Piše: Afan Latić
Crna Gora je, izgleda, ponovo otkrila da ima granice i da kroz njih ulaze ljudi.
Neki sa pasošima, neki s namjerom, neki s pogrešnim prezimenima.
Svi su, naravno, „došli ovdje za boljim životom“, a mi, kako to već biva, odmah smo se prepoznali u ulozi domaćina koji ne zna šta da radi s gostima.
Jer Balkan ima posebnu logiku gostoprimstva: svi su dobrodošli dok ne postanu susjedi.
Svako nasilje je neprihvatljivo, bez obzira na pasoš, ime ili vjeru.
Ali još je opasnije ono što je uslijedilo, val kolektivne histerije koji je iz pojedinačnog zločina pokušao stvoriti nacionalni sud.
Jer na Balkanu, kad jedan pogriješi, svi su krivi osim nas.
„Ovo nije Crna Gora koju poznajemo“, rekli su oni koji, izgleda, ne poznaju ni ovu u kojoj žive.
Jer ovo jeste Crna Gora koju poznajemo: zemlja u kojoj se problem rješava privremenim ukidanjem bezviznog režima, a ne trajnim uključivanjem mozga.
U roku od 24 sata, turski državljani su od „dragih prijatelja i investitora“ postali „bezbjednosni rizik“.
To je valjda balkanski rekord u brzini diplomatskog preobražaja.
Juče smo im prodavali stanove i apartmane uz osmijeh, danas ih pretresamo na granici uz sumnju.
Naši turistički slogani bi uskoro mogli glasiti:
„Dobro došli, ali ne predugo.“
Policija je, naravno, reagovala profesionalno, privela 45 ljudi „radi provjere“.
Jer tako se kod nas rješavaju napetosti: kolektivnom provjerom identiteta, a ne pojedinačnom odgovornošću.
Ako ne znaš ko je kriv, privedi sve koji sliče na njega.
To je stara formula stabilnosti na Balkanu, sve dok ne dođe red na tebe.
Vlada je, zatim, pokazala odlučnost: privremeno ukida bezvizni režim za Tursku.
To je kao kad čovjek, nakon trodnevne prehlade, odluči zabraniti prolazak virusima kroz nos.
Jer nije problem sistem, problem je vazduh.
A nama je lakše staviti zabranu nego naučiti disati.
Ovo nije sukob kultura, nego sudar licemjerja.
Mi koji volimo pričati o „multikulturalnosti“ ne volimo baš kad te kulture počnu šetati našim ulicama.
Mi bismo internacionalni imidž, ali da stranci ostanu na Instagramu.
Mi bismo Evropu ali onu iz brošure, ne onu koja stvarno živi pored nas.
A sve se to odvija u zemlji koja je decenijama izvozila radnike, studente i cjelokupne porodice,
a sada se čudi što neko dolazi da traži ono isto: šansu.
I sad, kada nam dođu, ne pitamo „odakle si“, nego „koliko ćeš ostati“.
Jer naš osjećaj sigurnosti zavisi od dužine boravka drugog.
Da se razumijemo, nasilje je neprihvatljivo, ko god ga počinio.
Ali kolektivna krivica je najprimitivniji oblik obrane vlastite nemoći.
Kada za jednog krivimo narod, a za narod jednog, mi nismo država.
Mi smo masa u potrazi za izgovorom.
Zato ovo nije samo priča o državljanima Turske, nego o nama.
O našoj potrebi da uvijek pronađemo nekog „drugog“ da bismo se osjećali važni.
Da bismo imali koga optužiti, da bismo sami sebi izgledali čisti.
Jer ako nema stranaca, moraćemo pogledati u ogledalo.
A tamo nema nikog da privremeno ukinemo.
Jer u zemlji u kojoj se sve rješava privremeno najduže traje predrasuda.
