Foto: Lucija Milović

Početkom osamdesetih, bilo nam je posve normalno da se na TV ekranima svako malo pojavljuje čupavi trubadur iz Nikšića – nije to bilo ništa novo, radili su to i Andrej Šifrer, Ibrica Jusić, Drago Mlinarec, pa i Jadranka Stojaković, kad god je trebalo nekom laganom formom dopuniti program, ali ovaj je bio nekako… naš.

Ne naš crnogorski – dobro, i to – nego ono baš naš, jedan od nas, pjevao je o običnim stvarima na neobičan način.

Od tih TV songova odlično pamtim onaj iz neke od dokumentarnih emisija TV Titograd, o Kani Radević, jer je imao lako pamtljive stihove kao doskočicu: Čovjek može da bude sve / O, kako da ne, pa smo sestra, brat i ja to ponavljali do iznemoglosti… A sjećam se i prve verzije pjesme Stare novine sa „Politikom“ umjesto „novina“ (Sjedim sam na trotoaru, prebijenu nemam paru i čitam „Politiku“), isto iz TV emisije, tokom ležernog nastupa tog istog čupavog trubadura čije sam ime saznao tek nakon prvih koncerata u Baru, na Ljetnjoj pozornici.

Nije kao i ostali pjevači, koji su pohodili turiste i njihove domaćine, sa sobom vodio bend i imao jumbo plakate poput neuništivog Mikija Jevremovića ili Zlatka Pejakovića, no je u boj išao sam kao Šejn, pa kom opanci – kom obojci. Bilo je tada i nekih nesporazuma sa organizatorima i novinarima, prvi muzički skandal u mirnoj naseobini pod Rumijom, ali je preko svega brzo stavljena koprena zaborava. Znao se taj Šobić (do danas to prezime „Šobić“ ostalo je i kao ime i kao prezime i umjetničko ime, kao simbol označitelj lika i djela; nikad Miladin poput Danijela, Massima, Olivera; nikad Mile sa dugouzlaznim „i“ kao Tozovac, Cune, Džimi; samo prezime kao simbol i sudbina) često pojaviti u Baru, šetati sa bliskim prijateljem – jatakom, kumovski i emotivno vezan za ovaj grad, no, malo je ko obraćao pažnju, bio je, rekoh već – naš.

A onda, najednom muk, nema ga niđe, ni na TV-u, ni po festivalima, bogami ni u Baru. A koga nema, bez njega se može i mora, vazda bilo. Za utjehu su nam ostale LP ploče (ili kasete) koje je svako što ga znam imao, a bilo je onih što su imali na „trakašima“ snimljene neobjavljene pjesme sa koncerata. To je tek bio merak. Ali samo merak, postalo je vrijednost decenijama kasnije.

U „polemiziranju vještom“ tokom devedesetih, jedan je moj prijatelj, novinar, tvrdio da je Šobić idealan za svršene srednjoškolce- luzere, one koji su napustili fakultet i počeli da se bave raznim poslovima. „On im daje opravdanje“, tvrdio je. Majku mu, možda je bio i u pravu, ali se to može odnositi samo na neke pjesme, poput najpoznatijeg Džempera za vinograd, ne na čitav raskošni raspon njegovih stihova. Idealan za luzere možda i jeste, da se ne lažemo, jer govori o našim čamotinjama duše i tijela, beznađima i „momentalnom gubitku svrhe“, ali nek se kamenom baci onaj ko se nije osjećao tako, kome se nije činilo da je svijet kao more kad južina udari – smrdljiv, opasan i ružan. Šobić je taj osjećaj ličnog nepostojanja umio da opiše i objasni kako se to dešava i drugima, ne samo tebi. Ako je to opravdanje, onda jeste, i ima svrhu.

I imalo je i ratnih studentskih devedesetih, dok sam na walkmanu bjesomučno vrtio „Ožiljak“ i „Umjesto gluposti“, hodajući Beogradom od fakulteta na Trgu Republike do Dedinja i Banjice pošto zbog sankcija nije bilo goriva za gradski prevoz, ili čekajući u beskonačnom redu „Rifata“ jer se hranilo samo na bonove, skupa sa milionom nevoljnika raznih godišta koji su ih za novac otkupljivali. „Za kormilom crni vrag…“

***

Nikšićanin Miladin Šobić je najbolji kantautor ovih prostora, odličan gitarista, autor čiji spoj muzike i stihova nikada nije ličio na “brak iz računa” već na precizno sklopljeno umjetničko djelo, ujedno jedna od najintrigantnijih ličnosti crnogorske muzike.

Zasigurno da nije bilo osobe koja je više zaokupljivala pažnju medija, a da mu ona nije davala povoda, i nije bilo pjevača i kompozitora koji je sa samo dvije LP ploče i jednim singlom “cementirao” kultni status kod širokih narodnih masa poput njega. Razlog su iskrene i sugestivne pjesme, i činjenica da je sve što je radio i davao – činio iz srca.

Famu o “neuhvatljivom” umjetniku uzrokovala je činjenica da se nakon 1985. godine nije nikada pojavio u medijima, niti publikovao neku od svojih pjesama, a raznorazne verzije o razlozima odlaska sa scene, načinu življenja nakon povlačenja i neobjavljenim numerama, kruže gotovo 30 godina bivšom Jugoslavijom. I nijedna od ispričanih verzija nije u potpunosti tačna.

Rodio se u Nikšiću 7. januara 1956. godine, a otac mu je bio Žarko Šobić, autor guslarskih pjesama, epski lirik (22 zbirke poezije) i slikar raznolike tematike (20 samostalnih izložbi), borac slavne Pete crnogorske proleterske brigade, Golootočanin, no povrh svega graditelj čuvenih hidrocentrala.

Učio je osnovnu i srednju školu u rodnom gradu. Prvi javni nastup bilježi marta 1970, sa 14 godina, na proslavi dvije decenije Osnovne škole “Luka Simonović”. Tada je izašao i prvi tekst u novinama o njemu, praćen slikom. Pohađao je Srednju muzičku školu, odsjek klavir u Nikšiću, i bavio se karateom, kao jedan od najtalentovanijih u generaciji, pobjednik na republičkim prvenstvima, stigao do crnog pojasa u ovoj borilačkoj vještini. Oktobra 1974. odlazi na Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku, a paralelno upisuje i DIF.

Karijera crnogorskog singer/songwritera je podijeljena u dvije cjeline: od 1974. do 1980, i od 1980. do 1986. godine.

Prvi period karakterišu studentski i poststudentski dani, te izuzetno veliki broj održanih koncerata širom Jugoslavije, ali i u Španiji, SSSR, Alžiru, SAD, na Kubi kroz međunarodnu kulturnu saradnju. To je najplodniji period njegovog rada, istinsko trubadurstvo u XX vijeku – putovanja, neprekidni nastupi i interakcija sa publikom, što je ispunjavalo Šobićevu ideju o univerzalnosti misije umjetnosti. Putovao je iz grada u grad, on, gitara, zelena putna torba, muzika i autobiografska poezija, sve nastalo po realnim događajima i uz dijeljenje emocija.

U prvim dubrovačkim mjesecima, Šobić komponuje pjesmu To sam ja, koja u studentskim krugovima dobija status nezvanične himne akademaca. Popularnost koju stiče svirajući na Skalinama i među studentarijom u Dubrovniku ne ostaje nezapažena. Po uvriježenom običaju praćenja talenata i ustupljivanja pjesama da bi ih oni snimili, do Šobića je došao poznati kompozitor Aleksandar Korać i ponudio da na Hit paradi 1975. Šobić otpjeva njegovu pjesmu Zazvoni zvono. Nikšićanin je prihvatio i, osim nastupa na manifestaciji, ovu festivalsku numeru snimio i za PGP RTB. Singl-ploča čiji je izdavač časopis “Jež”, a na čijoj je B strani bila To sam ja, štampana je i prodana u malom tiražu, čak i dijeljena uz časopis “Radio TV Revija”. Šobić je vrlo brzo shvatio da takva vrsta saradnje ne vodi nigdje i orijentisao se na sopstvene kompozicije.

Šobić dobija poziv da učestvuje na festivalu Omladina ‘75 u Subotici. Noć prije glavnog programa nastupa u revijalnom dijelu pjevajući Od majmuna mi nijesmo i Kiša i pomalo snijeg, a 22. maja na glavnoj sceni Doma kulture izvodi Pjesmu jednog usamljenika (kasnije preimenovana u Prođoh gradom). Mediji su zabilježili da je bio ubjedljivo najbolji i da je ispraćen uz ovacije, ali je u toku samog festivala žiri donio čudnu odluku da ne proglasi pobjednika. Kako pišu “Subotičke novine” od 23. maja 1975. godine, “sve finalne kompozicije, a bilo ih je 22, predstavljaju ujedno i najbolje, a najširi jugoslovenski auditorijum vremenom će odabrati najbolje”.

Poziv za učešće na festivalu u Subotici stigao je i 1976. godine, a Šobić se odlučio da učestvuje u triju sa sestrama Donizijadom – Bebom i Šeherezadom – Lolom (tokom te i naredne godine, njih troje su nastupali kao višeglasni trojac po Crnoj Gori, BiH i Srbiji, izvodeći autorske pjesme, ali i numere iz repertoara Carole King, „Mamas and Papas“… Beogradski „Džuboks“ zabilježio je kao zanimljivu autorsku pjesmu Ti si moj džambo džet, koju je Šobić napisao po povratku sa Kube). Uvježbavali su nastup za višeglasnu pjesmu Daj nam neba, ali su organizatori željeli da čuju kantautora, pa se Šobić pojavio sam, uz aranžman trubača Goceta Dimitrovskog iz beogradske grupe „Kim“. Za festivalsko izvođenje, od 650 prispjelih radova stručni žiri je odabrao 24 pjesme. U Hali sportova, pred preko 5000 gledalaca, Šobić osvaja drugu nagradu žirija (prvi je bio anonimni Jorda Velinov). Festival je zanimljiv i po pojavljivanju super-grupe „Suncokret“, koja je završila na poziciji ispod Šobića.

            Subotica ‘77 protekla je u obilježavanju Titovih jubileja. Pored pop-rock večeri i nastupa poznatih grupa i slobodnih formi, drugog dana festivala nastupilo je 16 izvođača na koncertu “Mladi pevaju Titu”. Mnoge od tih pjesama ispjevanih 20. maja 1977. godine postale su hitovi, a među njima je i Šobićeva Dok zbori Tito (aranžman čuveni Bojan Adamič). Iste godine Šobić pobjeđuje na Večeri šansona Beogradskog proleća sa pjesmom Bolesno ljeto, a 27. i 29. novembra učestvuje na Smotri šansonjera u Zagrebu pjevajući Priču s planine (negdje se može naći upisana i kao Moj đed).

Šobić sarađuje u predstavi “Vladimir Kućović” Slobodana Milatovića na tekst Rajka Cerovića. Premijera je bila 21. februara 1977. godine, a s njom su nastupili na beogradskom BRAMS-u, Smotri otvorenih teatara Split, Smotri otvorenih pozorišta Srbije, Beogradskom letu (čak 12 izvođenja u Beogradu), i obilazili omladinske radne akcije. Jula 1982. pozorište “Dodest” postavlja novu verziju predstave “Marko Kraljević Super star” Slobodana Milatovića, takođe sa Šobićevim songovima – odigrali su je 30 puta u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj.

Šobić prvi put 1977. godine nastupa (i pobjeđuje) na Večerima šansone Opatijskog festivala, izvodeći pjesmu Žana. Tri godine kasnije se vratio na manifestaciju, nadahnuto izvodeći numeru Nije znala da sam pjesnik (Ašik Ajša).

Zanimljivo je da su Šobiću muzika i tekst nastajali u isto vrijeme, najčešće na njegovim stalnim lutanjima. Dešavalo se da putuje autobusom, u glavi sklopi pjesmu, i bez uvježbavanja, otpjeva je na koncertu iste noći. U kasnijim noćima istu pjesmu bi dorađivao, i zbog toga postoji na kasetofonima ili magnetofonima po nekoliko usnimljenih verzija iste pjesme. U prvom periodu, od pjevanja dubrovačkim studentima u amfiteatru do velikih festivala, Šobić je u medijima nedvosmisleno iskazivao latentnu odbojnost prema suvoparnosti estrade, težeći uzvišenoj poruci muzike i teksta, jer ga slava nikada nije interesovala.

U periodu od 1975. do 1981. nastao je veliki broj njegovih pjesama, od kojih mnoge nisu otpjevane ni na jednom festivalu, niti uvrštene na nosač zvuka. Među njima su: Kišobran na magistrali (nastala 1974, u Dubrovniku), Bio sam jednom novembar (1974), Zima u Sutomoru (1976), Bolesno ljeto (1976), Rodni grad (Keka) (1977), Desetka iz drugarstva (u Studentskom domu Novi Sad, 1977), Pjesma za kraj (1977)… Početkom 1979. godine pomogao je nikšićkoj grupi „Montenegrini“ oko pjesme Nijema plaža, s kojom su nastupili na Opatiji te godine.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, Šobić sarađuje sa RTV Titograd. Tako 1978. radi muziku za igrani TV film „M.V.“ Mila Đukanovića, u kome se prvi put pojavljuje Žarko Laušević (uvodna pjesma Kupiću ti bluzu novu), zatim za dokumentarni film “Radionica u likvidaciji” Eva Vekasa (1980), te za čitav niz reportaža i priča o ljudima… U svakoj od namjenskih pjesama osjeća se Šobićev autorski pečat, što predstavlja primjer kako numere tog tipa ne moraju biti sterotipno uniformne i sterilne.  

Od 9. do 15. decembra 1978. u Beogradu je povodom održavanja X Kongresa SSOJ organizovana Smotra umjetničkog stvaralaštva mladih Jugoslavije. Učestvovali su umjetnici (glumci, pisci, recitatori, likovnjaci, muzičari) iz svih republika i pokrajina, a odvijala se u Studentskom gradu, Domu omladine, Domu pionira i omladine Voždovac, SKC i hali „Pinki“. Dvanaestog decembra u hali „Pinki“ je održano veče posvećeno rock muzici, uz učešće grupa „Formula 4“, „Riblja čorba“, „September“, „Crni biseri“ i „Rezonansa“, te pjevača Aleksandra Mežeka, Tomaža Domicelja, Miladina Šobića… Za Šobića „Džuboks“ navodi da je „naišao na odličan prijem publike, tako da treba sa pažnjom očekivati njegov prvi album“. Nastupio je i sljedećeg dana, kada se održala Centralna svečanost manifestacije.

Tokom 1980. Šobić se odlučuje za diskografski početak, i seli se u Sarajevo. Bilo je to vrijeme ekspanzije novog talasa, ali je kao akustičar našao (kao i Jadranka Stojaković) utočište u sarajevskom „Diskotonu“ koji je i dalje preferirao „stari zvuk“. Njegov autorski pečat i rad u glavnom gradu BiH je narednih nekoliko godina bio toliki da ga je, 2006. godine, autor „Prvog bosanko-hercegovačkog pop rock leksikona“ Amir Misirlić uvrstio među izvođače iz ove zemlje.

U saradnji sa klavijaturistom “Teške industrije” Gaborom Lengyelom (Lenđel – producent i aranžer albuma) i studijskim muzičarima, snimio je je 1981. godine u Studiju “Opanak” prvi album po imenu “Ožiljak”. Na njemu je deset pjesama za koje je napravio muziku i tekst, i odsvirao gitare i češalj. Hitovi koji su odmah po objavljivanju zauzeli visoka mjesta top-lista bili su Džemper za vinograd, Kad bi došla Marija i Stare Novine, na “drugu loptu” fanovi su se “zakačili” na Pokvaren telefon (Izbjeglica), Kad klonem snagom, Prođoh gradom, Prvi jutarnji i A vrijeme ide dalje, dok su remek djela bile pjesme sporijeg tempa Od druga do druga i minijatura Sunce tebi, sunce meni. Album nudi nenametljivu zvučnu sliku i muziku vrlo bogatu harmonijama, koja je pocrtavala prepoznatljivu Šobićevu socijalno-ljubavnu poetiku

“Ožiljak” ga izbacuje u prvu ligu tadašnjih muzičara i dobija često prostor u medijima, odgovorima i stavom apsolutno nekompatibilan sa ostatkom šarene i razigrane scene. “Živim period u kojem nevjerovatno puno dajem od sebe. Mnoge stvari, i one koje su svojeglavo izrođene i one koje sam iz srži čupao i otimao, stoje ispred mene, ili kreću na put. A pred kim su i kuda će, meni je vrlo važno. Otišlo je mnogo mene na tržište gdje vladaju drugi zakoni i vrednovanja, na čijoj pozornici se pojavljuju ljudi kojima nije baš stalo do onoga do čega meni jeste. Živio ja, živjeće i moje ime. A ja sam ono što mislim, osjećam i radim“, govorio je za „Omladinski pokret“ novembra 1981. godine.

Na krilima uspjeha prvog albuma, Šobić 1982. godine snima novi materijal, za kratko vrijeme snimljen u studiju. “Umjesto gluposti” počinje da se radi u Studiju muzičkog ateljea u Subotici, u noći 21. februara, a završava se u jutro 8. marta iste godine.

I ponovo je reakcija slušateljstva bila odlična – socijalna kritika društva i ovdašnjeg mentaliteta pogađala je pravo u srce, a primjetan je bio značajan broj ljubavnih pjesama, iskrenih, ali lišenih patetike. Šobić je snimio akustične gitare i kazoo (primitivan duvački instrument), Hrvoje Tikvicki čelo, bas, električne gitare i usnu harmoniku, Mikloš Jager bubnjeve i perkusije, Gabor Lenđel klavijature, Vlado Puškaš obou, Jene Feldi klarinet, Matej Jezerski hornu… Muzika i stihovi su bili Šobićevi, a aranžman i produkciju potpisuju Gabor Lengyel i Hrvoje Tikvicki.

Album, koji su neki mediji titulirali “epopejnim”, nudio je oporog i ironičnog, ali ipak optimističnog Šobića. Prva je na top-liste došla pjesma koja otvara album – Đon, a slijedio je potom niz pjesama različitog muzičkog izraza: Cipele nove / Umjesto gluposti / Opet krivi tip / Svetozara Markovića 39 / Hram ljubavi / Nevjernica / Četa luđaka / Željezničke tuge i Ne pokušavaj mijenjat me.

Šobić nakon izlaska “Umjesto gluposti” ni jednog trenutka ne zapostavlja koncertnu aktivnost, uz odličnu posjećenost gdje god bi nastupao. Osim na samostanim koncertima, odazivao se i na pozive studenata, omladinskih radnih akcija, ali i ljudi iz manjih gradova. Tako je 1983. godine u ivangradskom Domu kulture, ispunjenom do posljednjeg mjesta, održao četvorosatni koncert. Zbog stalnih putovanja, novinar Pero Simić ga u časopisu “Rock 82” naziva “čovekom bez adrese”, “najnemirnijim duhom domaće muzičke scene”.

Za vrijeme sarajevske Zimske Olimpijade 1984, Šobić je u vojsci u ovom gradu, a neposredno prije ili u toku služenja JNA nastale su pjesme Kad bez tebe prođe dan (1983) i Kriva si (1984). Nakon izlaska iz vojske, Šobić nastavlja koncertirati, a i novi album je bio u najavi, međutim, sve muzičke aktivnosti prestaju proljeća 1986. godine kada je njegovoj sestri Loli dijagnosticiran kancer. Umrla je marta 1987. godine, a Šobić se više nikada nije vratio na scenu.

Iako se u enciklopedijama, monografijama, novinskim člancima i na internet portalima često može naći informacija da je treći album trebao da se zove „Barutane ljubavi“, Šobićevi to negiraju. „Titogradska tribina“ je još 1983. najavila da album ima radni naslov „Krvava metla“, a pojavljivalo se i ime „Dubrovačke priče“, ali je Šobić u trenutku prestanka muzičke aktivnosti imao usnimljenih samo nekoliko pjesama za album, pa nije bilo govora o njegovoj finalizaciji, a kamoli o naslovu.

U proteklih 30 godina, kult Šobićevog stvaralaštva je dostigao neočekivane razmjere, iako sam autor ničim nije doprinio da se tako nešto desi. Živio je povučeno u rodnom Nikšiću, stalno stvarao, komponovao i dorađivao pjesme, i u studijima u Trstu, Dubrovniku, Budimpešti, Nikšiću, Beogradu usnimavao krokije za buduće pjesme, barem stotinu.

Šobić je 30. jula 2013. doživio teški moždani udar, i u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici borili su mu se za život, što je bila vijest koja je objavljena u svim važnijim medijima ex-Jugoslavije. Nekoliko dana zaredom, dok se zdravstvene prilike nisu stabilizovale, u udarnom dnevniku, RTV CG je davala informacije o njegovom stanju, a za vrijeme trajanja neizvjesnosti, dok je Šobić bio u intenzivnoj njezi, grupa crnogorskih muzičara skupljena pod nazivom “Prijatelji iz vinograda” je u znak podrške snimila svoju “band aid” verziju pjesme Sunce tebi, sunce meni. Srećom, oporavio se.

Na inicijativu Crnogorske kulturne mreže (CKM), septembra 2013. godine Šobiću je dodijeljena Nagrada oslobođenja Nikšića za ukupan doprinos u oblasti muzičkog stvaralaštva. U njegovo ime, nagradu je primio sestrić, Lolin sin, muzičar Vanja Radovanović. Jula 2016. uručena mu je Trinaestojulska nagrada, najveće državno priznanje, kojoj je prethodila peticija sa potpisima više od 5.000 ljudi.

***

Kada sam, krajem devedesetih, preusmjerio jedan od rukavaca u koje je meandriralo moje pisanje ka pop-rock novinarstvu i publicistici, okolnosti su me vodile ka mnogim od kolega čije sam tekstove kao tinejdžer gutao u časopisima te provenijencije. I svi su na pomen Crne Gore, listom odgovarali uniformno – Makadam i Šobić, samo za to su znali. Makadam muzički, melodijski, Šobić sa statusom istinskog umjetnika. Ostali u njihovom poimanju crnogorske muzike nisu postojali. Kako je vrijeme odmicalo, fama o „neuhvatljivom“ pjesniku / muzičaru je dobijala epske razmjere, sve se više razvijala u smjeru idolopoklonstva, nekritičkog obožavanja.  

Mit koji je stvoren o njemu u posljednjih nekoliko decenija stalno se pohranjuje na način poznat otkako je svijeta i vijeka – tajanstvenošću. Jer, svi znaju, što je manje informacija, to je više sloboda za fabrikovanje prigodnih ili podobnih informacija, koje poprimaju grandiozne razmjere. I sam sam čuo sijaset nevjerovatnih priča o bivšem karatisti koji je provodio vrijeme u meditaciji na katunima između Boana i Šavnika, koji je tajno putovao za Dubrovnik i Trst iz porodičnih razloga, koji je u najvećoj konspiraciji ulazio u studija sa sopstvenom opremom, snimao i odmah nosio da ne bi ostao ni trag da je bio tu, koji je tražio da se unište skupne fotografije na kojima je slučajno ili hotimice ovjekovječen, iz razloga sigurnosti… Kako vrijeme odmiče, priča o genijalcu-čudaku samo dobija na težini, a ljudi vole takve, drugačije i neuhvatljive, samosvojne i van uvriježenih sklopova ponašanja, fišerovske, štulićevske…

Kad sam počeo sa radom na monografiji „Crnogorska pop rock muzika 1954-1991“, znao sam da će jedinicu o Šobiću biti teže i zahtjevnije napisati nego sve druge zajedno, jer on odbija čak i najosnovniju komunikaciju sa novinarima ili publicistima, ekstremno su rijetki suprotni primjeri. Najprije sam pokušao da stupim u kontakt s njim preko bliskog prijatelja, muzičara Jovice Mašanovića, onog istog jataka iz osamdesetih, koji i danas čuva radove iz “zlatnog” perioda. Nakon što bi Mile nekako pristao na razgovor, a ja krenuo iz Bara ka Nikšiću, u pola puta bi mijenjao odluku i odustajao, pa mi nije preostajalo ništa drugo no da hvatam voz za nazad. Tako nekoliko puta.

Onda se, kao dragocjeni posrednik, pojavila, opet zahvaljujući Jovici, Šobićeva sestra Beba – Donizijada, koja se poslije nekoliko mjeseci pregovora sastala sa mnom u rodnom gradu, noseći u ruci tri sitno ispisane stranice u kojoj je Miladin hronološki poređao nastupe po festivalima i godine nastajanja pjesama. Uz njenu presudnu pomoć, mozaik je sklopljen najtačnije što se može, i uz sve moguće mjere opreza da „neđe nešto ne procuri“. Jedino o čemu nije moglo biti riječi jeste period kad su Mile, Beba i Lola nastupali kao trio, pa sam to „sklapao“ na osnovu tekstova iz časopisa…

Vjerujem da je već svima jasno da od Šobićevog trećeg muzičkog albuma sa novim snimcima neće nikada biti ništa, kao ni od njegovog povratka na scenu – intimno bih volio da me godine pred nama razuvjere, ali sumnjam. No, Šobić je muzički i dalje tu, nije odlazio, sveprisutan je. Ne samo njegovi originalni radovi, već se čitav set pjesama sa jednog od dva albuma nalazi na repertoarima crnogorskih bendova koji, manje ili više redovno, nastupaju u ugostiteljskim objektima u Podgorici i na Primorju. Tako, uostalom, legende žive i traju.

Lično, najdraža mi je ubrzana, pumpajuća rock verzija numere Opet krivi tip u izvođenju „Akademije“, a najintrigantnija Ne pokušavaj mijenjat me grupe „VI Čulo“, verzija uživo sa Cetinje Festa 2013, ali još i više mi se lice razlijegne u osmijeh kad se neka od manje poznatih pjesama pojavi ničim izazvana, pravo niotkuda. Tako su, dobrano poslije ponoći, nakon dočeka Nove 2023. godine, malobrojnim muzičkim sladokuscima koji se nisu dali blagodetima populizma na trgovima širom zemlje, Boki i Dule u „Dublin Pubu“ na akustičnoj gitari otpjevali gotovo pa sotto voce nevjerovatni Svjetionik.  

A stih Za mene lift radi samo na dolje iz njegovog ultimativnog oprosta na adresi Svetozara Markovića 39, gdje je živjela njegova barska ljubav, danas bitna osoba crnogorske kulture, i dalje je jedno od najupečatljivijih mjesta moderne crnogorske književnosti, ne samo pop muzike. I tu vrijeme ništa ne može dodati, ni oduzeti.