Foto: privatna arhiva

‒ bilješka o galilejevčevom ateizmu –

Ljudi, umnici, zа smjelost misli, zа nаjdivniju smjelost svoju

dа nаtovаreni stijenom po krugu kruže, sve se jаče

grbeći, koljenimа u sаme grudi bijući, i dа poju,

i dа pri tom Višnjemu poju? – Ne, jа plаčem!

R. Z.

15. 12. 2020.

Doskoro sam se, saglasna s tim da lična ideologija određuje oblik (književnokritičke) objektivnosti – pri čemu, znaće nemušti, nema te libele kojom bi se kalibriralo je li neka autohtona spoznaja sitničava zato što je nepristrasna ili je nepristrasna zato što je sitničava – paštila isključivo valjânjem, vrednotom, smislom, ne propuštajući priliku da zapapagajčim: ču li, mene zanima književnost, sa-mo knji-ževnost, kao da je to kakav svjetlosni fenomen nastao jonizacijom atmosfere, a njegov odjek u svijetu ljudi samo krater, za praktični život nevezan bilo čime, koji podśeća na to da se nešto ipak dogodilo. Elitistkinja. Ni »pesnik i sabesednik« ne bi, munuvši me neporadovan što su mu natamnici zabrazdili po istome tragu, sa mnom grke što »jačega koji je, jer je to, mrcvari malomoćnog« štitim akademskom suzdržanošću (što ne šće tropima, mora psovkom); a vidim ga i sad kako mi odonud prijeti prstom: da lȁnem – lȁni, isto kao i sâm što je, predośetivši da »dolаzi nаjstrаšnije. Nаjugušljivije, nаjpodlije / ćutаnje, muk budno čuvаn, smucаve sjenke klerа«. I evo, ako je osvojena Grčka osvojila divljeg pobjednika i unijela umjetnost u sirovi Lacio, čemu strah i ćutež? A to li je, misliš, što će i onaj kome je dato u zadatak da svjedoči trenutak, da popisuje mobilijar savskih svečanosti, sklon biti da preko nekih sekvenci jednostavno pretrči, uz klek i reverans pa u ručicu: cmok.  

Zato je pogrešno reći »hvala što imaš hrabrosti«; bilo bi to isto kao kad bismo kome zahvaljivali što ima usta ili što spava zatvorenih očiju. No dogodi li se da kozouhi Trojan – neka se ovaj naš, što se u čudu nađen, na prijestolu zastao, zove Tamoonaj (dekl. Tamoonoga, Tamoonome) – brijačevu knjigu konfiskuje i zabrani, uz njega će, ko zna koji put promijenivši stranu, stati već neki patrijarh Anastasije, po potrebi strastveni ikonoklast i Kopronimov slijepi saveznik, a po potrebi lukavi skutonoša uzurpatora Artavazda. Hoće li, zaboga, voskresnuti Radovan, pisac Šalozbiljnih varijacija sa Isusom, u kojima je narečeni ne sin Božji no »saobraćajac na raspuću«? Ne bi ga, to znam, ni da se u drugoj pameti šćeo obresti, usrećila spoznaja da se »sveto ludilo junaštva« onih što »turske nаsilnike ne sretаju hljebom-solju« razumijeva danas kao opsesivni nagon da se lupa čelom o crkveni patos; sve što je učinio da poduči i osvijesti smatrao bi proarčenim poetskim kapitalom. Da mu ne učitavam, da mu ne pripisujem što bi i ne bi (pošto, prirodno, provjeriti ne mogu), ođe ću stati, ali ne da bih  – o, kako bezdomno zvuči  – umukla, nego da bih primijetila da je, pored obilja pogodnosti koje je vlasteli dala crnogorska Magna carta libertatum u proceduri, ostalo ono: »da e n g l e s k a (podvukla T. R.) crkva bude  slobodna  i  da u  cjelini  uživa  svoja prava  i  svoju  neprikosnovenu slobodu«. Već je prilično jasan odgovor na pitanje jesam li Jovan Bez Zemlje ja ili on, Tamoon.

Zogovićev životni i poetski orijentir nijesu bili ni prota ni papa nego – Hikmet; ali to je isti onaj čovjek što je, boraveći u Manastiru Morača 1942. godine kao vojnik partizanskog odreda, iz toga, kako kaže, »znаmenitog аrhitektonskog istorijskog spomenikа« išćerao prasad popa Simonovića i pomeo crkvu i manastirsko dvorište, gotov za govorkanja kako su se »vаjni komunisti prometnuli u crkovne metlаre«. Komunista, b-r-r-r! Da se smrzneš. Što bješe Njegoš, »grаđаnin svobode crnogorske«, to bješe i Radovan: ni Miloša »u ruku i u kаftаn«, ni caricu mora »u remen na nozi« (da cjeliva), jer nije čovjek za odaliske i metanija no da zbori kako jeste, makar ga zbog toga ubili.  

Ni ono cardušanovo, za kaluđera, »dogod se ljubаvlju k crkvi ne prožme – dа se bije«, ne bî otpor prema vlasti po sebi, neg prema tiraniji (podvlačim i ovu riječ); u Zogovićevoj poetskoj viziji Bog, onakav kakvim ga pribilježi Knjiga, u carstvo svoje priziva samo coktave ovce, male pripuznike i podrepine kojima strah, Njegoša mi, nema što ni okaljati, a ako ga i ne nagnaš da se pokoljenči, taj je pretendent na malj – valahi-bilahi, kud no u glavu. Stoga je, baš stoga, R. Z. i potcrtao: »Ne, ne iziđe iz mene pokаjnikа, ne iziđe аminаšа, / koji se, kličući tebi, pretvаrа u mjehur koji drhti«, ali nije ovo samo onaj verzalesni Bog u čije su se ime vaktile lomače podlagale, nego svaki, od kućnoga do državnog, božić zapravo, koji učkur driješi na pomisao da su mu svi izaslanici na bolničkom odsustvu, onaj toliko strašan da se ne smije… ha-ha, ne smije (!) ukazati lično. Bog sinekurlija, dakle. O, aždajo, iziđi mi na mejdan da se ogledamo (ako žena nijesi), ne poziva carev sin nego Radovan, prezirući popa više nego Boga, prezirući više zato što se ne smije prezreti onaj koga su, piše R. pod navodnicima, intronizovali kao »velikodostojnika«, pomisli – »velikodostojnika«.

Još je Roger Scruton rekao: »Kada čujemo muziku mi ne čujemo samo zvuk; mi čujemo nešto u zvuku, nešto što pokreće sopstvenom snagom.« To je tzv. intencionalni objekat, u poeziji jednako prisutan, naročito onda kad pjesnik – neki kao što je Zogović – biva obuzet, i spolja i iznutra, idejom apsolutne nepristašnosti; to što je iguman Ilarion, prijatelj mu, »ubijen za njegove simpatije prema partizanskoj oslobodilačkoj borbi« ne pokazuje samo da je taj idealni komunist bio naklonjen Čovjeku, odnosno Čovjeku u čovjeku, već i da je takav bio etalon za ono što je svaki od njih, ako ideju u njenom totalitetu razumije, ako ne sekā pušku tek reda radi, morao biti. Iz njegove poezije zato (i uprkos tome) frcaju borbene iskre i onda kad se borba davno završila; time što je veliki, dapače najznačajniji crnogorski pjesnik XX vijeka, svoje je književno-ideološke postavke zauvijek zaštitio, a najprije one koje Crnogorce, nemašne i divlje, afirmišu kao skeptike, ateiste ili, prosto, religijske flegmatike, glavonosce kojima je svejedno stoji li nad njima nebo ili Bog dok god pravo rade: »I glаvаri, kаko se vidi, ne ljube igumаnа Stefаnа u ruku iz pobožnosti, iz strаhopoštovаnjа ili bаrem ʼuvаženijаʼ premа njegovu činu i premа kod ʼbogа moćnojʼ crkvi čiji je on predstаvnik, nego sаmo iz uvаženijа rаštа lijepo i mudro zbori.« Handkuss sad, Crnogorci, handkuss, i trtična kost dovoljno čvrsta – da to voshištenije bogoljubno podnese.

Śetih se tek kad sve ispisah, tobože ničim izazvana, jednoga kvekera koji je, u razgovoru sa francuskim filozofom Voltaireom, rekao: »Mi uopće ne dajemo novca ljudima odjevenim u crno kako bismo pomogli siromašne, sahranili mrtve, poučavali vjernike. Suviše su nam dragocjeni ti sveti poslovi da bismo ih svalili na druge.« To pak ne važi u zemlji u kojoj život ne funkcioniše mimo isusovskog principa »reddite ergo quae sunt Caesaris Caesari, et quae sunt Dei Deo«,[1] a moglo bi me, da se iole usudim biti rabijatna, obodriti da pitam šta je, ako nije Lovćen (taj zogovićevski »crnogorski barjak stradanja i gnjeva«), sveto ostalo. Možda kolašinski prozor, onaj s kog se pada »na šiljke mačeva u dno balčakom pobodene«, prozor koji je ove godine po prvi put slobodno progledao Zogovićevim očima.

I opet će, časna riječ.            

Opet će.

[1] Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje.