Foto: privatna arhiva

Ustinu djeluje kao promjena u teatru – Ognjen Spahić na Velikoj sceni CNP-a.

Da ne poznajem Ognjena, da ne poznajem njegovo djelo, sigurno bih mogao biti objektivniji u sudu. Pa opet, to na sceni jesu bili njegovi likovi. Njegova hrabra rečenica, otresitost u potenciranju tabuiziranih društvenih tema. Introvertna zagledanost. I nesebičnost da se nutrina podijeli s auditorijem.

Nijesam prisustvovao premijeri na Cetinju, ali sam s nestrpljenjem čekao podgoričku. I ti ljudi, sinoć, u CNP-u, mahom su bili Ognjenova publika, neelitizirana društvena elita – obrazovani i urbani – bez smokinga i kravata, i s očiglednom potrebom za užicima u teatarskim igrama.

Razumije se, nije slučajno to što u prvim redovima nije bilo političara. Dok se politička i diplomatska bura oko table na bivšem morinjskom zdanju jedva stišava, Ognjenovi likovi, s uniformama devedesetih, povikali su na sav glas o traumama hrvatskih zatvorenika. O krivici. I izbjegavanju kazne. Zato se plašim da dobar dio crnogorskoga društva Spahiću nikad neće oprostiti to pamćenje.

A vjerovatno neće ni reditelju Borisu Liješeviću, koji je izveo primjetan, provocirajući, interpolirajući vez. Dok su akteri prikazivali scene mučenja, sa zvučnika su se čuli audio intervjui morinjskih zatvorenika, koji su posvjedočili o divljačkim postupcima čuvara logora.  

„Dano, skinuli su petokraku“, viče Lončar, protagonist, kapetan bivše Titove Armije, koga morinjski događaji nepovratno mijenjaju, simbolički označavajući tom vikom gnijev zbog transformacije ljudi sa socijalističkim vaspitanjem u monstrume fašizma devedesetih. Viče Lončar (Srđan Grahovac) svojoj Dani, koja nizašto nije kriva (odlična Varja Đukić)…

Foto: Duško Miljanić

No, ovaj politički diskurs samo je kulisa za dva sukoba koja se odvijaju na obali. Oba tinjaju godinama, u starijem i mlađem bračnom paru. Liješević je, gradeći ta dva sukoba pažljivo, preplićući ih, i uspostavljajući analogije u muško-ženskim odnosima, pokušao da na sceni obuhvati ono što postoji u Spahićevim knjigama a što se do kraja može doživjeti samo čitanjem.

Spahić je trebao biti dio delegacije Fokalizatora koja je nastupala na Mediteranskome festivalu knjige u Splitu, no ostao je u Crnoj Gori da isprati posljednje pripreme oko predstave koja je postavljena po njegovom najnovijem romanu – „Pod oba Sunca“ – i premijerno izvedena u Zetskom domu na Cetinju.

U Splitu smo govorili o krivici i kajanju. Govorili smo i o književnom, umjetničkom pamćenju. Odnosu društvene stvarnosti i umjetnosti. Tim će našim govorancijama isteći rok, ako već nije. Ali, Ognjen je „progovorio“ tako da se njegove poruke dobro upamte. Kao što se pamti njegov govor s podgoričkoga trga, tokom završne konvencije Pokreta za nezavisnu Crnu Goru, pred više od 50.000 ljudi. „Da Kurt Kobejn, da Borhes, da Kiš, da Pekić…“

Moj prijatelj iz BiH, koji se saživio sa savremenim mukama Crne Gore, kaže kako sad nije trenutak da Crna Gora traga za sopstvenom krivicom, i da se, da bi opstala pod naletima gladnih, mora držati otresito. „Ko hoće s vama – hoće, ko neće – daleko mu lijepa kuća“.

Ali, Crna Gora neće opstati bez sagledavanja sopstvene nutrine. Neće, jer je njeno slobodarstvo sazdano na mitu o čojstvu, koliko na mitu o junaštvu. Zato, jeste, neophodno je sagledati sopstvenu krivicu, i tek tako ne dati pomahnitalim duhovima prošlosti da apsolutno ovladaju svakodnevicom.

Da li je slučajno to što je taj proces počeo u teatru?

I što ga je započeo jedan od naših najboljih pisaca?