Foto: Fokalizator
Zamislite ovakav scenario: neki muslimanski pisac, ugledan, dobitnik nagrada, profesor književnosti, izađe pred kamere i kaže: „Zar se naša braća Srbi ne boje naše krvi nenamirene? Mi moramo pokušati svoju porciju krvi.“
Možete li da zamislite naslovnice? „Islamski teror u kulturi!“, „Fundamentalista u književnim redovima!“ CNN, BBC, Reuters, svi, “nezavisni” mediji, bi se utrkivali ko će prije objaviti da se na Balkanu ponovo diže zelena zastava rata. Brisel bi hitno sazvao komisije, Beograd bi tražio međunarodnu zaštitu, a Podgorica bi raspisala konkurs za dodatne patriotske govore. Pisac bi bio priveden, knjige zabranjene, a njegovo ime bi se, uredno, našlo na svim spiskovima „bezbjednosnih prijetnji“.
Ali kada to kaže Rajko Nogo, pjesnik, akademik, senator Republike Srpske, onda to postaje „poetska figura“. Rečenica o „porciji krvi“ tada nije dokaz huškanja, nego literarna bravura. Kad je riječ o muslimanu to je prijetnja. Kad je riječ o Srbinu to je metafora. Jedan isti nož, ali kad ga drži „naš pjesnik“, on je, valjda, pribor za večeru.
Da je muslimanski pisac rekao to isto, ne bi mu se sudilo samo na sudu: sudilo bi mu se i na televiziji, u parlamentu, u kafani, u svakoj birtiji gdje se uz “ljutu” i špricer raspravlja o „sigurnosnim prijetnjama“. Bio bi trajno obilježen kao „neprijatelj Evrope“, a njegova biografija bi se čitala kao optužnica. Njegove bi knjige nestale s polica, njegovo ime iz školskih čitanki, a njegovo lice sa slobode.
I, da budemo sasvim jasni: muslimanski pisac ne bi ni stigao da završi rečenicu. Na „moramo pokušati svoju…“ već bi škljocale lisice, reflektori bi ga obasjali kao kriminalca, a naslovne strane sutra vrištale: „UHAPŠEN PISAC KRVAVIH NAMJERA“.
A ovdje? Ovdje institucije koje bi morale biti svjetionici kulture ponašaju se kao servis za pranje biografija. Biblioteka, umjesto da čuva dostojanstvo knjige, pretvara se u kulise za omaž pjesniku krvavih metafora. Ministarstvo kulture, umjesto da njeguje pamćenje žrtava, njeguje zaborav pod parolom „evropskih vrijednosti“. Grad, umjesto da bude prostor dijaloga, nudi prostor za relativizaciju. A žrtve? One ponovo ostaju same, izdane; prvo od onih koji su pucali, a danas od onih koji aplaudiraju.
Da se ne lažemo: na Balkanu ista rečenica znači ili uništen život ili nagrađenu karijeru, sve zavisi ko je izgovori. Kada musliman kaže „krv“, to je dokaz zločina; kada to kaže „naš pjesnik“, to je dokaz talenta.
Pravda ovdje ne mjeri riječi, nego prezimena onih koji ih izgovaraju. Jednome bi za „porciju krvi“ kliknule lisice, a drugome se otvorila biblioteka, i ta krvava razdjelnica između pravde i licemjerja na Balkanu najbolja je dijagnoza društva koje se kune u kulturu, a klanja pred zločinom.
