Foto: Ema Friš

Nije to bio ruin bar, barem to još nije postao, a zvali smo ga Magična kocka, ne zato što je imao oblik kocke, niti što je bio magičan, nego jer je dobro zvučalo.

Dolazili smo tu svaki dan na dnevnu i noćnu terapiju. Cijeli grad je, zapravo, bio ruin bar pod vedrim nebom, dok je Magična kocka bila sređena, čista i poprilično nova. Ne znamo odakle je Kapetan nabavio stvari potrebne za interijer kafića, ali one su bile tu, sijale su se kao davno izgubljena sunca tamo nekog mira.

Kapetan je vlasnik kafića i naš ratni komandant. Nizak je i nabijen. Ima plave oči. Može ustrčati uz drvenu skelu na prvi sprat novosagrađene kuće sa dvije vreće cementa u rukama. Prije rata je primio dva pištoljska metka u leđa i nije mu ništa bilo, pa je prozvan Metkom, neki su ga zvali i Rambo. U ratu je višestruko ranjavan. Tad je postao Rambo na kub. Po vlastitom priznanju ima dva završena fakulteta i rođen je četiri dana prije lisice.

Konobari su morali imati čelične živce, jer tek je bio završio naš prvi rat. Činjenica koju tada nismo mogli znati, da je ovo tek naš prvi rat. Ko je mogao znati šta će se desiti nakon što u cijelosti obnovimo sve što se moglo obnoviti. Kuće smo prvo reizgradili. Radovi iznutra, u nama samima, sporo su napredovali. Nevidljive paljevine je bilo teže raščistiti. Rezervni dijelovi za unutrašnju obnovu nisu nam bili dostupni jer nas je ostatak svijeta privremeno isključio iz modernih tokova civilizacije. A poslije rata slijedi korupcija i nastavak rata mirnim sredstvima; nacionalizam buja kao korov i teško ga je zaustaviti. Neke stvari se dešavaju iza scene na kojoj se nalazimo. Naša scena su ruševine pune hladnog pepela, nešto je izvan naše volje i to raste iako mi ne obraćamo pažnju na to, jer se bavimo svojim ranama.

Rane su bitne, treba sebe i grad zaliječiti. To što se mi nismo bavili mržnjom ne znači da ona nije u tišini radila svoj posao. Ratne strahote su nas izliječile od mržnje. Samo onaj ko je doživio štošta u ratu zna da je mržnja sadržina koja se ulijeva u ljude kako bi se lakše ostvarili ratni ciljevi, koji su uvijek i jedino borba za teritoriju i bogatstvo koje ona donosi.

U mnogim ljudima mržnja već postoji i ne treba je podstrekivati. Zlo ima ime i prezime, boju očiju, visinu, prste na rukama, malje na prsima, lične biljege, mladeže, ožiljke sa malog fudbala. Zlo je familijarno, voli djecu, zlo je socijalno, druži se po prijeratnim kafićima, ima širok osmijeh, sve zube u glavi. To je ono malograđansko, sivo zlo. Postoje i druga, krezuba, pijana, lumpenproletarijatska zla. Teško je to sa zlom jednostavno klasifikovati, izmiče svakom opisu i sistematizaciji.

Zlo nikad nije banalno.

Pili smo u Magičnoj kocki, to smo žarko željeli, drugo nismo ni znali da bi možda trebali, mogli raditi. Nisu unaokolo šetali psiholozi, ni psihijatri sa čarobnim kapsulama da bi nas liječili. Nikog nije bilo na ulicama sem nas i pasa lutalica koji su osjetili kako se ljudska toplina vraća kući pa su i oni prišli da se ogriju. Nije da smo mislili da nam treba nekakav lijek, kako bi to mogli i misliti ako nismo sebe shvatali bolesnima. Nismo mi bili bolesni, vrijeme je bilo takvo.

Niko od nas nije ni znao šta znači skraćenica PTSP. Samo smo se prepustili mirnodopskoj struji vremena. Prepuštali se beskrajnim raspravama u Magičnoj kocki. Možda nas je to liječilo, jer sjećam se trenutka u kojem Xanax nije radio. U kojem mi nije mogao pomoći kada bih osjetio vrelinu kako iz stomaka kreće prema grudima i glavi, neka snažna energija zbog koje sam mislio da ću se zapaliti i obasjati prostor kao svjetleća raketa, sam, sakriven negdje na zgarištu zanatskog centra, osvijetljen mjesečinom, u sjenci srušene bogomolje čiji toranj je pokazivao pravac prema zemlji i podzemnom svijetu.

Kako se normalan život vraća u kolotečinu tako strah od smrti sve više uzima maha. Prepušteni sami sebi to smo rješavali alkoholom i lakim narkoticima, ako već tablete nisu radile. Mislili smo ako prekomjerno uživamo u životu da ćemo se tako prije vratiti u civilnu normalu.

Kad već preživite neki rat najbolje da odmah odselite iz tog dijela svijeta i nikad se više ne vratite. Zašto to nama nije niko mogao reći? Čak da nam je neko i rekao mi mu ne bismo povjerovali. Nastavili bi i dalje po svome.

Gdje prestaje, a gdje počinje naš prvi rat? – pitanje je koje smo sebi često postavljali, sve dok nismo izgubili volju da se pitamo.

Ono što je mene spasilo bila je ljubav, jedna snažna vjera u život kao smislen poredak događaja u vremenu i prostoru, kada su vrijeme i prostor bili linearni. Tojest s prvim granatama i vrijeme i prostor i sve druge dimenzije su nepovratno izgubile svoju nevinu pravolinijskost. Pokušali smo reparirati oštećenost linearnog toka vremena i prostora i svih drugih dimenzija, ali nije nam išlo od ruke. U nelinearnom svijetu htjeli smo biti linearni pojedinci. Nije išlo. Čak i da smo znali da će, jednom u budućnosti, biti pomodno da se cijene stare stvari, cijela ta vintage poetika, retro stilovi, ne bismo sebe smatrali nikakvim pretečama, jer naš život nije bio modni stil. Žaliti za prošlošću možeš tek kad sve izgubiš, kad tvoje vrijeme i tvoj prostor budu bespovratno anulirani. Nismo mi bili hipsteri iako smo voljeli stare i neobične stvari.

Dolazili su, doduše, stranci koji su davali besplatne kurseve kako da živimo nakon smaka svijeta, ali nisam to ozbiljno shvatao, malo ko je to i mogao ozbiljno shvatiti. Kako su oni mogli znati kako mi treba da živimo ako sami nikad nisu preživjeli nijedan rat?

Donosili su sa sobom neke svete riječi kao što je pomirenje i suživot, prema kojima sam odmah bio podozriv. Bile su to izvjesne strane riječi koje smo trebali zakopati u naše tlo da odatle izniknu nove biljke sa dobrohotnim plodovima kakvi kod nas, navodno, nikad prije nisu viđeni. Stranačka poetika života nije mi se sviđala. Novi namjesnici naših života su tu bili zbog profita, kurvi, jeftinog užitka.

Jadni stranci, nisu znali kako će podrugljiv termin posebno skovan za naš prvi rat uskoro zahvatiti i njih same.

Nije da smo htjeli biti zatvoreni u sebe. Nije da smo uživali u tome da nas neko posmatra kao endemske praživotinje koje su se poklale međusobno, ali stranci nisu imali šta tražiti među našim ruševinama, osim profita, kurvi i jeftinog užitka. Hrana je tu sjajna, priroda je čudesna, ponavljali bi na svom stranačkom jeziku sa grlenim samoglasnicima, kao da su baš oni izmislili slova i riječi.

Pustite me da umrem kao barbarin na svome zgarištu! – naknadno vapi moj unutrašnji glas.

Strancima je naš grad zaista i bio džinovski ruin bar u kojem su imali sve povlastice. Naše ruševine ih nisu previše pogađale u srce.

Bio je tu jedan lik koji je odlučio u potpunosti rekonstruisati svoj predratni život. Nije da i mi nismo to željeli ali budući smo se revnosno bavili uživanjem u životu na rubu samouništenja, nismo mogli biti tako pedantni i racionalni kao Amistad.

Naravno, nije mu ovo bilo pravo ime. Naš grad je bio poznat po tome da je svaka osoba imala najmanje dva-tri nadimka, neki i znatno više. Skovali smo interni jezik, cijelu lepezu samo nama znanih metafora, čak smo imali i vlastiti šatrovački jezik, tako smo lako mogli zbuniti neprijatelja komunicirajući šatrovački preko radiouređaja. Ure-gonje u-dvanje, što bi značilo: gore dva, a to je bila kratka naredba da se kanal na radiouređaju pomjeri za dva naviše. Pogotovo kada bi brzo pričali, naš šifrirani šatro je bio neuhvatljiv za njihove prisluškivače.

Naš neprijatelj nije mogao razumjeti o čemu to pričamo u sred žestoke borbe. Njima je to zvučalo kao neki dječiji zaumni jezik, dok smo mi govorili takozvani unje-šatro. Jednom smo zahvaljujući unje-šatru osvojili neko brdo i cijeli vod je bio novčano nagrađen. Razumije se, novac smo brzo pretočili u alkohol, čim smo bili zamijenjeni svježim snagama.

Amistad je napravio spisak svih albuma kojih se mogao sjetiti da ih je nekad posjedovao. Lista je sadržavala 39 muzičkih albuma, mahom su to bile kasete i CD-ovi. Oprostićete što navodim zastarjele i zaboravljene tehnologije pomoću kojih smo slušali muziku, ali tada je bilo takvo doba. Svaka jučerašnjica brzo postaje predmet ciničkih rasprava ili nostalgičnog meketanja.

Nekad je Amistad izmišljao svoju listu, jer bi na nju stavljao albume koje je upravo sada slušao, a koje je davno vidio u izlozima prodavnice ploča i knjiga. Imao je fotografsku memoriju pa je lako zapamtio nazive svih knjiga, kaseta ili LP-ija koje je gledao kroz staklo izloga u pothodniku jednog velikog grada. Pamtio je LP-ije koje nikad nije kupio, kao što su Viva Hate Morrisseya ili Doolittle Pixiesa, trilogiju Ursule K. LeGuin Zemljomorje.

Izmišljanje povijesti, u Amistadovom slučaju, lične povijesti, bilo je sasvim ljudska potreba. Svi smo u vlastitim očima često tako fantazirali o sebi. Prošlost je sjajna medalja i samo je treba dobro ulaštiti novim riječima.

Amistad je noći provodio radeći na rekonstrukciji predratnog života. I mi smo udarnički radili, pili smo najmaštovitije što smo mogli.

Prvo je u potpunosti opisao svoj stan, onako kako ga se sjećao prije nego će ovaj biti opljačkan do nivoa da su čupali pipe iz zidova i vadili električne utičnice.

Kako mu opisani stan nije bio dovoljan onda ga je odlučio re-rekonstruisati fantazijskim slikama. Pisao je danima, posvećeno i marljivo. Kada je opis novog, fantastičnog stana bio gotov, Amistad je arhivirao knjigu o predratnom stanu i krenuo dalje u samonametnutu avanturu. Nas je također uvjeravao kako bi trebali uraditi isto kao i on. Nije mu baš išlo od ruke. Treba biti poseban duh pa napisati knjižicu o herbarijumu iz doba srednje škole. Trebalo se moći sjetiti svih naziva biljaka na našem i latinskom jeziku, sjetiti se gdje je svaka biljka ubrana. Ili zaroniti toliko duboko u sjećanje, kao u tamnu i duboku vodu koju draška zlatna svjetlost predvečerja, pa navesti sve knjige u kojima je čuvao djeteline s tri lista, melanholične vlati trave, presane cvjetove koji su trebali podsjećati na davno zaboravljenu školsku ljubav, na djevojčicu u cicanoj suknji koja vježba balet ozbiljno zagledana u pod kao da od tog pogleda zavisi biološki opstanak cijelog našeg grada.

Amistad je živio sam u sobi koja jedina nije izgorjela u kući njegovih roditelja. Kada bi otvorio ulazna vrata pred njim su se pružale vitice biljaka penjačica koje su uzalud tražile bilo kakav oslonac u želji da se uspnu na nebo. Morao ih je pažljivo razgrnuti i proći stazom od mramora koji je gorio ali je i dalje zadržao komadiće nekadašnjeg sjaja. U bašti je rastao korov koji je Amistad volio. Nije želio da čupa divlje biljke, puštao je prirodu da zagrli raspadnutost našeg svijeta, da ga pomalo prekrije i učini više živim nego što je on stvarno i bio.

Posebno je volio cvjetove divlje cikorije, koja se zvala i sunčevo cvijeće. Divlja cikorija je imala plave cvjetove, pa je često maštao da počne s novim herbarijumom, jer novo doba je također zahtijevalo da bude dokumentovano ako ne riječima onda barem uzorcima biljaka. Nosila bi ga ta misao dok je hodao ostacima nekadašnjeg dvorišta, ali je znao da je pred njim gigantski posao koji nije mogao biti tako lako završen. Prošlost je imala prioritet. Možda će nekad u budućnost biti više vremena da se posveti sadašnjosti koja će tada već biti udaljena prošlost.

Sve stvari za njega su imale najveći mogući smisao jedino onda kada ih prekrije zlaćani sjaj prolaznosti vremena.

Nekad bi šetao našim ruin barom pod vedrim nebom i igrao bi se igre traženja knjiga koje su virile iz zgarišta, zemlje, trave i šuta. Onih knjiga pisanih tintom od SuperLuminove na nanopapiru, koji samo što se pojavio netom prije našeg rata.

Šetao bi i pažljivo gledao ima li kakvog iskrenja iz trave prije nego padne suton, kada bi baterijom osvjetljavao tlo. Snop baterijske lampe bi šarao ne samo po zemlji, nekad bi njime osvjetljavao i usamljene zidove kuća koje su zauvijek izgubile svoje stanare, nekad bi snop nestajao visoko u nebu.

Igra se sastojala u tome da zapamti rečenicu ili stih iz svjetlećih knjiga, koje su bile izmišljene za čitanje noću, i da onda vođen tom rečenicom zalazi sve dublje u noć tražeći idealnu rečenicu koja će se nastaviti na prethodnu. Htio je da se značenja, događaji, likovi, radnje, vremenâ i prostori iz različitih i mnogih knjiga spoje u jednu novu cjelinu, onu koju je samo on mogao znati i razumjeti.

Tako bi knjige komunicirale, a on je bio medijum koji je prenosio riječi. Bio je to njegov doprinos obnavljanju svjetova neživih stvari, jer i ti svjetovi su morali imati neke oblike postojanja, tajnog života. Knjige su sigurno imale svoj tajni život. Pri tome je i sam uživao u riječima koje je prenosio iz jednog dijela grada u drugi, preskačući do pola ugljenisane ograde, gazeći po dnevnim sobama preko kojih je bršljan obrastao sa glatkim lišćem. Tamo gdje su ljubavnici nekad šaputali ispod posteljine puhao je hladni vjetar i biljke su imale ulogu posteljine.

Nekad bi knjige otkrivao prema sluhu, jer bi one sa oštećenim stranicama ispuštale sitan zvuk elektronskog krckanja. Kada bi našao oštećene knjige tražio je u njima stranice koje su još funkcionisale, a one koje su krckale i ispuštale mala električna pražnjenja, njih bi pokušao popraviti razmišljajući o riječima koje su nedostajale. Nastavljao bi do pola prekinutu rečenicu koja se koprcala titrajući na fluorescentnom SuperLuminova nanopapiru. Kako su građani mjestimično čistili vlastite posjede tako su knjige izvirivale odasvuda. Noću je cijeli grad svjetlucao kao da su mrtvi svjetlaci označavali svoja mjesta smrti, sijajući hladnim svjetlom koje ne emituje toplotu.