Foto: Relja Brković

Objavljen 1971. godine, roman Malvina nije donio biblijske motive, često prisutne u ranijim Kovačevim romanima. Ovo djelo, označeno je kao najpoznatiji i najčitaniji roman Mirka Kovača. I ne samo to, na prostoru bivše Jugoslavije, Malvina je prvi roman koji se bavio temom homoseksualnosti, preciznije, prvi lezbijski roman.

Specifičan po tome što stvara autentične ženske likove (izuzev figure majke), simbole demonske strasti, Kovač se postavlja kao Dionis koji baca ludilo na svoje menade. Slikajući portret žene homoseksualnog opredeljenja, odgojene u pravoslavnoj tradiciji, Kovač je stvorio jednu od najvećih ženskih junakinja u jugoslovenskoj književnosti. Kroz epistolarnu formu, gde pokazuje vandredno majstorstvo za jezičke varijacije od sitnih promena u govoru (pisanju) karaktera do različitih narečja, pisac je prikazao čudovišne figure u procepu između strastvenog ludila i nacističkog pomračenja uma. Pisma iz ludnice, jedan od najboljih segmenata romana, demonstracija su odnosa između dve osobe u sukobu sa tradicionalnim običajima i konačno između zlog i herojskog unutar jedinke, Malvine.[1]

U Francuskoj je roman Malvina – Životopis Malvine Trifković preveden i objavljen u tri izdanja, prodat u 20.000 primjeraka. Roman je adaptiran i kao pozorišna predstava, izvedena u Parizu i u Ateljeu 212 u Beogradu.

U romanu se pretresa svaki djelić čovjekovog svijeta, njegovog pogleda na svijet, njegovog bitisanja, postojanja. Nakon čitanja romana, osjećate uznemirenost, cjelovita slike svijeta narušena je.

Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma. Naznake, ako ćemo točnije, promjene pristupa vidljiva je u kratkom romanu Životopis Malvine Trifković, s početka sedamdesetih, no istinski je okret ka drukčijem tipu proze jasno naznačen u knjizi koja „sluti na autobiografiju“, romanu Uvod u drugi život iz 1983.

Životopis je tekst na putu ka postmodernizmu. Uvod je realizirani postmodernizam. Dok se u prvome, anticipirajući postupak kojega će Danilo Kiš toliko efektivno primijeniti u Grobnici za Borisa Davidoviča, fingirani dokument stavlja u središte pažnje (ali mu se oduzima važnost time što ga se predstavlja kao svjedočanstvo o marginalnim povijesnim ličnostima), u drugome se kao primarna metoda pojavljuje na postmodernistički način izvrnuta autobiografija – u formi autofikcije.[2]

Kovač, ruralni pisac, mediteranski pisac, pisac sa naglašenim darom za epsku naraciju, za epske minijature, u romanu Malvina, očituje se kao pisac, pripovjedač koji junacima, likovima dodjeljuje bizarne sudbine.

Glavna junakinja ili antijunakinja romana Malvina je homoseksualnog opredjeljenja. Njen lik je oživljen iz arhive, iz starih rukopisa, uobličen postao je književno vječan. Ova proza je od objavljivanja do danas aktuelna i provokativna.

Malvina je pobegla iz vaspitališta Sv. Majke Angeline baš one sedmice kad je bila reduša za spavaće sobe, a svoga bekstva spremila je nekoliko meseci ranije, o čemu jedino znala Eufrozima Pervulović, takođe pitomica, ali je sve skrivala i pomogla joj za bekstvo, što ju je dovelo da i sama bude otpuštena iz Doma Sv. Majke Angeline kao saučesnica, koja je, svemu Domu i srpskoj crkvi i svim dobrotvorima Zadruge, uzela obraza pred svetom.[3]

Proza ovog i uopšte prvih romana Mirka Kovača može se okarakterisati kao simboličko-alegorijska. Kada imamo ovo na umu, mislimo prije svega na simbolički put koji je glavna junakinja prošla od pravoslavne škole – vaspitališta do samostana. Na tom putu, koji je u cjelini i njen životni put, Malvina je proživjela i doživjela uspone i padove, ali se pred očima čitaoca razvijao i njen lik.

Nas je najgore stalo što je Malvina otišla za čoveka upravo one veroispovesti od koje smo ih odvraćali i ulagali svega svoga znanja da bi naše pitomice prigrlile nauku o pravoslavnoj veri kojoj sve zaredom pripadaju. Pa ukoliko se zanimate za pojedinosti u vezi njenog izabranika, najbolju sliku će vam pružiti Eufrozima Pervulović, u čijoj je spavaćici Malvina i utekla. Mi ciljamo da je Malvina upoznala izvesnog g. Tomislava Pavčića iz Zagreba baš u ono vreme kada je dobila dopust na dva slobodna izlaska od jutra do naveče, kao nagradu za primerno vladanje i uspeh ili, pak, kada je izašla oko nabavke Krignerovog Reparatora za lice pokojne Julke Dumče.

Svega što smo doznali o pomenutom g. Tomislavu Pavčiću, istina to je samo dobrog, budući da se o njemu govori kao o bogatu čoveku, ali nismo stekli uverenje da se radi o nekom obrazovanom čoveku, već trgovcu; pa nismo upoznati u kakve je svrhe boravio u Pešti, toil oko kupovine konja, toli zemljišta, već nikako nije agronom, kako je to u iskazu dala Eufrozima Pervulović.[4]

Posrednim pripovijedanjem, Kovač pred čitaoca iznosi sljedeći slijed događaja: Malvina iz pravoslavnog vaspitavališta, a nakon smrti ljubavnice bježi i udaje se za čovjeka katoličke vjeroispovijesti, da bi tokom braka ostvarila ljubavnu vezu sa njegovom sestrom, sa kojom započinje život, zatim nakon njene smrti i rođenja vanbračne djevojčice, nastavlja surovi život i još suroviji odnos prema posvojčetu – djevojčici koja biva svirepo ubijena, nakon čega Malvina odlazi u samostan.

Zaista je tokom romana iznesen ili dat širok spektar tema i motiva…

Malvina Trifković – već u srednjoj dobi, iznurena jadima života, sjetna na putu starenja (tek povremeno vidi kako se zaroza koža na njenom vratu), okovana šutnjom i udaljena od vanjskog svijeta, donedavno je odmahivala rukom na godine, kao kakva Gospodarica vremena – ušla je u pravoslavnu crkvu Sv. Arhangela Mihaila i skrušeno izustila: “Mirno čekam starenje, a radosno smrt.”[5]

Dokumentaristički postupak, svojstven postmodernističkim obrascima pisanja, upotpunjen je literarnim formama: pismima, testamentima, izvještajima, dokumentima, ispovijestima, crno-bijelim fotografijama, policijskim bilješkama.

Naslov romana – životopis, aludura svakako na život, tj. bilješke o životu, u ovom slučaju Malvine Trifković. No ovdje ćemo ukazati na jednu izuzetnost, jedan drugačiji postupak i čin –  junakinja ili glavni lik romana, svojim postupanjima postaje antijunakinja.

Kao i niz drugih Kovačevih romana i Životopis Malvine Trifković, odnosno Malvina, izazov je za preciznije žanrovsko određenje. Priča o glavnoj junakinji je fragmentarna i posredovana. Naime, o Malvininoj životnoj priči čitatelj saznaje iz dokumenata (očeve oporuke, patološkog i kriminalističkog izvješća o zločinu), pisama (nadstojnice Srpske pravoslavne prosvetne zadruge S. Angeline, brata Malvinina muža – Ivana) i ispovijesti glavne junakinje.

Poričući pripovjedni integritet “priče”, Kovač je prezentirao kroz niz razmjerno samostalnih narativnih sekvenci koje određuje stalna izmjena pripovjedača i pripovjednih očišta.

Kako je život glavne junakinje predočen posredno, preko dokumenata koja “govore” o njoj, postavilo se pitanje njezine vjerodostojnosti i čitateljeva udjela u definiranju mogućih značenja. Kao svojevrsni odgovor na pitanje o istinitosti “dokumenata” uklopljenih u romanesknu strukturu može se navesti komentar samoga Kovača koji je u jednom od svojih eseja, naslovljenom kao “Postoji li dokumentaristički postupak?, čitatelja upozorio na “podrijetlo” nekih djelova romana.

(…)

Zbog osobitog načina tretiranja dokumenata, ovaj se Kovačev roman pokazao poticajnim za razmatranje u kontekstu nekih  suvremenih teorija “o mitskom i karnevalskom u prozi”.[6]

Izborom teme i ukazivanjem na društvene problem, na političke probleme, romanom Malvina Kovač u jugoslovenskoj književnosti donosi novinu. Sukob na relaciji pravoslavlje – katoličanstvo, koji će dvije decenije i malo više nakon objavljivanja romana eskalirati na ovim prostorima ratom, bio je prisutan i tada, ne kod čitavog stanovništva, već ponegdje. Kovač je to znao i vješto koristio da prikaže sociokulturne kodove.

Proglasiti brak između tebe i Malvine mržnjom, i to na vjerskoj osnovici, pa još i da se nikakva razloga ne pronađe za mržnju, odista pokazuje samo Ivanovu nevjericu niti u jednu božansku putenost koja nam je dana. U tu mržnju uspio je i tebe uvući baš stoga što je od djetinjstva imao velikog upliva na tebe, a što se ti sam ni u što čestito nisi razumijevao, osim u trgovinske i gospodarske poslove. Da si sebi pribavio malo odvažnosti, ti bi odmah bio uvidio da je to samo Ivanova mržnja i neodoljiva odvratnost samo zaradi toga što je Malvina Srpkinja. Mogao si još u djetinjstvu uočiti kako se je on držao spram naše majke, te samo stoga što je bila Srpkinja, no srećom da je umrla od bolesnih jetara, pa da i nije dočekala svega poniženja od svoje djece.[7]

Okvir priče o Malvini u samom je romanu sadržan. Njegova uloga je višestruko značajna, kako za umjetničke kodove romana, tako i za njegovu estetsku dimenziju, odnosno vrednovanje estetske priče, žanrovsko određenje i umjetnost pripovijedanja uopšte. Granice teksta jasno su označene.

Poglavlja su naslovljena kao Rukopisi od slova A do P, abecedno se nižući. Posljednje poglavlje – Rukopis P, sadrži podpoglavlje: Konačni pogled na svežnjić od 16 prispjelih rukopisa. Roman je satkan, već smo o tome pisali, između ostalog, i od pisama nastalih u ludnici koja slikaju odnos dvije osobe koje su u sukobu sa tradicijom, sa sredinom, ali i u sukobu same sa sobom.

Jer Malvina ide putanjom nedozvoljene ljubavi – najprije u vaspitalištu Sv. Majke Angeline, zatim udajom za Tomislava Pavčića, te ljubavnom vezaom sa njegovom sestrom.

U vaspitalištu Sv. Majke Angeline spavala sam do Julke Dumče. Na noćnom stočiću, koji se nalazio između naša dva kreveta, držale smo „Novi zavjet“, čašu s vodom i note. U škrabiji noćnog stočića Julka Dumča držala je šivaći pribor i dva mala peškira. I u ručaonici smo sedele jedna do druge. Na časove korepetiranja išle smo od četiri do sedam. (…) Ormam i čekmeže bili su nam zajednički. U umivaonicu smo dolazile skupa, da peremo ruke pred svaki obrok. Imale smo zajednički Jolly sapun, mada je Julka uzimala Lyo preparate sve do dana kada su se poavile ospe na njenoj koži. U kupaoni nismo mogle zajedno, ali sam uvek stajala ispred vrata i kroz neprozirno staklo samo nazirala njeno telo. Svake večeri svlačile smo se u pola osam i pod nadzorom nastavnice skidale haljine i cipele, navlačile spavačice, a haljine predavale sobarici.[8]

Strogost, zabrane, sterotipi, nijesu pogodovali Malvininoj prirodi, koja se očito bunila protiv svega navedenog tražeći izlaz, spas u nekim drugim krajnostima. U ovom navedenom citatu, pominje se Novi zavjet – knjiga koja stoji između Malvinog kreveta i kreveta njene ljubavnice, djevojke u koju je bila zaljubljena.

Simbolika knjige, Novog zavjeta upućuje na činjenicu da je upravo ova knjiga dio Biblije, kojim se uz Stari zavjet služe hrišćani. Novi zavjet je skup ili zbir usmenih predaja učenika Isusa Hrista. Ona obuhvata evanđelja, djela apostolska, poslanice apostola Pavla, katoličke poslanice i otkrivenje, ukupno 27. knjiga.

Ne slučajno, Kovač u poglavlju Rukopis D sa podnaslovom Malvina dokazuje da je dobro ljubiti čisto tijelo, kao jedan od motiva uvodi Novi Zavjet. I to ne koristeći citate ili oslanjajući se na biblijska značenja i simboliku, već koristeći upravo knjigu kao sponu (nikako kao predmet razdvajanja) između Malvine i njene ljubavnice.

Biblija kaže da je Bog ljubav. Pošto je nauka o Bogu (teologija) povezana sa naukom o bitku (ontologija), ta dva pojma su se često zamenjivala, a svaki je od njih smatran simbolom za onaj drugi, tako da upućuju jedan na drugi u nepotpunoj spoznaji koju o njima možemo dobiti. Ime Boga biće samo simbol kojim se prikriva nepoznato bitka, dok će bitak biti samo drugi simbol koji upućuje na nepoznatog Boga. (…) Bog jeste, i simbolizuje Jedno prema kojem teže sve pojave. Život u kojem se ispunjava svaki život. I sam ateizam je, barem u izvesnom obliku, tek negacija svake ideje o Bogu, a svaka ideja, nepotpuna i ograničena u sebi samoj, zato i jeste negacija božanskog: takav je barem negativni put teologije i mistika. Moguće je odgovoriti da, čak i ako nijedna ideja zaista ne izražava Boga, ipak postoji izvesna ideja kao vektor, kao orijentacija duha prema Bogu. Sva pojavna i čulna bića prirode su učešće bitka; isto tako, i sve tajne života i milosti su za vernike učestvovanje u samoj Božjoj prirodi. Ta slučajna bića samom svojom stvarnošću istovremeno su simboli bitka i Boga […][9]

A vjernice su bile i Malvina i Julka. Njihovo poimanje ljubavi može se posmatrati kroz činjenicu da je ljubav zapravo jedinstvo suprotnosti.  Ona je temeljni nagon bića, libido, koji tera celu egzistenciju da se ostvari u radnji. (…) Ljubav je ontološki izvor napretka onoliko koliko je uistinu jedinstvo, a ne samo prisvajanje. Ako je ljubav izopačena, umesto traženog sjedinjavajućeg središta postaje načelo razdvajanja i smrti.[10]

A ljubav Malvine i Julke jeste doživljena izopačeno. Za ostalih dana Julka Dumča pazila je na čistoću postelje, te češljeva, četaka, sunđera, krpa za čaše, lavora. Presvučeni veš držale smo u zajedničkoj vrećici za prljavo rublje, pa nas je ponovo opomenula Justina Belsemina: „Svaka pitomica ponaosob mora imati svoju vrećicu za prljavo rublje“.[11]

Nakon Julkine smrti, Malvina bježi iz Doma Sv. Majke Angeline i udaje se za Tomislava Pavčića, Hrvata, katolika, imućnog trgovca. U portretisanju lika glavne junakinje romana – Malvine, Kovač je unio one osobenosti karakteristične za mladu osobu: nestalnost, ishitrenost, znatiželja, potreba za slobodom. Ovo posljednje najviše je povezano sa seksualnom opredijeljenošću ili orijentacijom lika Malvininog. Da, nakon ljubavi sa Julkom, jasnog iskazivanja ljubavi prema osobi istog pola, Malvina se udaje za muškarca. U tom braku, ona se zaljubljuje u Katarinu, sestru svoga supruga.

Sada sam ti, Bože moj, našla spokoj duše u Trebinju, gde sam doputovala s Katarinom, namestila se u kući koja je bila vlasništvo Katarinino, a koju smo same održavale i  tu živele baš kao dve odbegle ovčice, s učestanim posetama don Petera Blaže, koji nas je nagovarao na zajedničku pokoru šibanjem nagih tela. Katarina mi je saopštila da će deo kuće u Trebinju prepisati u moje vlasništvo, ali ja sam se više radovala večerima kad zatvaramo škure i odlazimo u krevet, a vani ostaje mrak i trebinjsko groblje, baš tamo gde uveče šume platani i gde se, kao senka smrti, uobliče čempresi, krošnje rogača i murve, te u toj tajanstvenosti mi otpočinjemo ljubav kao tajni Božji dar.[12]

Ne slučajno, Kovač za ime lika, ljubavnice Malvine Trifković, bira ime Katarina. Ime Katarina u kulturnoj baštini Hrvata, Bošnjaka, Srba i Poljaka smatra se dijelom ljubavnih divinacija. Naime, Sveta Katarina Aleksandrijska, jedna je od četrnaest Božijih pomoćnika. Poštovana je od strane katoličkih i pravoslavnih vjernika.

Štuje se kao svetica i mučenica u zapadnoj i istočnoj Crkvi. Štuju je i anglikanci i luterani. Poznata je i kao Katarina Sinajska. Njezin život isprepleten je činjenicama i legendama. Sveta Katarina (grč. Aikaterina – ona koja je čista) Aleksandrijska potječe iz egipatske plemićke obitelji koja je kraljevskoga podrijetla. (Po nekima, bila je kći ciparskoga kralja koji je mlad umro.) Pretpostavlja se da je rođena 282. godine. Mučeničku smrt podnijela je 25. studenoga oko 307. godine. Tada je, prema legendi, iz njezinoga tijela, umjesto krvi poteklo mlijeko, a anđeli su tijelo svete Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga na skrovitom mjestu sahranili. U blizini toga mjesta podignuta je znamenita bazilika svete Katarine koja i danas ondje postoji. Svetičini zemni ostatci preneseni su u tamošnju pripadajuću crkvu.

Odlučnost, ljepota, razboritost, učenost, hrabrost, molitva Svevišnjemu uoči smaknuća, mučenička smrt snažno nadahnjuju razna zanimanja, bolesnike i ljude u raznim prilikama. Stoga je sveta Katarina zaštitnica: filozofa, teologa, prosvjetnih djelatnika, studenata, izdavača knjiga, viših škola i knjižnica.

Svetoj Katarini kršćani molitve upućuju: za zdravlje usta i jezika, za lak porod; te joj se molitvama utječu moleći pomoć i zaštitu od nesretnih slučajeva i pobačaja.

U kršćanskoj je tradiciji sveta Katarina i zaštitnica djevojaka i žena. Za vrijeme turske okupacije, od Svete Kate pa do korizme, svatovi su se obavljali samo na blagdan svete Kate.[13]

Dakle, Katarina je čista, upravo takvom je Kovač i predstavlja. Malvina nije. No, psihološko portretisanje oba lika ukazaće na njihove podvojene ličnosti – vođenje duplih života (ovo se mnogo više odnosi na Katarinu), pa će njihove čistote biti unižene.

Krajem XIX vijeka, homoseksualnost postaje posebna tema. Psihologija se razvija i kao poseban segment izučavanja postavljena je tema homoseksualnosti. Od tada do danas ova tema bila je predmet brojnih naučnih, psiholoških, genetičkih, političkih i drugih rasprava. Homoseksualnost, istopolnost definiše se kao emocionalna, fizička, duhovna i seksualna sklonost i privlačnost prema osobama istog pola. Pored homoseksualnosti, pod seksualnom orijentacijom smatraju se i heteroseksualnost i biseksualnost. Seksualna orijentacija bitno utiče na izgradnju psiho-socijalnog identiteta.

Naravno da su, tokom vremena, a uzimajući u obzir i hronotop romana Malvina tumačenja homoseksualnosti doživljavala i negativnu konotaciju. A u istoriji književnosti Balkana, ovo je prvi roman koji je okarakterisan kao lezbijski! Objavljen je 1971. godine.

A kako je Gerhard Gezeman u knjizi Kultura Južnih Slovena (Akademska knjiga, Novi Sad, 2019, str. 21) naveo da i ovlašan pogled na kartu kulturnih zona pokazuje da je produktivno-kreativni udeo balkanskovizantijske kulturne zone u srpskohrvatskoj literaturi zacelo manji od udela patrijarhalaca. Da literarna stvaralačka snaga gotovo isključivo počiva na plećima patrijarhalnih Dinaraca i njihovih kolonista. Ali neki pisci (Jovan St. Popović, Stevan Sremac, Bora Stanković i dr.) često u svoja dela – bilo kao predmet, građu ili milje – ugrađuju staru balkansku kulturu, onda sa sigurnošću možemo konstatovati da je ovaj roman donio dio balkanskovizantijske kulture, ali i veliki dio balkanske kulture koja se nažalost očituje u osudi spajanja dvaju vjera – pravoslavlja i katoličanstva, u sputavanju ženskog bića i osudi njenog izbora. Tu vrstu prezira i osuđivanja, Kovač je najbolje prikazao kroz testament Đorđa Trifkovića, Malvininog oca.

Potpisanom sudiji za nesporna dela predstao je danas Đorđe Trifković, trg. iz Palanke, sreza jaseničkog, okruga podunavskog, pa izjavi da je rad da mu sudija napravi testament.

U prisustvu potpisatih svedoka g. Đorđe Trifković izjavi da svojim imanjem, na slučaj smrti, čini ovakav raspored:

Sve moje imanje, kako pokretno tako i nepokretno, gotovinu, papire od vrednosti, primanja itd. ostavljam svome unuku Bogoju, sinu mog pokojnog sina Milanka, a s ograničenjem izloženim ovde. Označena imanja moja, a i gotovinu 10 000 dukata, koja se gotovina ima istaviti i dati nekom zavodu pod interes, ostavljam svom unuku samo na uživanje, a posle njegove smrti njegovim naslednicima, a posle ovih njihovim, itd. §465. građ. zak. (fidejkomis), tako da niko od jih ne može isto imanje ni gotovinu zadužiti, prodati ili na ma koji način otuđiti.

Imanje je ovo:

Kuća velika od tvrdog materijala sa još dvije kuće pored nje u Palanci, dva dućana i jedna furundžinica u staroj čaršiji u istoj varoši, tri dućana i dve magaze preko ćuprije, mehana kod ćuprije, imanje na drumu Pridvorice sa oborima i svom ziratnom zemljom.

Preostala moja gotovina da se dade i raspodeli kao moje dobrotvorstvo i zahvalnost, pa iskupljenje kod ljudi koje sam u piću ili na ma koji drugi način povredio, siromasima kojima sam kakvu nepravdu počinio i onim dobrim stvorenjima kojih ću se ovde spomenuti, a posle moje smrti da se iz moje imovine izda:

(…)

Manastiru Koporinu da se kupe dva zvona, jedno od 728 a drugo od 400 dinara, te da se napiše: poklon od Jane, starije ćeri Đorđa Trifkovića, a na drugom: bol za Malvinom, mlađom ćeri Đorđa Trifkovića, kako bi ostalo na znanje srpskom rodu da me je Malvina ucvelila bekstvom iz Doma Sv. Majke Angeline, te pogazila našu svetu pravoslavnu crkvu udajom za čoveka rimokatoličke vere,

Neka zvono, njoj namenjeno, udara samo u jednu stranu pri sprovodima i tako doveka oglašava njenu smrt za oca joj Đ. Trifkovića, […][14]

            Dakle, roman je podređen iščitavanju lika Malvine, a očevi postupci dosljedni sistemu njegove ličnosti, njegovih doživljaja a pod uticajem sredine iz koje je ponikao, doprinose utisku konfrotacije Malvininog lika sa ostalim likovima, sa njihovim viđenjima i vođenjima života.

            Stoga je u kulturološkom, psihološkom i sociološkom pogledu, ovaj roman izuzetno značajan.

[1] Radman, Vesna: Mirko Kovač, Portret u zrcalu – B92.net, http://www.b92.net/kultura/art_durbin.php?nav_category=1209&nav_id=749684

[2] Beganović, Davor: Vrijeme koje se udaljava,  http://www.autograf.hr/tag/mirko-kovac/, 08. 05. 2014., str. 14/32

[3] Kovač, Mirko: Malvina, Fraktura, Zagreb, 2007, str. 18-19.

[4] Isti, str.19.

[5] Isti, str. 101.

[6] Meić, Perina: Živjeti da bi se pripovijedalo, pripovijedati da bi se živjelo – romaneskni opus Mirka Kovača u: Smjerokazi (teorijske i književnopovijesne studije), Zagreb – Sarajevo: Sinopsis, 2012, str. 249.

[7] Kovač, Mirko: Malvina, str. 99.

[8] Isti, str. 23.

[9] Rečnik simbola, str. 74-75.

[10] Isti, str. 521.

[11] Kovač, Mirko: Malvina, str. 27-28.

[12] Isti, str. 42-43.

[13] Dragić, Marko: Ljubavne divinacije u kulturnoj baštini Hrvata, Bošnjaka, Srba i Poljaka u: Ethnologica Dalmatica, (21), 103-123. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/122150, str. 118-119.

[14] Kovač, Mirko: Malvina, str. 31-35.