Foto: Pobjeda/D. Erjavšek
Mnogi su pisci govorili o svojim borbama s prvim rečenicama, poput Orhana Pamuka koji je priznao da je piše po pedeset i više puta. Za razliku od njega, David Albahari je tvrdio da se većina njegovih priča „izlegla“ iz prvih rečenica koje bi mu dolazile u nepredvidivim trenucima.
Nekad je sva suština romana upravo u uvodnoj rečenici, poput one iz pripovijesti o Petru Panu Džejmsa Metjua Barija: „Sva djeca, osim jednog djeteta, rastu“. Kafka je igrao na kartu znatiželje svojom startnom tvrdnjom da je Jozef K bio uhapšen iako nije učinio nikakvo zlo, a možda je i najpotresnija ona scena u kojoj pukovnik Aurelijano Buendija stoji pred streljačkim vodom i prisjeća se kako ga je „otac poveo da prvi put vidi led“ (početak Markesovog romana „Sto godina samoće“). Neki su počeci nadrasli i cijele (bez imalo
sumnje odlične) romane poput Nabokovljeve mješavine strasti i očaja u prvoj rečenici „Lolite“, ili Tolstojevog filozofskog generalizovanja o porodici na startu „Ane Karenjine“.
Da li i u crnogorskom romanu ima rečenica koje se, poput ožiljaka od vodenih kozica, urežu u sjećanje, ostanu kao živa slika cijelog djela i znak da je autor zaista uspio da njom uvuče čitaoca u priču, i da li je za njih prva rečenica važna i izazovna kao za Pamuka, za Pobjedu su govorili crnogorski književnici Sonja Ražnatović, Dragana Kršenković-Brković, Obrad Nenezić i Aleksandar Bečanović.
FASCINACIJA
Iako nije siguran u činjeničnost podatka, Bečanovića ne bi iznenadilo da je, zapravo, fascinacija prvim rečenicama i počela sa famoznim uvodom u „Anu Karenjinu“.
– Efikasnost Tolstojevog rješenja je toliko paradigmatična da mislim da, u stvari, i nema pisca koji piše roman, a nema namjeru da svoju priču otvori ubjedljivo, tako da se čitalac automatski uvuče ili „navuče“ na naraciju – rekao je Bečanović.
Na sreću, smatra on, crnogorska literatura posjeduje takve ubjedljive, interesantne početke u Nikolaidisovom „Dolasku“, Brkovićevoj „Privatnoj galeriji“ i Spahićevoj „Hansenovoj djeci“.
– Štoviše, ovi počeci se mogu uzeti kao pokazatelji kako se djelotvorno ocrtavaju i forsiraju narativni potencijali romana: Nikolaidis sa „mirisom krvi“ odmah uvodi priču na teritoriju saspensa i apokaliptične misterije, Brković na startu stvari oneobičava iznenadnom ,,pojavom“ figure pacova, dok Spahić retorički „podešava“ svoj roman kao svojevrsnu lirsku grotesku. U sva tri primjera, nešto od važne tematske i semantičke dimenzije ovih romana intrigantno i obavezujuće je naznačeno u početnim „one-linerima“ – rekao je Bečanović.

Bečanović (foto: Privatna arhiva)
Kršenković-Brković je pomenula romane „Gubilište“ Mirka Kovača i „Lelejsku goru“ Mihaila Lalića. Oba romana, nastala u razmaku od pet godina, odlikuju različite poetike, kao i tematski okviri i narativni postupci, ali oba imaju sličan pristup u „otvaranju“ priče, smatra crnogorska književnica.
– Ni Kovača, ni Lalića ne zanimaju uvodni pasaži koji iskazuju iskustvo, pouku ili mudrost. Njihove prve rečenice ne podsjećaju na neku sažetu i životnim iskustvom potvrđenu mudrost. Uvodni djelovi u ovim romanima su mirne, a zgusnute poetske slike (ove slike se mogu prepoznati i kao i alegorijske), koje reflektuju ono što je suštinsko u njihovom pripovjednom tkivu. One opisuju besputnost prostora, tišinu koja pritiska usamljene junake. Uvodne rečenice uvode čitateljku/čitaoca u bit romana na pravi način – rekla je Kršenković-Brković.
Nenezić je izdvojio početak romana „Smrt gospodina Goluže“ Branimira Šćepanovića, a Sonja Ražnatović uvod Lalićevog romana „Gledajući dolje na drumove“.
OBEĆANJE
Kada je u pitanju svjetska literatura, Kršenković-Brković ne može da odluči između romana „Varka i čarolija“ Elze Moranti, „Anna, soror“ Margerit Jursenar i „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova.
– Početak svakog od ovih romana je osoben i upečatljiv. U svakom od njih moguće je naslutiti kako autorkin/autorov zanos i lakoću u oblikovanju priče, tako i upečatljivu ekspresivnost i višeslojnost – rekla je Kršenković-Brković.
Kršenković-Brković (foto: Dobrilo Malidžan)
Bečanović je izdvojio prvu rečenicu romana „Okretaj zavrtnja“ Henrija Džejmsa. Njegov uvod je metapoetički, tvrdi on, i govori što je glavna intencija literature, što bi trebalo da bude posljedica samog čina pripovijedanja: dobra priča nas uvijek vraća u prvobitnu poziciju umjetničkog iskazivanja, kada su ljudi slušali pripovijesti pored vatre, a priča ih je držala na okupu, držala im pažnju.
– Obično, pisci su skloni umišljenim pretenzijama, ali u ovom slučaju Džejms ono što je obećao – da će sasvim „zategnuti zavrtanj“, pa će nas priča prikovati za stolicu – zaista i realizuje. Povodom takve spisateljske vjerodostojnosti, pada mi na pamet i Markiz de Sad koji u uvodu, koji takođe počinje sjajnom, ironičnom rečenicom, za „120 dana Sodome“ priprema „dragog čitaoca“ za „najbogohulniju, najgnusniju, najpoganiju priču koja je napisana otkako svijet postoji“ – da bi, onda, do posljednjeg slova zaista ispunio sve čitaočeve najgore strahove i fantazije, ma kako bio (narativno, erotski, teorijski) pripremljen – objasnio je Bečanović.
Ražnatović bira Selindžerov klasik „Lovac u žitu“ i ističe da njeno oduševljenje tim „introm“ nije splasnulo od srednjoškolskih dana.
– Postoji još jedan uvodni pasus koji me, i nakon trideset godina od prvog čitanja, uspješno nasmije. Mada, kad malo razmislim, ta činjenica, možda i više nego o kvalitetu romana, potencijalno govori o meni i mom mentalnom sklopu koji se ne mijenja baš impresivnom dinamikom. Kako bilo, riječ je o romanu „Ukleta zemlja“ Svetislava Basare. Tokom proteklih godina ova priča je iz dana u dan gubila svoja obilježja književne mistifikacije i sve više i strašnije podsjećala na stvarnost koju ne bismo poželjeli ni najcrnjem dušmaninu – rekla je Ražnatović.

Ražnatović (foto: Privatna arhiva)
PROCES
Kao dramaturg, stvaralac koji je upućen u tajne zanata nastanka jednog djela, Nenezić tvrdi da vrlo rijetko pogriješi u početku, jer zna šta slijedi ako temelj popusti.
– Uvijek imam duže uvode, koje kasnije nemilosrdno štrihujem u inscenaciji, kad se radi o pozorištu. No, to nije problem romana. Roman je idealno umjetničko djelo za rad, koje trpi sve pritiske, uslove i izazove. No, kao i kod drame i filma, vodim računa o ritmu, ili, pak, o disharmoniji ili disbalansu… zavisi šta mi je cilj. Skloniji sam da eksperimentišem sa raspletom ili zapletom, prije nego sa uvodom. U stvari, to je suština pisanja – proces. Traženje. Ispitivanje. Kockanje na jednu kartu. Blef katkad koji vam ponese čitav dobitak ili vam donese džekpot. Ovo je kocka sa vremenom, naravno. U romanu imamo vremena da se ispravimo, u pozorištu ili filmu rijetko, jer je sve ograničeno, a ono najpotrebnije – proces nastanka, najviše. Ali, upravo je to ljepota stvaranja – objasnio je Nenezić.
Ražnatović o tome kako će započeti roman ne razmišlja nikad iako joj je uvod najznačajniji.
– Bitno mi je samo što temeljnije isprazniti misaoni prostor, kako bi prava rečenica mogla nesmetano „doploviti“ i ispisati se. Kasnije se sve, kako je i David Albahari jednom rekao, spontano nadovezuje na taj početak, to jezgro nastalo kao plod odsutnog mozga, pod uslovom, naravno, da zaista imaš priču. Pravu prvu rečenicu odmah intuitivno prepoznajem i početak kasnije uopšte nemam potrebu da mijenjam. Moj kreativni proces je, naprosto, takav – rekla je Ražnatović.
Kršenković-Brković smatra da kad se započne pisanje novog rukopisa onda, po pravilu, priča „odredi“ njegov početak.
– Samo vam se nameće kad, na kom mjestu, u kom dijelu dana ili noći, u kom pejzažu i s kojim likom bi trebalo da otvorite priču romana. Barem je tako sa mnom. Ja sve te detalje potpuno intuitivno osjetim. Kad u nekom trenutku naslutim uvodnu scenu koju tek treba da opišem, tada u sebi čujem i riječi kojima započinjem prvu rečenicu rukopisa… I to je uvijek to. Nikada nema nekih ispravki, dorade, mijenjanja – rekla je književnica i dodala da je autor unutar svoje priče i prije nego što započne samo pisanje.
– Unutar ste međusobnih odnosa između likova, unutar ste samih likova i onoga što osjećaju, o čemu misle, sanjaju, čemu teže. I to tako traje sve dok ne dovršite rukopis. Iskustvo mi govori da ste, po pravilu, toliko zaokupljeni svim tim dešavanjima, odnosima, osjećanjima i stanjima koja prate vaše likove, da tu nema mjesta za bilo šta drugo – objasnila je Kršenković-Brković.
PADANJE U SAN
Njoj se nikada nije dogodilo da odustane od nečijeg romana na samom početku, nakon uvodnog pasusa.
– Razlog je jednostavan – vi ne znate šta vam dalji tok romana može otkriti. Pomenuću jedan primjer. Roman „Podsmješljiva želja“ Draga Jančara pripovijeda o profesoru Gregoru Gradniku na njegovom studijskom boravku u Nju Orleansu. Početak vam nudi rasutu priču o svijetu koji Gradnik upoznaje –
s jedne strane, tu su sitni prestupnici, nesrećne žene i barske pjevačice, s druge, tu je profesor Blaumen koji decenijama piše studiju „Anatomija melanholije“. Tek pri kraju romana spoznate na koja sve to pitanja Jančar pokušava da nađe odgovore i o čemu on, zapravo, piše. Istinski je gubitak ne pročitati ovaj roman do kraja – preporučila je Kršenković-Brković.
Ražnatović je od onih koji jesu odustajali od čitanja, ali nije se uvijek radilo samo o počecima.
– Najčešće uzrok tzv. čitalačke blokade bude raskorak između elementarne čitljivosti/prijemčivosti knjige i njene navodne književne vrijednosti, praktično nametnute brojnim i ponekad neosnovanim pohvalama književne kritike ili čitalačke publike koje do mene stignu prije same knjige – priznala je Ražnatović.
Bečanović tvrdi da sa određenim čitalačkim iskustvom sve manje imate vremena da se bavite literaturom koja vam ništa ne znači ili koja vas, kako bi rekao Džejms, jednostavno ne „drži“.
– To je, u stvari, vrsta čitalačke koncentracije, pa dobijete pravu priliku da se fokusirate na ono što je zbilja bitno. Ja sam, slijedeći tu logiku, prije nekoliko godina napokon pročitao svih sedam tomova Prustovog remek-djela „U potrazi za izgubljenim vremenom“. Koje, nimalo slučajno, počinje, naravno, fascinantnom rečenicom: „Dugo sam, nekada, legao rano“. Tako, jedna od najkompleksnijih proznih avantura u svjetskoj književnosti o odnosu sjećanja i svijesti, koja je obilježena briljantno dugom, često labirintskom sintaksom, zavodljivo kreće „prostim“ zaspivanjem, padanjem u san – rekao je Bečanović.
Kod Nenezića je izbor uvijek ličniji od paragrafa ili rečenice koju mu donose autori kao mamac.

Nenezić (foto: Privatna arhiva)
– U biblioteci me bar niko ne tjera da biram između dva zla, kao, recimo, u egzistenciji ili politici, pa između dva ili više ukoričenih, digitalnih ili audio-izdanja biram ono najbolje – interesantan roman koji me se tiče. To vam je kao i sa ljudima. I one, koji su daleko od najboljih, ako su vam prijatelji, spremni ste da ih „čitate“ sve dok vas se tiču – rekao je Nenezić.
Kod dobrog pisca prolog je izvanredan pogrešan trag
Obrad Nenezić ističe da je genijalnost Tolstoja koji u početku „Ane Karenjine“ ne definiše, već dijagnostifikuje bolest imaginarnih „srećnih i nesrećnih“ porodica, „koje nijesu imitacija već simulacija života“ postala njegov najveći neprijatelj.
– Ljudi digitalnog doba sve se rjeđe hvataju u koštac sa Tolstojem i nepreglednom gardom klasične književnosti. Već sam negdje rekao da je knjiga postala eksponat. Umberto Eko se „ozbiljno šalio“ da će „Ime ruže“ skratiti sa 600 na 200 strana, da bi ljudi lakše čitali. On nas je indirektno upozorio na budućnost, da nas ne uvrijedi, ali se postavlja pitanje da li mi vrijeđamo njega i čitav ešalon izvanredne književnosti sa našim opadanjem interesovanja i strpljenja. Film je to najprije shvatio. Dok je (umjetnički) film još bio masovni medij i snimao se za milione gledalaca, a ne samo za sebe, učili su nas da ga je dobro početi ubistvom ili zločinom. Možda je to još bolje kao kod Eka – nekom suvislom zavjerom; Kafka je vjerovatno to znao, pa je „nesuvislim hapšenjem“ počinjao svoje djelo. U zanatskom smislu to su idealni počeci jer je čitalac već zaintrigiran – rekao je Nenezić.
Postoji i druga strana u kojoj se poziva na Kamijev roman koji počinje svejednoćom na vijest o smrti majke.
– Možda je ta začudnost bolji okidač za pažnju, nego ubistvo, zavjera ili hapšenje. Dakle, ne samo da je presudan senzibilitet autora, već i čitaoca. Katkad pomno čitam prologe, recimo kod Uelbeka, kako bih spoznao završetak, ali kod dobrog pisca prolog je izvanredan pogrešan trag, koji, kako ono kažu, pogodi sve osim centar, a centar je, u stvari, sušta poetika tog romana. Međutim, ništa od navedenog nije pravilo. Ljosa će, recimo, ili Džojs, potpuno opisati svoj likove, prebrojati im krvna zrnca, pa ih uvesti u priču, a priča neće biti ništa manje zanimljiva od školskog pravila da se postepeno otkrivaju: biologija, psihologija i biografija lika – objasnio je Nenezić.
Dragana Erjavšek
Izvor: Pobjeda