Foto: privatna arhiva
Uvodna napomena
Ovaj moj esej, koji sam za “Fokalizator” prilagodila i aktualizirala, objavljen je prvo na njemačkom kulturnom portalu Perlentaucher (25. 10. 2019.), potom u švedskim dnevnim novinama Dagens Nyheter (3. 12. 2019.), dok se prijevod na engleski upravo priprema za njujorški časopis Cabinet. I u Njemačkoj i u Švedskoj izazvao je reakcije; u Švedskoj je samo nekoliko dana prije dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu Henrik Petersen, član Nobelovog komiteta, dosta nemušto pokušao odgovoriti na moj izravni upit: Što kaže sad, akon što sam mu objasnila, tko je tajanstveni pas iz Handkeove knjige Učenje Sainte-Vicotirea?
Naime, ovaj kritičar je pokušao analizirati poglavlje s psom prije objavljivanja mog eseja, ali nije uspio, jer nije razumio da se radi o poglavlju s ključem. Da su i Handkeove mnogobrojne knjige koje se tiču bivše Jugoslavije u stvari knjige s ključem, te da se o njima može raspravljati tek kad se i ovaj ključ razumije, postalo je jasno u vrijeme diskusije koja se vodila u svijetu poslije objavljivanja odluke Nobelovog komiteta 10. 10. 2019., a koja nije završila ni nakon dodjele 10. 12. 2019. Upravo je danas, dok prevodim svoj tekst, Perlentaucher objavio esej Richarda Herzingera, u kojem autor piše da je Peter Handke pionir današnjih desničarskih populista, jer svaku kritiku svojih “alternativnih činjenica” (koje dakako nisu nikakve činjenice), prati tužaljkama o tome da mu je ugrožena sloboda govora i da je postao žrtvom navodno dirigiranih liberalnih medija. A u svojoj redovnoj kolumni Elke Schmitter piše u aktuelnom broju tjednika Der Spiegel da se nada da će u desetljeću pred nama njemački germanisti izraditi znanstvena kritična izdanja Handkeovih djela da bi i njegovi obožavatelji napokon razumjeli o čemu se tu radi.
Knjige (neke od njih vrlo tanke) na temu ratova u bivšoj Jugoslaviji ušle su u bibliografiju švedske Akademije, te su i one nagrađene, a to su: dva putopisa po Sloveniji, jedan po Srbiji i jedan po Srbiji i istočnoj Bosni i Hercegovini, jedna drama s imaginarnog Balkana, jedan esej o NATO-bombardiranju Srbije, dva eseja o suđenjima Tribunala u Haagu, jedan esej-reportaža o srpskoj enklavi Velika Hoča na Kosovu i jedan esej o suđenju u Srbiji: Abschied des Träumers vom Neunten Land (1991); Noch einmal vom Neunten Land (1992); Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina (1996); Sommerlicher Nachtrag zu einer winterlichen Reise (1996); Die Fahrt im Einbaum oder Das Stück zum Film vom Krieg (1999); Unter Tränen fragend (2000); Rund um das Große Tribunal (2003); Die Tablas von Daimiel (2006); Die Kuckucke von Velika Hoča (2009) i Die Geschichte des Dragoljub Milanović (2011).
*
O važnosti poznavanja konteksta
Čitatelji Petera Handke tvore zajednicu vjernika rekao je jednom davno Marcel Reich-Ranicki (1920.–2013.), slavni književni kritičar židovskog porijekla. Koliko je bio pravu vidjelo se u najnovijoj raspravi povodom dodjele Nobelove nagrade za 2019. godinu, jer do ove “zajednice” nisu dopirali nikakvi argumenti.
Marcel Reich-Ranicki je i sam bio žrtva Handkeovih osobnih i političkih obračuna presvučenih u poetsko ruho. On Handkeovu literaturu nije volio, smatrao ju je dosadnom i pretencioznom, a Handke mu je to toliko snažno zamjerio da je ovog kritičara, koji je preživio Varšavski geto, pretvorio u svom eseju Učenje Sainte-Vicotirea u bijesnog psa iz barake Legije stranaca, te je napisao da se psu u getu pojačala želja za ubijanjem; da je izgubio oznake svoje rase i da je u narodu svojih dželata, dakle među današnjim Nijemcima, postao savršeni primjerak, tako reći veći dželat i od dželata samih.
Germanist Jürgen Jacobs je 1993. godine komentirajući ovo poglavlje s psom napisao da je uistinu upitno da li u ovom slučaju još možemo govoriti o netendencioznoj književnosti, te da li se uopće ovakav obračun uklapa u proklamiranu poetiku samog autora: Upitno je da li jedan ovakav pretjerani napad, koji je očigledno nastao iz mržnje, uopće u skladu s ‘nježnim zakonom’ koji je postavljen u središte knjige ‘Učenje Sainte-Vicotirea’. Na ovom mjestu možemo uočiti nekoliko osobina Handkeove literature: Mnogi su njegovi tekstovi poetološki, neobično često njegova glavna tema je pisanje samo, ali on više proklamira da na ovaj ili onaj način piše, nego što to uistinu i čini. Skrivene namjere, poput ovog obračuna s Reich-Ranickim, nisu uvijek odmah razumljive, ali on ih u intervjuima naknadno sam objašnjava. Iako stalno naglašava kako prezire i mrzi novinare, poznat je po tome da je dao neobično puno dugačkih intervjua.
Henrik Petersen je obrazlažući zašto se Nobelov komitet odlučio za Petere Handkea prvo 17. 10. 2019. objasnio da Handekovo antifašističko držanje prožima njegovo cjelokupno djelo, te da u to spada i njegovo obračunavanje s nasljeđem nacionalsocijalizma, a onda je u kratkom prikazu 12. 11. 2019. pokušao analizirati scenu s psom iz Učenja Sainte-Victoirea, no uspio je samo zaključiti da je iznenađujuća u svojoj agresivnosti i da se ne uklapa u cjelinu djela. Izgleda naime da ovaj član Nobelovog komiteta nije znao ono što su i Handke i Reich-Ranicki u intervjuima već odavno ispričali, naime tko je ovdje prikazan kao pas. Handke je o tome govorio hvaleći se kako je svom neprijatelju dodijelio ulogu bijesnog psa, a Reich-Ranicki žaleći se na činjenicu da su i nacisti Židove uspoređivali sa životinjama i rekavši da bi se onaj tko to ponovo radi trebao stidjeti.
Slično kao i u procjeni Handkeovih tekstova o ratovima u bivšoj Jugoslaviji neophodno je i u ovom slučaju poznavati kontekst u koji Handke upisuje neku sliku, neki opis, epizodu ili tvrdnju. U sceni s psom autor prelazi granicu obračuna s književnim kritičarom i pretvara ga u političku simboliku, i dok je jednima ovo znak autorovog antisemitizma (što i Handke i njegovi obožavatelji s negodovanjem odbacuju), a drugima znak pomanjkanja dobrog ukusa, treći ne vide u ovoj sceni ništa sporno i smatraju je velikom poezijom, kao uostalom sve što dolazi iz pera ovog pisca. Ovaj mali primjer pokazuje da su kontroverze oko Handkea postojale i ranije, neovisno o knjigama s tematikom bivše Jugoslavije.
Zločin ili genocid?
Rasprave oko Handkeovih tekstova o bivšoj Jugoslaviji izbijale su redovno kad bi bile objavljene ili kad bi se oko neke njemu namijenjene nagrade stvorio skandal, kao što je to bilo s nagradom Heinrich Heine grada Düsseldorfa ili s nagradom Ibsen u Norveškoj. I svaki put je, kao i u ovoj zadnjoj raspravi povodom Nobelove nagrade, bilo zanimljivo proučavati kako su Handkeovi branitelji svoje znanje o ratovima u bivšoj Jugoslaviji zadobili upravo iz njegovih knjiga, te su postajali zatočenicima njegove “istine”, slično kao što vjeruju njegovim poetološkim tvrdnjama bez da provjere da li one u njegovim tekstovima uistinu i funkcioniraju. Međutim, ovi ratovi spadaju u bolje istražena poglavlja novije povijesti, jer je zahvaljujući procesima u Den Haagu skupljena ogromna dokumentacija, a osim toga su i novinari iz cijelog svijeta svojim redovnim izvještajima uspjeli svjedočiti mnogobrojnim događanjima, te je nemoguće pristati na tvrdnju da je jedino Handkeova pjesnička vizija relevantna istina o ovim događajima, a naročito kad je brane njegovi obožavatelji, koji inače o svemu tome nemaju baš previše znanja, te koji smatraju da im nikakvo znanje nije ni potrebno.
Na jednoj strani su se tako našli svjetski novinari, pravnici, znanstvenici i stručnjaci, a na drugoj nekoliko teoretičara zavjere, Peter Handke i njegovi vjerni čitatelji i prijatelji, kakvih je u krugovima njemačkih kritičara i pisaca starije generacije jako puno, te naravno njegovi istomišljenici u Srbiji.
Burne diskusije koje su pratile odluku iz Stockholma u stvari su bile već viđene, samo su sad zbog važnosti Nobelove nagrade intenzivirane. Pri tom je Handke ostao dosljedan svojim tezama u pogledu genocida u Srebrenici i drugih događanja u bivšoj Jugoslaviji, iako je često ove teze zamagljivao ili retoričkim pitanjima, ili kontroverznim intervjuima ili očuđenim, nejasnim jezikom. Kad mu 2006. godine na kraju nije dodijeljena nagrada Heinrich Heine, a nakon što je i u Francuskoj napadan, on se osjetio ponukanim napisati nešto u svoju obranu, te je prvo u Libération, a onda u Süddeutsche Zeitung-u napisao članak u kojem je prvo pozvao “nas” (tko su “mi” nije sasvim jasno) da ne zovemo više Slobodana Miloševića i Miru Marković Macbeth i Lady Macbeth, a da pri tom uopće nije objasnio da ih tako nazivaju srpski mediji i da za to postoji i objašnjenje, naime Interpol-potjernica za Mirom Marković, koju se sumnjičilo da ima veze s otmicom i ubojstvom Ivana Stamoblića.
No francuskim i njemačkim čitateljima je ovaj kontekst bio nepoznat, pa im je ostajalo samo da se slože s njegovim uvodnim usrdnim riječima da se jadne ljude ne naziva ružnim imenima. Zatim je u nastavku ovog teksta rekao prividno iznerviran: Da, da, Srebrenica je najgori zločin protiv čovječnosti, koje se odigrao u Europi poslije Drugog svjetskog rata, ali kao bivši student prava vrlo je vješto izbjegao sudski definiran pojam genocida. Naime, genocid spada u zločine protiv čovječnosti, ali nije svaki zločin protiv čovječnosti definiran kao genocid, i to Handke vrlo dobro zna. Dapače, on u ovom tekstu nastavlja riječima ovaj je zločin bio čin osvete za pokolj nad Srbima u Kravici, te dodaje da je upravo u Kravici počinjen genocid, jer su tamo ubijene žene i djeca (i samo jedan takav zločin se može opisati riječju ‘genocid’).
Ovu je tezu on iznosio više puta i u intervjuima i u navedenim tekstovima o bivšoj Jugoslaviji, uzimajući sebi za pravo da u stilu samovoljne i samozvane pravde upravo on (a ne Međunarodni sud u Haagu) odluči o tome što je genocid. Prividno naivno on dodaje: Možda griješim u pravnim pojmovima. Ali ako je pogriješio, to je bilo namjerno, a kako je u svojim knjigama o sudu u Haagu više nego jasno izrekao da taj sud ne smatra mjerodavnim, ova “terminološka greška” ne zvuči nimalo slučajno. Tekst završava objašnjenjem da su u ratu u Bosni i Hercegovini svi bili jednako zli i da su svi bili podjednako i krivci i žrtve.
Dvije su francuske autorice analizirale ovaj njegov odnos prema genocidu u Srebrenici: Louise Lambrichs je 2006. objavila knjigu Slučaj Handke (Le cas Handke), a Sylvie Matton već 2005. Srebrenica, najavljeni genocid (Srebrenica, un génocide annoncé). Kad je 2006. Handke – nakon što je održao govor na sprovodu Slobodanu Miloševiću – objavio ovaj gore navedeni tekst, Lambrichs mu je odgovorila u Libération: Ni napadači ni napadnuti, svi su dakle jednako ratovali, svi su bili jednako krivi: Dakle opet smo se vratili grubim lažima i službenom poricanju svega iz prvih godina rata.
Handke i “Dat Face Soldier”
I za dramu iz 1999. godine Vožnja čunom ili Komad o filmu o ratu (Die Fahrt im Einbaum oder Das Stück zum Film vom Krieg) potrebno je poznavanje konteksta. U ovoj drami se opisuje jedna američko-europska zavjera, NATO, UNO, IFor, organizacije za ljudska prava, svi su uključeni u tu zavjeru, a žrtva je nevini i herojski srpski narod, u stvari nekakvi iskonski i plemeniti divljaci kao iz mašte Karla Maya, ali dosadnije opisani. Krivci za rat su i strani novinari, koji skupa sa stranim silama organiziraju snimanje filma da bi prikazali izmišljen i montiran sukob, odnosno proizvode sukob da bi mogli snimiti film. Zašto to rade nije baš skroz jasno, ali se osjeća autorova agresija prema njima: Svi ti stranci, koji su došli na Balkan blazirani su i odvratni, a pošteni mali ljudi iz srpskog naroda padaju u njihovu zamku. Pri tom naročito kritika novinara i mržnja kojom se opisuju tzv. zapadnjačke vrijednosti, te način kako se putem stalnih pitanja (“samo pitam”) insinuiraju određeni zaključci, podsjeća na diskurs današnje njemačke populističke desnice. Ovo je još 2010. godine ustanovio njemački germanist Jürgen Brokoff, koji je u Frankfurter Allgemeine napisao: Došlo je vrijeme da osvijestimo činjenicu da od jednog autora takvog nivoa kakav je Handkeov može proisteći opasnost. Njegova ideologija, koja koristi književna sredstva i koja ima osobinu da se koncentrira na navodne sporedne stvari, spada u najproblematičnije skretanje jednog njemačkog autora poslije Drugog svjetskog rata. Da ova ideologija ne postoji usporedo s njegovim – nesumnjivo važnim – djelom, nego da je duboko ukorijenjena u ovo djelo, trebao bi biti razlog za uznemirenost.
Strategija pripovjedača u Handkeovim tekstovima sastoji se u stalnom zamućivanju perspektive. Izrazito je teško razabrati što točno ovaj glas govori, jer on stalno migolji postavljajući pitanja ili ponavljajući za nijansu drugačije izjave. U drami Vožnja čunom ova se strategija zaoštrava, cijela drama koncipirana je tako da ukaže na rat kao na prevaru koju su navodno organizirali inozemni zavjerenici.
Sintagmom kriv bez krivice on u komadu opisuje lik Zalutalog, koji objašnjava: Nekoliko puta sam nastupio na televiziji, s bocom u ruci, kao treći zlikovac u drugom redu s lijeva (…) I poslije rata sam bio pet godina u zatvoru u Njemačkoj (…). Ovim se sugerira da su televizijski snimatelji naručivali naivne ljude da glume ratne zločince i da je ovima poslije taj snimljeni materijal dolazio glave, jer im je na osnovu takvih snimaka suđeno. Ovaj Zalutali međutim nije fiktivno lice. Cijeli ovaj dramski komad služi obrani i opravdanju jedne realne osobe, kojemu je Handke bio prijatelj i poslije zatvorske kazne čak kum na vjenčanju. Radi se o Novislavu Đajiću, kojeg je sud u Njemačkoj na zahtjev haškog tribunala osudio na pet godina zatvora zbog sudioništva prilikom ubijanja 14 Muslimana. Đajić je tvrdio da je nevin, a Handke na njegovom primjeru želi pokazati da su otprilike tako izgledali i svi drugi sudski procesi Međunarodnog suda, te ih na taj način obezvrijediti. Međutim, čak i da je Đajić uistinu bio nevin i da je sud uistinu pogriješio – tako što ne bi bilo prvi put u povijesti pravosuđa, greške su uvijek moguće, ali su naravno iznimka –, cijela ova drama služi kao paradigma svih procesa Međunarodnog suda, što je naravno apsurdno. Cijela ova drama služi tome da se eventualna i malo vjerojatna iznimka pretvori u pravilo i da se pokaže da se u Den Haagu sudilo nevinima.
Dana 15. 03. 2019. javio je Radio Free Europe da je Brenton Tarrant, atentator iz Christchurcha na Novom Zelandu snimio svoj teroristički čin i da se u pozadini njegovog videa čuje pjesma Karadžiću, vodi tvoje Srbe. Navodno je video spot za ovu pjesmu snimljen već 1995. godine, ali tek 2006. pod naslovom Serbia Strong ili Remove Kebab stavljen na Youtube i navodno je poslije toga postao jako popularan među radical white nationalists. Na ovom se videu vidi harmonikaša u uniformi; mem s njegovim licem postao je omiljen u ekstremističnim desničarskim krugovima širom svijeta pod nazivom Dat Face Soldier. Radio Free Europe i mnogi drugi izvori tvrde da se radi o Novislavu Đajiću. Riječi Remove Kebab Tarrant je urezao na svoju pušku, te je u manifestu, koji je objavio, napisao more recently I have been working part time as a kebab removalist. Osim toga napisao je da ga je inspirirao Anders Breivik, koji je po navodima The Economist-a u svom manifestu spomenuo Kosovo 143, Srbiju 341, Bosnu 323 i Albaniju 208 puta. Izgleda da su se ovi teroristi oduševljavali srpskim ratnim zločincima jer su vjerovali da su “Srbi” borbom protiv “Muslimana” spašavali Bosnu i Kosovo, a time i cijelu Europu.
U Zimskom putovanju naziva Handke bosanske Muslimane u njemačkom jeziku ne samo zastarjelim, nego i uvredljivim imenom Muselmanen, te se pita da li su ovi Muselmani, koji govore srpskohrvatski i koji potječu od Srba uopće ikakav narod? U Ljetnom dodatku zimskom putovanju (oba su putopisa iz 1996. godine) pripovjedač ne vjeruje da je pokolj u Višegradu bio moguć i sumnja u izjave svjedoka da je Milan Lukić sa svojim paravojnim jedinicama odgovoran za teror nad Muslimanima, a iako priznaje da su iz ovog grada Muslimani nestali, on ipak uspijeva i to dovesti u pitanje sugerirajući da je ovaj nestanak nelogičan, jer su Muslimani po njegovim riječima prije rata bili većina u ovom gradu, jer su navodno imali vlast u svojim rukama i jer su se navodno dobro pripremili i naoružali za rat. Novinare koji su o pokoljima u Višegradu izvještavali kao npr. američki novinar Chris Hedges (New York Times) on ismijava, proglašavajući njihov jezik patetičnim, no kroz ovo ismijavanje on se ruga i žrtvama samima, a pri tom on sam koristi izrazito tendenciozan jezik, tako da njegova kritika novinarskog jezika zvuči prilično neuvjerljivo.
Inače je upravo kritika žurnalističkog jezika njegov stalni Leitmotiv i veliki broj njegovih pristaša poziva se na ovu kritiku kao najvažniju zaslugu njegovih tekstova o bivšoj Jugoslaviji. Međutim kad se pogledaju izbliza, onda su ove kritične primjedbe slabo argumentirane, a osim toga Handkeu ne uspijeva ispunjenje samoproklamiranog cilja: Pisati o ratu novim jezikom. On doduše piše o ratu, ali jezik mu je tendenciozan i artificijelan, a kako je ono o čemu piše često u sukobu s činjenicama, onda nije baš sasvim jasno u čemu je prednost njegovih ratnih izvještaja nad onim novinarskim – osim da novinari ne pišu ono u što on vjeruje kao u jedinu istinu.
Poznat po agresivnim ispadima na javnim nastupima, Peter Handke se godinama obrušavao na novinare koji bi ga pitali zašto nije odlazio u Sarajevo, zašto je išao na pogreb Miloševiću ili zašto smatra da samo on zna istinu o ovom ratu, a ne i novinari koji su npr. pisali o logorima u Bosni i Hercegovini. Slavan je njegov ispad u Beču, kad je s pozornice vikao čovjeku u publici, koji mu je rekao da su novinari u Sarajevu bili pogođeni onim što su vidjeli: Utjerajte si svoju pogođenost u stražnjicu!; zadnji takav ispad imao je za vrijeme press-konferencije u Stockholmu, kad je američkom novinaru Peteru Maassu na pitanje kad će priznati da se u Srebrenici dogodio genocid odgovorio da mu je anonimno pismo s toaletnim papirom na kojem je bila govnom ispisana kaligrafija draže od takvog pitanja.
Jedino objašnjenje koje u ovim “jugoslavenskim” djelima nudi da bi objasnio zašto se baš on kao austrijski pisac koji niti ne govori srpski jezik upustio u pisanje ovako visoko problematičnih tekstova u kojima iznosi mnogobrojne tvrdnje koje se tiču svih naroda na Balkanu, a da pri tom pojednostavljuje povijesne činjenice, je ono da je kao vanbračno dijete koruške Slovenke i njemačkog vojnika uvijek imao čežnju prema Jugoslaviji i da je njegova ljubav prema Jugoslaviji zadovoljena upravo Miloševićevom politikom, koji je po njemu bio zadnji čuvar Jugoslavije. Mnogi autori, među prvima Slavoj Žižek, u ovoj su čežnji prepoznali kolonijalistički stav. Ni stvarna Slovenija, ni stvarna Srbija ili stvarna Jugoslavija njega ne zanimaju, tvrde ovi autori, nego isključivo vlastita projekcija, vlastita poetska vizija nekakvog imaginarnog raja izvan zapadnjačkog modela života (koji on međutim i dalje živi u svojoj vili u predgrađu Pariza, u kojoj prima novinare na dugačke intervjue). I srpski pisci Bora Ćosić i Svetlana Slapšak bunili su se protiv kolonijalističke vizije njihovog naroda kao naroda primitivnih urođenika plemenitog, naivnog srca, kakvim su opisani u djelima Petera Handkea.
Iako je dakle činjenica da su Muslimani iz Višegrada “nestali”, Handke kao i u Zimskom putovanju kad je činjenice nazvao golim i pohotnim, a nepotrebnim, i dalje ne drži puno do činjenica odnosno stalno ih navodi pa poriče ili ih dovodi u sumnju. U jednom intervjuu za Süddeutsche Zeitung na pitanje novinara zašto smatra da je pogrešno postavljati pitanje o krivici u ratu, on odgovara: To je teško, tome se može adekvatno prići samo kroz fikciju, a ne kroz historiografiju ili novinarstvo. Ako zamislimo kud bi nas u Njemačkoj i Austriji odvela reinterpretacija Drugog svjetskog rata kroz fikciju, a bez poštivanja povijesno utvrđenih činjenica, možemo bolje razumjeti zašto germanist Brokohff Petera Handkea smatra opasnim piscem.
U navedenim putovanjima (zimskom i ljetnom) autor sugerira da poznaje tajanstvene povijesne istine po kojima su Muslimani zaslužili ono što im se dogodilo (ako im se uopće nešto dogodilo, jer on i to stalno dovodi u pitanje). Moj dojam je da on misli na osmansko osvajanje Bosne i Hercegovine, koje bi po njemu bilo nekakva važna pred-priča (Vor-Geschichte), ali terminom pred-priča istovremeno želi sugerirati da su Muslimani prvi počeli rat, prvi napali Srbe, i da im se zato dogodila osveta. Onda on objašnjava da osveta, ako je to uopće bila osveta (iza svega stoji znak pitanja), nije opravdana, pa onda opet nagovještava da je razumljiva – i sve tako u krug.
Čitatelj kojemu kontekst nije poznat (a to je većina njemačkih i austrijskih i drugih stranih čitatelja) na kraju ništa nije jasno, te ne čudi da ove knjige i dalje, čak i nakon proglašenja Nobelove nagrade, u stvari jedva itko dobrovoljno čita – osim onih koji su se poput mene upustili u njihovu analizu i raspravu o njima. Pri tom se recepcija mijenja ne ovisno o kvaliteti ovih tekstova nego ovisno o tome kakvo mišljenje o raspadu bivše Jugoslavije ima čitatelj: Ako ste uvjereni da je Milošević bio zadnji branitelj Jugoslavije, ako vjerujete da su za raspad krivi isključivo Slovenci i Hrvati, ako ste sigurni da su Muslimani podmuklo pripremali pokolj nad Srbima, pa im se dogodila pravedna kazna, ako vjerujete da su isto to pripremali Albanci na Kosovu, a da je NATO nepravedno napao Srbiju, koja nije bila kriva ni za jednu od točaka za koju su podizane optužnice u Haagu, ako vjerujete da su strani novinari namjerno demonizirali Srbiju, a da je ona bila nedužna i da je bila najveća žrtva (Handke je usporedio sudbinu Srba s onom židovskom, pa kad je čak rekao da je srpska sudbina i teža, onda se na inzistiranje svog izdavača ispričao i rekao da se pogrešno izrazio) onda ćete uživati u njegovim tekstovima, a ako ste prema ovim tezama skeptični, onda ćete se čuditi načinu na koji Peter Handke ideologiju i politiku pretvara u književnost.
Ako mislite da su mnogobrojni poginuli foto-reporteri i novinari u ratovima na tlu bivše Jugoslavije dovoljan dokaz da se prema njihovom poslu mora imati poštovanja, onda će vas njegovi bijesni napadi na sve novinare bez razlike čuditi i zgroziti, a ako mislite da samo pjesnici imaju pravo govoriti o stvarnosti i da svi novinari lažu, onda ćete kao i Handke povjerovati da su se muslimanski zatočenici logora bacali pred kamere u namještene poze. Da je Peter Handke pisac koji polarizira čitatelje govorio je Marcel Reich-Ranicki još puno prije tekstova o bivšoj Jugoslaviji – i tako je ostalo do danas.
U završnom poglavlju Ljetnog dodatka zimskom putovanju postoji scena koja po meni u cijeloj svjetskoj književnosti nema premca po sugestivnom načinu promicanja vlastitih političkih uvjerenja, pa ću je ovdje prevesti:
‘Posljednje pitanje’: Kako je prihvaćena borba Srba u Bosni? – O tome pogledaj opet ‘geografiju’: Borci za slobodu gore – na brdima –, a prisilni gospodari u dolinama, ‘pred-viđeni’ kao žrtve – ali zar i u western-filmovima nisu zli Indijanci gore na liticama i zar se ne obrušavaju na mirne karavane Amerikanaca i kolju ih – i zar nije tako da se u stvari Indijanci bore za svoju slobodu? I ‘skroz zadnje pitanje’: Da li će jednom, uskoro, ali tko? otkriti bosanske Srbe kao takve Indijance?
Sarajevo je 1.400 dana granatirano i gađano s brda oko grada, od 11.000 mrtvih 1.600 su bili djeca. Ako kao čitatelj vjerujete da su u gradu živjeli isključivo Muslimani kao prisilni gospodari iz onih američkih (odnosno osmanskih) karavana, onda možda vjerujete u indijansku borbu za slobodu koju su organizirali Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Ako mislite da je u dolini bio multietnički grad, kao što vjeruju i mnogi strani stručnjaci za povijest Balkana, onda ćete se kao i ja čuditi ovom opisu.
No Handke mrzi i stručnjake: Kad čujem tu riječ, odmah njušim tendenciju i ideologiju, rekao je u jednom intervjuu za Süddeutschen Zeitung. Nažalost novinar je propustio priliku da ga pita A zašto? Da, stvarno, zašto Peter Handke ne vjeruje povjesničarima, sveučilišnim profesorima, dopisnicima stranih redakcija, koji su kao Florence Hartmann ili Norbert Mappes-Niediek izvrsno naučili jezik da bi mogli izvještavati iz Beograda, Sarajeva, Zagreba, a vjeruje npr. Radikalnoj partiji Srbije (svojedobno je pozivao da se glasa za Tomislava Nikolića)? Zašto kod Nikolića ili kod Miloševića nije njušio tendenciju i ideologiju, a njuši je kod nekog berlinskog sveučilišnog profesora, koji se cijeli život bavi poviješću Balkana?
Zato što je on desničarski mislilac, koji ne vjeruje u mogućnost prosvjećenosti, koji ne vjeruje u znanost i u činjenice. On je guru, prorok, genije, čarobnjak, onaj koji više vidi zbog svog pjesničkog dara – i to kontinuirano obznanjuje u svojim poetološkim zapisima, a njegovi obožavatelji u to ne samo vjeruju, nego upravo to i očekuju od njega. Richard Herzinger ide čak tako daleko da misli kako se upravo u tome vidi mentalitet njemačkih čitatelja, njihova potreba da se podrede nekom vođi, pa kako su naučili da su političke vođe problematične, onda su pronašli pjesnika da ga slijede bez propitivanja. Handke propovijeda povratak prirodi, a proklinje zapadni svijet s njegovim kompliciranim mehanizmima demokratskih procesa, obrane ljudskih prava i političke korektnosti, te zagovara povratak u navodnu primordijalnu jednostavnost prvobitnih zajednica, kakvu vjeruje da je pronašao među Srbima. U njegovom preziru prema novinarima naglašena je hijerarhija: Postoje po njemu ljudi koji pišu bezvrijednim jezikom, koji zaslužuju prezir, i postoji on i mali broj njemu sličnih pjesnika, koji pišu poetskim jezikom i koji su jedini osposobljeni za proglašavanje istine (po njegovim riječima: Homer, Cervantes i Tolstoj).
Svoju istinu onda on prečesto objašnjava u intervjuima pri čemu koristi i vrlo ružne izraze, tako je u jednom razgovoru s njemačkim novinarom André Müllerom, u kojem je između ostalog rekao da se u Dubrovniku ništa nije dogodilo, da je eventualno pao samo koji crijep s krova, srpsku spisateljicu Brljanu Srbljanović proglasio zapadnjačkom kurvom.
Jedan vrlo problematičan intervju dao je 2011. opskurnom desničarskom časopisu Ketzerbriefe, a kad smo sarajevski profesor germanistike Vahidin Preljević i ja povodom Nobelove nagrade progovorili o ovom intervjuu, onda je rekao da se ne može sjetiti što je govorio, no njegovi sugovornici tvrde da su intervju snimili. Evo jednog od navoda iz tog intervjua: Sad dolaze stalno s 8.000 žrtva i navodno najgorim pokoljem poslije Drugog svjetskog rata; neočekivano se pojavljuju usporedbe s Auschwitzom i njemačkim fašizmom. Brbljanje o 8.000 mrtvih postaje sve intenzivnije. To je bio možda neki pokolj iz osvete ili tako nešto (…). Tamo u Srebrenici se bila nakupila nevjerojatna mržnja. Da li su stvarno došli i ubili – u stvari želim izbjeći brojeve – između 2.000 i 4.000 ljudi? Zatim objašnjava da se radilo o muslimanskim vojnicima, a onda opet objašnjava da su Muslimani puno gore stvari činili Srbima, jer su im ubijali žene i djecu. Onda kaže da “Majkama Srebrenice” ne vjeruje ni jednu riječ, da prave majke tuguju u tišini, da su one samo jeftina i odvratna kopija majki iz Buenes Airesa. Kako je i svojoj knjizi Table iz Daimiela uspoređivao majke iz Srebrenice s majkama iz Buenes Airesa i kako je uvijek naglašavao da su u Srebrenici ubijeni vojnici, a ne civili, vrlo je vjerojatno da se on možda ne sjeća svega što je rekao, ali da je ovaj intervju, koji je uredno popisan u službenoj biobibliografiji koju za Austrijsku nacionalnu biblioteku vodi Sveučilište u Grazu Handke Online, autentičan.
Nije trebalo dugo čekati pa da se na dan dodjele Nobelove nagrade oglasi i glavni ideolog njemačke nove desnice Götz Kubitschek tekstom Pravda za Petera Handkea i da usporedi Nijemce i Srbe: Nama je to poznato, piše Kubitschek, tako su i nas proglasili zločincima, ubojicama, rasistima, antisemitima, tako su i nas htjeli preodgajati, jer smo navodno suštinski zločesti, tako su i od nas tražili da promijenimo svoj identitet i htjeli su da prepustimo stranim silama da nam oblikuje novi identitet. Handke su usprotivio takvom osuđivanju Srba, kaže on, a Nijemci su ga navodno napali (Kubitschek potpuno prešućuje činjenicu da je većina njemačkih komentatora bila oduševljena odlukom o Nobelovoj nagradi i da su raspravu o Handkeovim stavovima pokrenuli autori koji pišu na njemačkom jeziku, ali dolaze iz bivše Jugoslavije, prvi među njima Saša Stanišić, koji je s roditeljima izbjegao iz Višegrada), jer su navodno poslušnici prisilno odgojeni da govore protiv sebe samih.
Ova rasprava naravno nije gotova, a kako će se dalje razvijati teško je predvidjeti. Demonstracije u Stockholmu, koje su organizirali mladi intelektualci bošnjačkog porijekla, uzdrmali su povjerenje Šveđana u odluku Nobelovog komiteta, američki i svjetski PEN centar protestirali su protiv ove odluke, a na twitteru su u znak protesta pod hashtagom #BosniaWarJournalists mnogobrojni svjetski novinari podsjetili na svoje fotografije i tekstove iz doba rata. Mladi Bošnjaci, koji su i Šveđani, kao što je i Saša Stanišić, dobitnik ovogodišnje najveće njemačke nagrade za književnost, i Bosanac i Nijemac, i kao što je i Aleksandar Hemon i Bosanac i Amerikanac, postali su dio međunarodne javnosti i nemoguće ih je tek tako ušutkati pričom o nedodirljivoj i magičnoj veličini austrijskog pisca, koja je bila glavni argument njegovih zagovaratelja. Politički sadržaj njegovih knjiga ne može se braniti isključivo poetskim argumentima (a smatram da je i njegova poetika obavezno podložna analizi), nego ih se mora razlučiti od aure književnog i sagledati u ideološkom, povijesnom i činjeničnom kontekstu.