Foto: Nikola Vujović

Književni kritičar napao Mirka Kovača

…to bi, recimo, mogao biti naslov u Saveznoj Republici Jugoslaviji, iz 1994. godine. Pa i tada sasvim nedžentlmenski, neko bi rekao – kukavički. Jer, Mirko je daleko, u Republici Hrvatskoj, odakle su ga proćerali ne naslovima, nego udarcima u glavu. I sasvim sigurno, Kovač zbog rata ne bi bio u prilici da odgovori već u sljedećem broju istoga glasila. No, bez obzira na to, ovakav naslov ne bi bio 1994. godine prećerano čudan. Zašto? Pa, histerija je ratnohuškačka na djelu, a ljudima lete glave, i ko mari za časopise i književna trvenja u takvoj Saveznoj Republici Jugoslaviji?

I, onda, što čitalac treba pomisliti o nedavnim nekrofilski bizarnim opštenjima „kritičkoga duha“ nad jednim tekstom Mirka Kovača, čiji posmrtni ostaci počivaju u Rovinju više od decenije? Što, dakle, misliti o hrabrosti „književnoga kritičara“, a što o njegovoj „kritici“?

O „književnim kritičarima“ toga tipa i njihovoj hrabrosti dovoljno je napisao Danilo Kiš. Evo jednoga paragrafa iz Časa anatomije:

„Naša je književna kritika zapravo književna vlast i ona, kao takva ne služi književnosti, književnost služi njoj, književnička siva masa samo je izgovor za njeno postojanje, jer kako može taj naš kritičar da služi književnosti, da se potčini njenim zakonima i da u njoj nalazi svoj smisao, kad on smatra da je procenjivanje dela stupanj više u semanatičkom polju, pa taj koji može da presudi, taj valjda može i da napiše takvo delo kojem sudi, a ako to ne čini, to ne čini samo stoga što on to smatra bagatelom, on se bavi suštinama, a pisci se bave tricama i kučinama koje on raspliće i stavlja na njihovo mesto. Kritičari su uz to čuvari dvorskih pečata…“ – zaustavimo Kiša za trenutak, jer će nam izvođenje ove teze, sa zaključkom, biti neophodno kasnije.

Kad „kritičar“ prepisuje od sebe i glumi učenjaka

Vratimo se koji red unazad. Kiš, dakle, tvrdi da „književni kritičar“ smatra kako je procjenjivanje djela stupanj više u semantičkom polju. Da… Postoji jedan tekst iz 1994-te, godine tokom koje je većina organizatora prvih podgoričkih Dana Mirka Kovača još u srednjoj školi. Do toga teksta došli smo na studijama, i kasnije, proučavajući istoriju srpske književnosti druge polovine 20. stoljeća. Eto kako znamo da je „književni kritičar“ u najnovijem ataku na djelo Kovača (na priču Susret s Valentinom) iskoristio svoj bajati tekst iz 1994. godine, tupu „oštricu“ koju je ozbiljno oštetio jedan u to vrijeme mladi metakritičar – Dejan Ilić. A da je tekst bajat, ne govori samo njegova anahrona metodologija, već i podatak da Kovačevih rečenica koje su predmet navodne analize – naprosto nema u Frakturinom izdanju knjige Ruže za Nives Koen (koja je objavljena takođe davno, prije dvije decenije). E sad, ko ne vjeruje da je „kritičar“ staromodan i te 1994, neka baci pogled na Nezavisni politički magazin „Naša borba“, i to broj objavljen 23. februara 1995. godine. Na 16. stranici Ilić piše o „kritičaru“ i tvrdi kako je taj autor svoj sud o pojedinim knjigama „formirao više se baveći okolnostima u kojima je knjiga nastala i koje su je potom pratile, a manje analizom samog teksta, da bi se i tu, na kraju, ponovo javilo presudno, ali krajnje problematično, merilo epohalnosti.“

Ništa bolje “kritičar” ne prolazi ni u ulozi stilističara i lingviste. “Analizirajući” Kovačev stil, i iznoseći kvalifikacije na račun jezika, “kritičar” pokazuje kako nije u stanju da razlikuje imperfekat od aorista (gradivo za sedmi razred osnovne škole), pa, hoteći da naudi Kovaču, opasno proklizava i piše: “Potpirivahu moju požudu – skromno, u aoristu, veli on.” Aferim – znanje ravno onom kojim raspolaže pepeljara za tompuse Emira Kusturice. Pardon, Nemanje.

Ali, za nas je zgodnija ova metakritička ćuška i Ilićevo čupanje za uši „kritičara“, za koga tvrdi da su mu ključne postavke „neprecizno formulisane“ te „dvostruko netačne“, nepunu godinu nakon što je objavio knjigu s napadom na Kovačev tekst – jer se to zbiva usred “kritičarevog” Beograda. (Pitanje je samo: da li su fanovi „kritičara“ svjesni koliko ih obmanjuje svojom spremnošću da u trenutku, nadasve agilno, reaguje za njihovu stvar, odnosno da su u pitanju ćorci?)

Prije svega savjetnik, a „kritičar“ kad stigne

Hajdemo natrag do Časa anatomije:

„Kritičari su uz to čuvari dvorskih pečata, titularni savetnici (podvukao V.V.), koji su uz titulu i visoke činovničke plate dobili još i zaduženje ili se prave da su ga dobili, da održavaju francuski vrt i obeležavaju aleje. I što taj francuski vrt sve više liči na groblje, to je u prvom redu njihova zasluga. Kritika je uzela na sebe ne samo prerogative cenzure i vlasti, nego je svojim mahinacijama isključila jednom zauvek i čitaoca kao jednog od mogućih arbitara: ne negacijom, ne poricanjem, ne vrednovanjem, nego uranilovkom, tim svesnim i upornim obezvređivanjem i relativizacijom.“

Kako je samo i koliko ovaj aksiom vredan za našeg „kritičara“. A Kiš je portret takvih „kritičara“ naslikao ovlaš, iz prve. Titularni savjetnik, činovnička plata, obilježavanja aleja tj. teritorija. I te teritorije s grobaljskim pejzažima. Prerogativ cenzure i pokušaji odbijanja čitatelja obezvrjeđivanjem i relativizacijom.

No Kišova minuciozna vivisekcija palanačke dogme u književnoj kritici nije opametila kulturtregere. Stoga se četiri i po decenije od javnoga Časa i dalje proglašavaju „kritičarima“ persone s političkim zadacima, po mjeri sovjetske doktrine, kako bi usporavali i osporavali procese u kulturi. To isto učinili su kulturi kad su, nošeni vjetrovima AB revolucije, uskočili u uredničke fotelje malobrojnih crnogorskih glasila, s bradama do poda. Nevolja je samo što se književne nagrade u Crnoj Gori ne mogu multiplikovati u toj mjeri da bi završile na radnim stolovima svih savjetnika, koji su svjesni činjenice da nikad neće dostići Mirka Kovača, čije je ime zahvaljujući pripovijetkama iz knjige Ruže za Nives Koen uklesano u tablu Njegoševe Biljarde.

No ne može se reći da im u odsustvu manira nedostaje i hrabrost. Ide to s primitivizmom. Kiš je tvrdio da su „muda garantni znak da se umetnik neće ogrešiti o zakone zajednice pomišlju ili delom, da se, dakle, neće služiti svojom glavom, da se neće igrati svojom glavom“.

Zato se igraju tuđom.

Volio bih da nastave. Da do kraja izvide koliko te glave koštaju.