Foto: Fokalizator
Šuma gori, a mi stojimo kao statisti u lošem filmu. Neko snima, neko komentariše, neko filozofira o klimatskim promjenama. I onda, kad se sve pretvori u crni pepeo, pitamo: šta nakon požara?
Nakon požara dođu izjave. Iste kao i prošle godine, i one prije nje. Samo zamijene datum i lokaciju. “Situacija je pod kontrolom”, kažu. Ta kontrola, izgleda, podrazumijeva da vatra uradi svoje, a onda mi kontrolisano gledamo kako nestaje pola planine.
Nakon požara dođu i heroji pred kamerama. Uvijek svježe oprane košulje, po mogućnosti polo majce i papuče. Na teren stignu brže od vatrogasnih vozila, ali samo da izgovore rečenicu koju su sinoć uvježbavali pred ogledalom. Iza njih, vatra i dalje gori, ali to nije bitno. Bitno je da mikrofon upali crveno svjetlo.
Nakon požara dođu sumnje. Jesmo li mi sami zapalili? Ili nam neko “pomaže”? Je li to priroda, slučajnost ili interes? Kod nas istina uvijek izgori prva, pa od nje ostane samo dim. A dim se lako raznese izjavama.
Nakon požara dođu i projekti. “Hitno pošumljavanje”, “novi plan zaštite”, “strategija 2030.” Papir sve trpi, pa čak i borove koji nikad neće biti posađeni. I dok se mi slikamo s mapama budućih šuma, istovremeno niču temelji budućih apartmana. Zanimljivo kako beton uvijek ima bolju otpornost na požar od šume.
Nakon požara dođe i zaborav. Brže nego kiša, brže nego sadnica. Još brže nego što se gase obećanja. Samo ostane onaj miris gareži u plućima, kao podsjetnik da su i pluća jednako potrošna kao i šume.
A šta poslije? Ništa. Čekamo da plane opet. I onda se pravimo iznenađeni. Jer kod nas požar nije tragedija, nego sezonski festival. Karte su besplatne, a predstava uvijek ista: šuma gori, narod gleda, vlast obećava.
Šta nakon požara?
Ništa novo: samo da naučimo još bolje gasiti dim vlastitim plućima.
