramvajdžije vozili tramvaje, zidari podizali kuće. A đeca svih tih ljudi su njih radi u vrtiću učila da vezuju i razvezuju cipelice, i njih radi su, izmahujući kašikama, jela ovsene pahuljice s mlijekom, da bi bez odlaganja odrasla i da bi popunili redove onih brinu o redu.
Spremanje i popravke, popravke i spremanje, mukotrpno pregalaštvo da se haos spolja zaustavi, svakodnevno odbacivanje protivgrada – sve je to ispunjavalo život građana, čak i onda kad su zamišljali da rade nešto drugo: da zarađuju za život, ili da se nose sa životnim nedaćama. Ako je grad čak i imao specijalnu instalaciju za uklanjanje onoga što je nepotrebno, njih to nije zanimalo, uzdali su se u odgovarajuću instancu koja će se pobrinuti za njih kako treba.
Toj radinoj rasi jednostavnog i vedrog duha bile su namijenjene prelijepe ulice, trgovi i bašte, za nju su bile predviđene oplate od mermera i oplate od pješčara, pa i ogledala u zlatnim okvirima. Vrijeme se nje radi širom otvaralo ka velikim prostranstvima budućnosti, ka njenim beskrajnim visoravnima, na kojima su se podizali sve viši i viši dimnjaci, pa viši od najviših, a i od njih takođe viši; u budućnosti, činilo se, visina dimnjaka neće imati granice. Ljepota dimnjaka je bila ta s kojom se povezivala neodoljiva draž budućnosti, tog dalekog carstva koje se uvijek prostire pomalo uvis i pomalo ulijevo, onamo kud s nadom upiru pogled zidari i topioničari na plakatima izlijepljenim na ogradama gradilišta.
Isprva su resursi vere i snage delovali neiscrpno kao nalazišta uglja. Te su zalihe – kao i ugalj – ležale neđe dolje, topioničarima i zidarima pod nogama, široko rastavljenim, u znak sigurnosti. Uspostavljanjem dodira nogu sa zemljom, vjera i snaga punile su srca prostim i vrijednim ljudima zagledanim u ono mjesto gore, ulijevo.
Neimari niijsu šteđeli ruke, imali su ih hiljade na raspolaganju. Možda su podlegli iskušenju da sem reda stvore i ljepotu, sem poslušnosti nametnu ushićenje. Uprkos grdnim poslovima potrebnim da se svijet pušti u rad i da se u njemu drži red, prihvatili su se mukotrpnog posla ukrašavanja. Izradili su izvrsne rešetke i oluke, mada ljepota nije služila praktičnim ciljevima. Zahvaljujući preteku vjere i snage atike su ovjenčavale frontone, reljefi ukrašavali fasade, kipovi stajali u nišama zidova. Figure od kamena bile su odjevene u kamene kecelje, kamene košulje sa zavrnutim rukavima i kamene pantalone. Nepokolebljiv stav, ispupčene oči bez źenica, mistrija u rukama ili pijuk na ramenu. Bila je to rasa tvrdih šaka, u odjeći što su ih sašile kamene švalje, hranila se kamenim zemičkama: najsposobniji majstori koji su u početku svijeta od cigala, limova i maltera pravili sva čuda tog grada.
U kamenim džepovima nalaze se kamena dokumenta sa fotografijom i žigom stalnog prebivališta, kamena svjedočanstva i kamene zahvalnice. Da ih vidiš, međutim, ne možeš, jer za nas kamenje ima samo površinu. Monolitna nutrina kamenja drugi je svijet. Svijet u kom vlada nedjeljivost supstance. Tetive i mišići tvrdi su jednako kao košulja i kecelja. Nema nikakve granice između srca i dokumenta koji počiva u gornjem džepiću, nikakve granice između glave i kape, između ruke i alatke.
Nepojamna kamena nedjeljivost bila je predmet divljenja, nedostižan obrazac i uzor. Na svakog kamenog zidara dolazilo je na desetine drugih, udarnika na gradilištima, kojima su cigle ostavljale tragove na rukama i čija su dokumenta, u vrijeme dok su postavljali rekorde na skelama, ležala pod ključem u kancelariji upravnika radničkog hotela, kao zaloga za ćebad iz magacina: u suprotnom, mogli su da ih ponesu sa sobom i bez razloga ostave posao. Sudbina je pred te ljude postavila zadatke velike i važne, ili male i osrednje. Na svakog pojedinca koji se izdizao među ostalima dolazilo je stotine drugih koji podražavaju svaki pokret njegovih ruku, a takođe i hiljade onih koji su samo jednom u životu dobili priliku da ga izdaleka vide, istežući vratove među okupljenima u gomili.
Da se ne bi izgubilo śećanje na to pregnuće, i da bi to mirno more glava pokrivenih kapama teksture riblje kosti shvatilo njegovu svrhu – ručnim časovnikom je nagrađena ruka koja je položila prvu stotinu cigala, i ruka koja je izlila prvi čelik, kao i ruka koja je stavila u pokret prvu alatnu mašinu. Izrađivani su snimci na kojima su osmjesi otkrivali prednje zube, a sakoi se krasili lentama s prigodnim natpisima. A pod sakoima su jednoglasno, spokojno i ujednačeno tukla tamnocrvena srca nepodatljiva na aritmiju i aneurizmu, čak i na malaksalost, i revnosno su pumpala krv u plave vene koje su nabrekivale na radničkim rukama. Baš tako je počela epoha poklon časovnika udarnicima, a takođe poklon čajnika i poklon pegli, epoha novih i novih natpisa na lentama, sve novih i novih lica na fotografijama i prelaznim peharima koji su se neprekidno dodeljivali i primali, dok se krojevi sakoa, ritam srca i crtež vena na rukama nijesu mijenjali uopšte. Ta epoha na vrhuncu svog ushićenja zaplamćela je purpurnim plišom i pozlatama, zatreperila podrhtavanjima nebrojenih redova śedišta okrenutih ka sceni uvijenoj u draperije, držeći na sebi veličanstveni prezidijalni sto. Prolamala se pljuskovima govora, pogotovo grmljavinom kaskada aplauza, burama pljeskanja skandirajućeg bravo koja su ispunjavala koncertne sale umjesto muzike, a nijednoj od njih (ne isključujući operete) za život više ništa nije bilo potrebno. Odjeci škripe cipela u kuloarima, šapati, nakašljavanja a tim još više vibriranje limenih kašičica u bifeu – sve je to netragom nestajalo u pozadini.
Mašinerija svijeta delovala je tada glatko, bez škripe i bez iznenađenja, kao scenska mašinerija koja veštim rukama omogućava pomeranje neba sa zvezdama i sa suncem, i da zemlju ravnu kao tanjir obrće pomoću specijalne kurble. U to doba mladosti svijeta uz primjerena pregnuća i nemoguće je postajalo izvodljivo.
Grad se, međutim, razvijao iz časa u čas. Na planovima projekata kolonade su dosezale četvrti i peti sprat, na trgovima su pljuskali zlatni vodoskoci, gore su se prostirali viseći vrtovi i prelijetali su helikopteri gradskog saobraćaja, za čija su slijetanja bili predviđeni krovovi prostrani kao trgovi, pod zemljom su pak tiho klizili overkraftovi jedva dodirujući šine. A tramvaji, tramvaju, tramvaji su vozili od jutra do mraka s jednog kraja grada na drugi, i natrag.
Mreža vodova električne vuče za tramvaje raširila se preko svake mjere. Ustuknuli su pred njom viseći vrtovi. Otkrile su se podzemne vode čiji je komplikovani sistem uticao na promjene u projektima podzemnih instalacija neophodnih za saobraćaj overkraftova: najednom se pokazalo da linije oslikane na planovima može da ugrozi voda koja protiče nekud pod zemljom. Tako su se u gradu koji se širio na nacrtnim planovima počele pojavljivati modifikacije koje niko ranije nije mogao da predvidi, i koje su uništavale živost grada sve šireg u prostoru. Pa ipak, dimnjaci su se propinjali bez prepreka, doista sve viši i sve veličanstveniji. Neprestano su ih posmatrali, a takođe fotografisali i filmovali. Nicali su i na plakatima po ogradama novih i novih gradilišta đe su, crni i strogi, bili pozadina jarkocrvenim slovima, i sami slični uskličnicima. Zajedno s dimnjacima rasle su dostojanstvene deponije šljake, silosi sa cementom, skladišta. Ponekad se ipak činilo da je sve to premalo, da kretanje treba da bude još brže, uskličnik gromkiji.
Vrijeme je jedva sustizalo brzu misao. Dani su već mnogo godina unaprijed bili izračunati i stavljeni na raspolaganje, a ako su ti proračuni i krile neke greške, one se nikad nijesu vezivale za suficit. Moglo bi se reći da su se dani potrošili i pre nego što su došli, kao aktiva koja ide na račun pozajmice. Vrijeme je, kao i električna struja, bilo dòbro koje ima određenu vrijednost i namjenu. Zato je učinjeno sve što je u ljudskoj moći da bi se tok vremena ubrzao. Iskorišćene su, vjerovatno, čak i neke mogućnosti unapređenja astronomskih pojava. Nastupila je epoha u kojoj je taj grad postao zahuktan kao ringišpil, tek što se pomolio iz svitanja, već je tonuo u mrak, a s njim i njegove fabrike i topionice, i snopovi varnica i dima koji bazdi na paljevinu i sumpor, iskre koje su se u rumeni svitanja zore i sunčevih zalazaka crnile kao katran. Dok su u topionicama nastajale tone i tone novog čelika, stari se iskorišćavao i uništavao na zemlji, ispod zemlje i u vazduhu. Svježe proizveden papir odmah su odvozili u štampariju, u kojoj su se štampale novine koje su istog dana dospijevale na đubrište.
Tramvaji, tek pristigli u depoe, već su kretali u novu vožnju na svojoj liniji, svjetiljke, tek pogašene, već su ponovo morale da se pale, bez prekida su punjene i pražnjene flaše mlijeka i tanjiri sa ovsenim pahuljicama, dok su jučerašnja đeca već stavljala i skidala kape, grudnjake, kravate. Stalno su se brijali, brada bi za tren oka porasla između jedne i druge zore, posteljina na kaučima pojavljivala se i nestajala samo sijevajući bjelinom, jedna za drugom praznile su se hiljade i desetine hiljada cistjerni benzina, nafte, gasa. Nije bilo nikakve nade da će zahuktali točak prošlih i budućih zadataka napokon doći do cilja – izobilja papira, čelika i svih drugih pohlepa grada. Nije bilo nade da će se napokon nasititi i usporiti.
U toj mahnitoj jurnjavi niko nije dovoljno pažljivo gledao da bi mogao uočiti pozadinu, kao i druge planove. Misao je vođena prividima i teško je bilo prepoznati stvar za koju bi se pogled zakačio. Tako su se izmješali svi svjetovi. Svijet koji se od našeg svijeta graničio površinom slika iz novina, a dubinu je imao svoju, i svijet koji se otvarao u ogledalima, vidljiv samo s najviših spratova, u kome su ljudi majušni kao igračke. Samo kameni svijet koji se iznutra razastirao, svijet u koji se nije moglo zaviriti, jedini je sačuvao svoje granice.
Zamajac tog grada, u neku ruku, postajao je mučan. Od stalnog škljocanja prekidačima raubovale su se razvodne table, zato su na kraju odlučili da uopšte ne gase svijetla, da ne isključuju mašine i da ne liježu u krevete. Neprekidan rad u fabrikama i elektranama ubrzavao je još više tok vremena, što nije bilo zanemarljivo. Sadašnjost je jurišala brzinom dvadeset četiri klape u sekundi, tom brzinom su se slike fabrika i elektrana namotavale na ogromne kaleme, i to je trajalo sve dotle dok se pokret napokon nije zaustavio, kad se na mračnoj pozadini ukazao bijeli natpis KRAJ.
Jer sve što ima početak ima i kraj. Dužina trake mora biti adekvatna: da bi se mogla namotati na kalem, a poslije projekcije odložiti u pljosnatu limenu kutiju. To je dovoljan razlog kojim vrijeme ograničava i filmovanje i snimanje. Sijalica projektora može da sija izvjestan broj sati – obično kraće nego duže; montirana je u projektoru pošto je prethodna pregorela, a doći će vrijeme kad će i sama pregoriti. Đe propadaju fabrike i elektrane kada se isključi projektor? Raspršavaju se. Jedan njihov aspekt dospijeva u pljosnatu limenu kutiju, drugi ostaje pod kapcima gledalaca koji ustaju sa stolica. Treći se iskazuje u kablu koji spaja projektor sa električnim utičnicama, i preko njih sa čitavom mašinerijom svijeta koja je u jednom periodu radila brzo i vješto a onda je – ne zna se kada – počela je da usporava obrtaje. Pošto i zamajac ima takođe početak i kraj.
Zakonitosti na koje su se svojevremeno oslanjali planovi razvoja propagirali su još brži rast onome što raste brzo. Da eksplozija isključuje imploziju, da pokret ne zna za mirovanje. Računi proistekli iz tih zakonitosti od početka su davali zadovoljavajuće približne veličine. Još jedno vrijeme su ih primjenjivali, sležući ramenima u znak odgovora na počinjene greške. Sve dotle dok nije postalo jasno da su dotada obavezujuće približne veličine prestale da budu dovoljne. Jer one nijesu uzimale u obzir ispravke nestalne sreće čije se kolo okreće, promjenljivost stvari ovoga svijeta, nagle i nepredviljive hirove sudbine. Nijesu uzimale u obzir slučajnu prepreku koja zaustavlja u letu nedokučivu misao, ništa nijesu znale o rezonanci od koje će se raspasti megafoni koji sve glasnije urlaju. Za zahuktalu lokomotivu koja ulazi u veće ubrzanje, neophodan je raniji početak kočenja, u suprotnom će nastupiti katastrofa. Dizalica koja diže sve veće i veće terete srušiće se jednog dana. Zamor materijala, a takođe aritmija i aneurizma otkriće odjednom svoje poodmakle stadijume. Krivulja rasta će pre ili kasnije naići na rub mape i zalebdjeće u vazduhu.
