Foto: zarkopaic.net
Milan Kundera i drugi Česi
Neću ništa govoriti o refleksivnoj književnosti Milana Kundere iz romana Nepodnošljiva lakoća postojanja niti o njegovu vizionarskome eseju, geopolitički moćnom i ujedno kontroverznome, ‘Tragedija Srednje Europe’, o čemu sam pisao u knjizi Traume razlika, Meandarmedia, Zagreb, 2007. Njegovom smrću Češka je zaključila povijest 20. stoljeća čije su duhovne vrhunce obilježili Pražani. U prvoj polovini 20. stoljeća to su bili Jaroslav Hašek i Franz Kafka, humorist i tragičar, a u drugoj filozof Jan Patočka i romanopisac Milan Kundera, disidenti. Najtragičnija je figura nesumnjivo bio fenomenologijski filozof, autor knjige Heretičkih eseja o povijesti i Platona i Europe. Komunistička tajna policija nakon torture unakrsnoga ispitivanja raskolila mu je lubanju. Filozof dekonstrukcije, anđeoski usmjereni Derrida, uspio je prebaciti u tajnosti rukopis Patočkine knjige u Francusku i objaviti ga. Ukratko, Česi su genijalan narod Europe jer su kroz ova četiri duhovna lika suvremenosti pokazali sve bitno što je europski duh možda imao i što će zauvijek biti poput kandelabra u mračnoj jednosmjernoj ulici napretka ‒ humor, tjeskobnu viziju nadolazeće budućnosti, slobodu i otpor totalitarizmu.
U Kunderinu romanu Identitet pisac se izruguje nacionalnoj heroici malih srednjoeuropskih naroda uvjerenih da ih od propasti štiti njihova vjekovna kultura. Gotovo na svim glavnim trgovima ovih prijestolnica su spomenici romantičnim pjesnicima, osim u Zagrebu, jer Hrvati su narod ratnika, branitelja i sluga Monarhije a ne nepokornoga duha subverzivne nacionalne književnosti. Pjesnici-osloboditelji uglavnom završavaju kao notorni alkoholičari i luđaci u umobolnicama. Kundera, naravno ironično, piše da su sve nacije-države ovog ‘zlatnoga reza’ Europe osuđene na vjeru u jezik i poslanstvo Riječi jer su im se očevi-utemeljitelji slavne državnosti utapali u maliganima i građansku revoluciju shvaćali kao pitanje o tome tko će od njih prvi zasjesti na tron Akademije, Parlamenta, Vojske. Šteta što Kundera nije, pretpostavljam, čitao knjigu mađarskog politologa Istvana Bibóa, Bijeda malih naroda, napisanu poslije 2. svjetskoga rata, jer bi svoju parabolu o spomenicima i trgovima s ludim i pijanim pjesnicima mogao ovjekovječiti s još razornijom kritikom duhovnoga konzervativizma. Kako je bio u pravu Hans-Magnus Enzensberger, kad je u Kunderinom stilu, u jednom tekstu o piscima kao propagatorima zločina i genocida na Balkanu i šire, rekao da su sretni narodi bez Pjesnika-državnika i bez Povijesti. Trgovi njihovih prijestolnica su prazni od simbola, doduše, ali puni života i dosade.
U romanu Polaganost Kundera na kraju ubacuje u tekst staru češku legendu o spavačima na prozorima. Oni se, naime, ne žele probuditi iz svojeg sna jer bi zapali u stanje traume Realnoga, da to kažemo lakanovski. Ali, zašto su na prozorima, iz kojeg to nedokučivoga Božjeg razloga?
Zato da ništa ne propuste od ovog života i njegovih sjajnih iluzija. Čak i da to nije pravi smisao ove Kunderine mudre parabole, od njega ne odustajem ni po cijenu posvemašnjega promašaja.
