Foto: Fokalizator
Sanja Vojinović piše o jednom od najznačajnijih savremenih crnogorskih pisaca, Ognjenu Spahiću. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Ako sagledamo dosadašnji književni opus Ognjena Spahića, čini se da je svako njegovo djelo nastalo iz potrebe da se književnim djelovanjem utiče na društvene pojave, kao i da se problematizuje činjenica da se društvo, uprkos svim naporima ne da promijeniti…
Ne čudi ni najmanje činjenica da su Spahićeva djela osnov za pisanje scenarija, pozorišnih i filmskih, stoga što su epizode ili čak cijeli romani i priče filmsko-scenarističke.
Spahić, osim u romanu Hansenova djeca i pojedinim pričama, u ostalim svojim djelima, ne piše o drugim prostorima i davnim vremenima. Hronotop tih njegovih djela su ratna zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije. U romanu Pod oba sunca, ovaj hronotop je dominantniji u odnosu na roman Calypso u kojem je taj hronotop pozadina za ispisivanje ljudskih, porodičnih tragedija, jer se na ovoj hronotopskoj liniji ratnih i genocidnih događanja odvijaju porodične drame. Dakle, Spahić nam dočarava atmosferu bliske prošlosti. Dakle, to su svjetovi koje autor poznaje. Složeni, emocionalni, intelektualni trenuci prikazani su kroz suptilne i duboke opise. Spahić ima sposobnost da izrazi složenost ośećaja kroz jednostavan jezik. U romanima Pod oba sunca i Calypso, prostor i vrijeme više liče na pakao koji uz vještog pripovjedača, kakav je Spahić, dobijaju svoje obličje u glavnim likovima koji su izraz današnjeg trenutka.
Calypso karakteriše drugačiji ugao pripovijedanja u odnosu na ostale romane koji se u tom periodu pojavljuju u regionalnim i crnogorskoj književnosti. Ovo je roman o propasti patrijarhalne porodice sa elementima mitskog i nadstvarnog, nerealnog i onovremenskog, a čini se da Spahićeva tema, počev od prvog romana, Hansenova djeca, tema leprozorijuma, svoje odjeke, na određeni način ima i u romanu Calypso. Dakle, ova tema ne izmiče iz pripovjedačkog bića i prepoznajemo je i u romanu Calypso, u kojem ona porima drugačije obličje. Svakako da to dato obličje spoljašnje forme neminovno povlači i deformitete uma. O tome upravo Spahić i piše. Genealogija porodičnog stabla, takođe je učestao motiv Spahićeve proze. I baš kao što o toj temi ispisuju stranice svojih djela Kovač, Pekić, Kiš, David, to isto čini i Spahić. Mučne, teške, mračne su scene propadanja, fizičkog i psihičkog nestajanja likova Spahićeve proze. Na pripovjedačkoj ravni, u njegovoj prozi ne postoji jasna granica između junaka i antijunaka. Junaci njegove proze su većinom antijunaci sa demonskim mislima i činjenjima, oličeni u likovima Maksima i Natalije Dedijer, Nikole Kastratovića, Bata Lončara. Calypso je i vrsta psihoanalize antijunaka i junaka u njemu. Spahićevo pripovijedanje na momente je beketovsko, nepredvidivo i “ludo” (Pod oba sunca, Masalai), ali i zrelo, sa mirnim pripovjedačem (Calypso).
U Spahićevoj prozi se zapaža i prisustvo malograđanskih senzacija, njihova demitologizacija ili ogoljenost. Agonije, protivurječnosti porodičnih hronologija, srušile su se na likove Spahićeve proze (Maksima Dedijera, Martina Dedijera, Boža Lončara) otvarajući s jedne strane mučnu priču o propadanju porodice (sličnost sa porodicom Biriš u romanima Moja sestra Elida i Ruganje s dušom Mirka Kovača) a sa druge strane mučnu priču militarizma (Pod oba sunca). Dakle, devedesete godine na prostoru ex-yu generisale su kulturne obrasce po kojima i danas stvaraju umjetnici ovih prostora.
Da je Spahić pisac koji odlično poznaje svjetsku književnost potvrđuje nam postupak pisanja njegovih romana, možda najočitiji u romanu Calypso koji nedvosmisleno podśeća na bildungsroman, s tim što bismo ovaj roman označili kao anti-bildungsroman. Jer, Spahić ovđe, kroz prizmu senzitivnog pripovjedača donosi jednu atmosferu u kojoj je centralna tema propast jedne porodice, porodice Dedijer i njihovih potomaka (Lončar u romanu Pod oba sunca).
Iako vremenski udaljen od početaka postmoderne, Spahić pripovjedačkim postupkom ostaje dosljedan strategijama ove stilske formacije. U svojim proznim ostvarenjima, Spahić se ne odriče tradicije i tradicijske kulture. Manirom vještog pripovjedača, on komponuje svoja djela tako da sažima tradiciju i savremenost čineći ih čitljivim i prihvatljivim savremenom čitaocu. Običaji i divinacije, ne tako zaboravljeni u savremenom društvu, čitaoca vraćaju u neka starija vremena, podśećajući ga i na taj segment kulture i vjerovanja.
Spahićevi romani su romani snažnih slika i rečenica, mirne naracije i uspjelih lirskih opisa. Njegov stil ostaje prepoznatljiv, na trenutke brutalan i neumoljivo težak. Spahićevi romani, bez obzira na teme, čitaju se s lakoćom, kako zbog likova, karaktera o kojima u svojim romanima piše, tako i zbog rečenice koja je stilski sređena, precizna i jasna.
Nakon čitanja Spahićeva djela, postavlja se pitanje što njegova djela znače savremenoj crnogorskoj kulturi i književnosti i da li su vrednovana na pravi način. Jer, riječ je o piscu nesagledivih spisateljskih dometa, koji uz svoje savremenike, Andreja Nikolaidisa, Iliju Đurovića, Dragana Radulovića, Pavla Goranovića, Balšu Brkovića, Stefana Boškovića, Vladimira Vojinovića, Jelenu Nelević i ostale, čini da crnogorska književnost, uprkos svemu, opstaje i biva čitana i izvan njenih granica.
