Foto: privatna arhiva
(s poljskoga na crnogorski jezik prevela Agnješka Žuhovska-Arent)
Ljudi desno
Jevreji lijevo.
Njenu sestru strpaše u vagon
i nju su htjeli.
Provukla se kroz
široko rastavljene noge gestapovca.
Pohitala je kući.
– Tate, tatice,
Кristu su zaklopili u voz.
Oduzmi je.
Otkupio je kćerku.
Nije bitno što sada
neće ostati za hljeb.
Zašto
Кada će da se završi ova mora?
Živimo sakriveni,
čujemo zaglušujuće pucnje.
Između nas pretrčavaju pacovi.
Tamo – gore – ljudi se plaše sopstvenih sjenki.
Šta i kome može da se kaže?
Niko neće da potkazuje ako
ćutiš,
ne izlaziš
tamo đe svijet
čeka da nam se osveti.
Zaspimo
kada se glasovi mržnje stišavaju.
– Tate, a kada ćemo se probuditi?
Možda neće da nas probude.
– Zašto?
Tako će biti bolje,
Spavaj već jednom, kćerkice.
Trka
Trčim sa smrću
ćera me, zaustavlja,
bode svaki čas.
Trčim sa vremenom.
Ne samo mojim.
– Đeca. Đeca.
Njima su kratki koraci.
Možda
uz ljudsku pomoć
uspijem da proćeram
– planirano istrebljenje.
Samo ponekad
Govorila si da ljudi su dobri,
griješe ponekad samo.
Ne znam šta označava riječ
ponekad.
Možda
od septembra do…
Кada završe
sa ovim pogrešnim smrtnim presudama?
Hoćemo li doživjeti?
