Foto: Aleksandar Jaredić

Crnogorski govori uticali na bogosluženje

Muzički teoretičari srednjeg vijeka smatrali su da je muzika dostigla vrhunac u XVI vijeku i da se preko toga ne može više uspjeti. Istovremeno, slobode u stvaralaštvu kompozitora (muzičara) i pjevača po ocjeni tadašnje vlastele i drugih velikodostojnika koji su ih finansirali, prevršile su svaku mjeru tako da su se mnogi žalili na zloupotrebu kako u svojim proglasima, tako i na crkvenim sastancima. Zato je papa Aleksandar VI izdao bulu kojom naređuje muzičarima (a indirektno i svještenicima) da prekinu s pjevanjem „nevrijednih i nestručnih napjeva“ u crkvama. No loš običaj i samovolja lakomislenih i nestručnih svještenika toliko je uzela maha da se to nije moglo ispraviti. Pretpostavlja se da je u jednom kratkom periodu bilo moguće da se u crkvama koriste svirale i drugi instrumenti. Naravno, pred papom, kada se održavala svečana misa, nijesu se čuli nikakvi instrumenti već samo višeglasno a cappella pjevanje. To višeglasno izvođenje je bilo seriozno, no imalo je i manu, jer su različiti glasovi narodu djelovali „pobrkano“ pa se nije razumio tekst pjesama a njegova poruka vjernicima bila je nejasna. Čak je i u Ruskim crkvama i bogomoljama, kao i u Carigradu bila evidentna samovolja pjevača-solista, sa njihovom samodopadljivošću. Pored navedenog i njihovi svještenici su u pjesme unosili riječi koje nemaju nikakvo značenje ili ne odgovaraju datom tekstu u koji su ubačene. Kasnije se analizom moglo zaključiti da su sveštenici u Rusiji pjevali po notama i napjevima komponovanim prethodno na latinske stihove, a potom izbrisali latinske riječi i potpisali slovenske suprotno svim pravilima prozodije i muzike. Za to vrijeme, većina sveštenika  koji su vršili službu u crkvama na Balkanu, bilo da su katolici ili pravoslavni, nije se mogla pohvaliti muzikalnošću. Melodika ovih pjesama nije odgovarala ljudima sa ovog prostora, a još manje strani jezik. Otežavajuća činjenica je bila da ne znaju pjevati po notama, te se njihovo pjevanje zasnivalo na improvizaciji koja nije imala ničeg duhovnog. To je bio razlog da ni vjernici nijesu znali da otpjevaju ni jedan duhovni napjev pa se bogosluženje svodilo na deklamaciju umjesto na pjevanje. Ako tome dodamo da im je staroslovenski odnosno latinski bio definitvno nerazumljiv onda nije čudno što nije bilo mnogo vjernika koji su redovno odlazili u crkve. Shvativši da se nešto mora promijeniti, sveštenici su ubrzo, a u skladu sa tadašnjom izgovornom praksom i pisanom tradicijom, uveli u bogosluženje crnogorski narodni govor što je vratilo u crkve značajan broj vjernika. Dolazak Osmanlija u ove krajeve još više je otežao stanje u crkvama jer je uzrokovao da su se mnogi popovi morali latiti oružja kako bi sa ostalim borcima branili Crnu Goru od osvajača.

Crkva zabranjivala muziku zabavljača

Kada je riječ o svjetovnoj muzici treba istaći da su postojali putujući profesionalni muzičari na ovom kontinentu, tipični za feudalni period. Bili su poznati u raznim evropskim zemljama pod različitim imenima: žongler, trubadur (iz Francuske), minstrel (iz Engleske), špilman (iz Njemačke) itd. Bez obzira odakle su dolazili, išli su po svim evropskim dvorovima i trgovima, i svuda rado dočekivani kao vrsni zabavljači. Tako su i slovenski igrici bili popularni ne samo na Balkanskom poluostrvu već u čitavoj južnoj Evropi ali i u Njemačkoj, pa i Mađarskoj. Po ugledu na špilmane koji su pjevali, igrali i glumili, to su kasnije radili i slovenski skomrasi ili gudeci.[1] Iz jednog putopisa saznajemo: “Dok su u Skadru dukljanski kralj Bodin i Rajmund utvrđivali bratstvo, žongleri koji su pratili krstaše, bez sumnje su svirali i pjevali…” U to vrijeme bilo je i drugih svirača i zabavljača; tako su u Budimu članovima stranih misija Romi svirali tursku muziku. Iako su svirači, odnosno zabavljači, bili uvršteni među stalno osoblje pojedinih posjeda i feuda, na društvenoj ljestvici bili su na posljednjem stupnju. Skomrah nije zabavljao samo vlastelu po dvorovima, već je učestvovao i na javnim narodnim svečanostima ismijavajući svještenike i vladare svojom pjesmom i svirkom. Tako je bilo i u ostalim balkanskim državama gdje se “ni glumac – narodni pjevač, niti njegov sin ne mogu ženiti kćerkom senatora”. Sveštenicima i monasima se dozvoljavalo da “jedu sa ženama i svjetovnim licima… ali ne uz ples ili satanske pjesme i bludne napjeve, na koje se odnosi prorokova kletva: “Teško onima koji uz gusle vino piju…” Uprkos strogim crkvenim propisima, narodno iživljavanje u muzici i profesionalno bavljenje muzikom, plesom i glumom nije moglo biti spriječeno. Narod se redovno sakupljao na mjestu određenom za zabavu zvanom –igrište. [2]

Svaki vladar imao muzičare

Kao što je ranije napomenuto malobrojna svjedočanstva o svjetovnom muziciranju na prostoru Balkana odnosno današnje Crne Gore, pokazuju da je muzika imala svoje mjesto u crkvi, na dvoru i u narodu. Na dvoru Crnojevića bila je u sastavu dvorskog ceremonijala, a nosioci su bili igrači, svirači i zabavljači. Sviralnici, praskavnici i glumci su uveličavali svojom pjesmom i svirkom, na bubnjevima i guslama, veselja povodom svih važnijih događaja u državi. Svaki vladar je na posjedu imao muzičare koje je poklanjao zajedno sa imanjem. Tako su se dvorski i narodni zabavljači sa ovog prostora selili od mjesta do mjesta, čak i u druge države uveličavajući svečanosti, kao što je, na primjer, proslava Svetog Vlaha u Dubrovniku. Ali, pored crkvenih velikodostojnika bilo je i vladara koji nijesu voljeli muzičare i muziku stalno govoreći kako “muzike treba samo onoliko, koliko za rat da se nađe” misleći, pritom, na svirače koji su išli ispred vojske tokom pohoda.[3]

Balkanci pjevali „sporim glasom“

Muzička estetika srednjeg vijeka razlikovala se od današnje jer je izvor, a samim tim i način prosuđivanja, pa i konačan sud bio posve drugačiji. U prvom redu to se odnosilo na stav o muzici (u širem znašenju tog pojma) u zemljama van srednje Evrope. Prije nego što bi dolazili u ove krajeve, profesionalni muzičari su već imali djelimično određen stav kakvu muziku mogu čuti bez obzira da li je svjetovna ili duhovna.[4] Među jezičkim stručnjacima tog doba bilo je rašireno mišljenje da su neki jezici prikladni za određenu vrstu melodija, a drugi za drugačiji tip. Po njima, raznolikost pjesama, instrumenata i muzike uopšte proizlazi iz raznolikosti glasova i urođenih mogućnosti, a najveća iz raznolikosti jezika. Smatralo se da je pjevanje ruskih popova umjereno, ozbiljno i mirno a nasuprot njima kod arapa je žestoko i burno, dok je kod rimskih svještenika tužno i plačljivo. Rimokatolički svještenici su tvrdili da je latinski jezik, u odnosu na druge jezike, „najprikladniji“ ili tačnije jedini prikladan za „miran napjev“; ima vrlo malo naglasaka i oni su uglavnom jednostavni i pravilni. Isto tako, ima i malo vokala i oni su jednostavni, a diftonga uopšte nema. Suprotno latinskim pjesmama je arapski – „entuzijastički tip“ napjeva koji proizvodi čas veoma lagane, ili veoma brze, čas veoma duboke, ili veoma visoke glasove bez pravila i kao s nekim „bjesnilom“. [5] Ujedno, to je razlog što ni jedan od evropskih jezika nije tako prikladan za pjevanje Davidovih psalama i drugih svjetih pjesama u crkvi kao što je to latinski jezik. Predmet analize je bio i grčki jezik, koji je zbog raznolikosti svojih naglasaka, vokala i diftonga, prikladan za „entuzijastički tip“ napjeva. Rimski muzičari su često pokušavali da ih imitiraju na svom latinskom ili italijanskom jeziku, no nikad nijesu mogli uspjeti u tome. I obratno, kada bi ko grčki jezik primjenio na pjesme kojima Rimljani pjevaju psalme ništa ne bi napravio. Takođe i turski jezik je „entuzijastički tip“ napjeva jednak grčkom, pa čak i premašuje, te je bliži arapskom jeziku. Turci naime imaju vrlo snažne popijevke i otuda je i potekla grčka uzrečica: „Grk je dobar pjevač u crkvi, a Turčin je dobar pjevač svjetovnih pjesama“. Nasuprot navedenim jezicima njemački je potpuno neprikladan za svaki miran pa i „entuzijastički tip“ napjeva a prikladan je samo za kratke, zbijene, lake, koreografske ili plesne napjeve. Ipak, ovaj jezik je najprikladniji za ritmičke stihove kao što su marševi i plesovi. Iako je francuski jezik sličan njemačkom jer oba jezika posjeduju prikladnost napjeva, francuske riječi su daleko ugodnije za čuti. Italijanski i španski jezici nemaju potrebne prikladsnosti ni za jedan napjev; jedva mogu jedan ili drugi rod pjesama iskazati u mirnom napjevu. Ugarski jezik posjeduje neku prikladnost za tužnu i žestoku melodiju no riječi su mu potpuno ugodne. Iz navedenog može se zaključiti da Turci, Grci i Ugari imaju prikladan jezik za stihove i pjevanje. U tim jezicima postoje mnogi različiti naglasci i lako se komponuju veoma komplikovani napjevi odnosno kompozicije su veoma skladne. [6]

Prema putopiscima iz tog doba koji su dolazili sa zapada slovenski jezik je bio „neprikladan za svaku vrstu pjesme“, te su zato Balkanci pjevali „sporim glasom“ i uvijek isti stih ponavljali dva puta. Po njima, napjevi su bili „opori“ i imali neku (premda neznatnu) sličnost s teškim, pradavnim  i preživjelim melodijama Turaka. Za pjesme su tvrdili „da su potpuno neprikladne“ i da su sastavljane bez pravila koja važe za poeziju i muziku, tvrdeći da koliko ima riječi ili slogova toliko ima grešaka kako u stihovima, tako i u melodiji. (str 571) Konačan zaključak je bio da slovenski jezici nemaju nikakve kvalitete ni za jedan rod pjesama i svi stihovi su „puni grešaka i nedostojni da se zovu stihovi ili pjesme“. Nažalost, nije poznato o kojim  napjevima je riječ nijesu zapisani.

Pjesma “U Ivana gospodara” starija od 14. vijeka

U  srednjem vijeku, na geografskom prostoru današnje Crne Gore nije se pjevalo toliko različitih pjesama koliko narod zna. O tome Kuba piše: “… spoznao sam da se kao i kod drugih naroda i ovdje – i to u još većoj mjeri – na više pjesama nalazi jedna melodija”.[7] Najčešće se izvodi popularan napjev tog kraja, dok se tekst mijenja, pa tako u dugom nizanju i mijenjanju tekstova javljaju se variranja. Pjesme su naizgled “proste” a zapravo su proizvod veoma dugog dotjerivanja osnovne varijante napjeva. Cilj je uvijek bio da se pjesma, u svakom pogledu, dovede do krajnje jednostavnosti kako bi odgovorila svojoj svrsi. Nije neosnovana tvrdnja da se tokom srednjeg vijeka u Crnoj Gori pjevala melodija pod različitim naslovima i tekstom, a koja potiče od pjesme “U Ivana gospodara”. Tekst pjesme je posvećen Ivanu Crnojeviću, ali na osnovu ritmičko-melodijskih karakteristika sigurno da je melodija daleko starija od XIV vijeka. To se, takođe, može dokazati upoređivanjem zapisa starih napjeva sa Balkanskog poluostrva (na primjer iz Grčke), a i drugih starih civilizacija sa istoka (na primjer iz Kine, Indije itd.).

Korijen crnogorske državne himne

Ako se prihvati činjenica da je nastala i ranije, potom je uslijedio veliki broj varijanti, kako tekstualnih, tako i melodijskih što nije slučaj ni sa jednom drugom narodnom pjesmom nastaloj na ovom, a i širem, geografskom prostoru. U suštini, osnova njene melodijske linije je uvijek prisutna i lako prepoznatljiva. Svi koji su se bavili melografisanjem, ili proučavanjem narodnih pjesama iz Crne Gore primjetili su da je ova melodija veoma rasprostranjena i ne samo da se često pjeva, već se na taj napjev i igra. Dajući svaki put drugi sadržaj, nepoznati narodni stvaraoci su mijenjali i karakter izvođenja, ali ne na neki duboko filozofski način, već pristupačnim interpretiranjem prilagođenom sadržaju. Posljednjih godina, ova pjesma je doživjela još jednu obradu – kompozitorsku, i sada se izvodi kao državna himna Crne Gore.

[1] D. Cvetko, Južni Sloveni u istoriji evropske muzike, Nolit, Beograd, 1984.53

[2] www.mo-vrebac-pavlovac,hr srednjevekovna muzika,

[3] I. Golub, Juraj Križanić glazbeni teoretik 17 stoljeća, JAZU, Zagreb 1981.55-57.

[4] G. Carifanio, Asserta musicalia, Arti Musices, In Academico congresso propaganda, Roma, 1656. 586

[5] G. Carifanio, Asserta musicalia, Arti Musices, In Academico congresso propaganda, Roma, 1656. 587. 

[6] R.Guilland, Correspondance de Nicephore Gregoras, Texte edite et traudit per R.G. Parid, 1927. 270

[7] L. Kuba, U Crnoj Gori, Podgorica, CID, 1996. 119.