Foto: privatna arhiva

Radovan Zogović (1907-1986) zauzima značajno mjesto ne samo u crnogorskoj književnosti, nego na cijelom južnoslavenskom prostoru. O značaju njegovog djela (i djelovanja) govorilo se i govorit će se, sasvim sigurno, u godinama koje su ispred nas. Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejista, polemičar, kritičar, književni historičar i prevodilac sve je to bio Radovan Zogović koji je svojim stvaralaštvom dao veliki doprinos književnosti i nauci o književnosti. Književna kritika najviše je opservirala njegovu poeziju, dok su druga djela ostajala postrani, među njima i roman Kožuh s pola rukava[1] koji do sada nije izazvao značajniju pažnju kako književne kritike tako i čitalačke publike. Pored poezije, ovaj roman je odlična prilika da se progovori o situacijama i problemima u kojima se nalazi pojedinac, umjetnik, intelektualac u ratu. Kako je već kazano, roman obuhvata ratni period, preciznije dešavanja u štabu, prikazuju se teški partizanski dani, govori se o strahu, smrti, bolu, borbi sa sobom i sa drugima, o (često) bezizlaznim situacijama. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je u ovom romanu do izražaja došlo Zogovićevo i ljudsko i spisateljsko iskustvo. Kožuh s pola rukava jeste roman u kojem je svoju puninu ostvarila tema krivice (bez krivice), optužba (bez realne optužbe), funkcioniranje individualnog u kolektivnom, pitanje (ne)mogućnosti komunikacije, pitanje slobode, odnosno oslobođenja od društvenih normi i pravila. 

Radnju romana oblikuje trideset kratkih poglavlja u kojima je smješteno sve ono što je  preživio Sreten Mrkšić, partizan, novinar i intelektualac u kratkom vremenskom periodu boravka u štabu. Roman je pisan u prvom licu, funkcionira kao svojevrsna ispovijest, a pisanje nije ništa drugo do suočavanje sa sobom i način da se oslobodi traumatičnog iskustva, da se progovori o danima mimo ratišta i nesuglasicama unutar istih redova. Na ovaj način otvaraju se mnogobrojna pitanja definiranja međuljudskih odnosa, pripadnosti kolektivu, kao i oblikovanja jednog od mogućih modela čitanja romana. Na početku je izdvojeno poglavlje koje funkcionira kao uvod u radnju romana, kao dodatno objašnjenje (čitatelju).

Dogovorili smo se dа jа prvi pričаm o svom nаjtežem rаtnom dаnu, i jа počinjem. Аli jа ću ipаk odstupiti od dogovorа: neću pričаti o jednom (nаjtežem) rаtnom dаnu, nego o više tаkvih uzаstopnih dаnа. Uprijeko, dаkle, od sаmog početkа. Аli jа drukčije ne mogu: tаko mi je, izgledа, suđeno, а od rаtnih dаnа koji su mi bili nаjteži, jedаn jedini niti može dа se odvoji, niti bih o njemu, nepovezаno s ostаlimа, imаo štа kаzаti. Oni su lаnаc, i ne vidim kojа bi kаrikа bilа onа što lаnаc poteže. Uostаlom, poslije svegа što se kаsnije, izа rаtа, preživjelo, meni nijedаn rаtni dаn i ne izgledа tаko strаšаn, pа i to sigurno, čini svoje.  (ZOGOVIĆ: 327)

Preseljenje, dolazak u štab, zatim i u kuću u kojoj je smještena štamparija, za Sretena Mrkšića znači teško snalaženje i navikavanje. Odmah mu je u štabu od strane nadređenog dato na znanje da je u ratu potrebno ratovanje, a ne knjiga. U tom komandantovom upozorenju, i Mrkšićevom početnom „neuklapanju“ date su naznake sukoba koji će kasnije dogoditi. Zogovićev roman donosi sliku pojedinaca koji je u ovom slučaju alijenirana (otuđena) individua. Ovdje se ne misli na unutrašnje otuđenje nego na stanje lika unutar romaneskne strukture u kojoj postupci i ideje postaju suprostavljena moć što ih potčinjava. Alijenacija u ovom romanu funkcionira u najširem smislu: glavni protagonista je odvojen od ljudi u štabu, stran im je, jer svojim ponašanjem i načinom razmišljanja, koje je kolektivu (nama kako naglašava komandant Miloš) neprihvatljivo, te je tako narušio ustaljene društvene norme. U štabu sve funkcionira takoreći bez dijaloga (jasne su posljedice Sretenovog i Miloševog dijaloga) i u takvom ambijentu svaki pokušaj da se bilo šta promijeni unaprijed je osuđen na propast.

Otuda potreba da se priča ono što se preživjelo, a kombinovanjem stvarnog i imaginarnog, početka i završetka ispovijesti, povratka u djetinjstvo, suočavanja sa problemima i ljudima, otvara se pitanje Svijeta (čovjekovog odnosa prema drugima), pitanje historije, pitanje svakodnevice, pitanje intime, i na koncu, pitanje umjetnika i intelektualca u ratu. Iako specifične forme, kroz trideset kratkih priča oblikuje se galerija najraznovrsnijih likova: komandant Miloš „stručnjak za politiku i partizanski rat“, Šćepan „knjiški komunist“ Imenjak, slikar „boem, umjetnik u revoluciji“, Ana „požrtvovana partijka i ljekar“, kuharica Boška primjer „neopjevanog podviga partizanki“ i njenom/njihovom doprinosu (čitati žrtvovanju) za dobrobit zajednice. Njihovi postupci i motivacija često nas zbunjuju, oni su potaknuti unutrašnjim nagonima i emocijama, ili potpunom (ali samo naizgled) nezainteresovanošću za svijet koji ih okružuje, fokusirani samo na svoj „posao“ (slikar), što je dobro jer nema predvidivih izhoda, likovi pokreću epizodičnu i eliptičnu naraciju. Ljudi su nerijetko prikazani kao stranci jedni drugima, posrijedi je odsustvo empatije, dok paradoksalno, s druge strane, ustrajno pokušavaju da se identificiraju kao zajednica, pa tako prema riječima komandanta Miloša postoji naše mišljenje, mi odlučujemo, mi smo spram njih, i na taj način nastoji se „prisilno“ oblikovati zajednički identitet. Na kraju shvatamo da je ovo vješta i uspjela „zamka“ jer se romanom zapravo testira ravnodušnost i/ili emotivna suzdržanost likova, i jasno se da uočiti kako na njih utiče slom društvenih struktura, kako se mijenjaju pravila, kako se brani riječ i znanje, kako se postaje slobodan i nezavisan u zajednici kakva je prinudno stvorena u štabu. Pripadnost zajednici, pripadnost komunističkoj partiji postaje jedina moguća egzistencija. A u ratu je potreba za pripadnošću zajednici izraženija jer je tada čovjek najviše prožet iskustvom samoće.

Roman Kožuh s pola rukava govori o unutrašnjem stanju čovjeka u haotičnom svijetu pomjerenom ratom. U takvom svijetu Zogović je na sjajan način prikazao kontrast u/oko čovjeka, s jedne strane, dobrota, hrabrost i integritet, dok je, s druge strane, svijet rata, traume, stradanja i zavisti. Vremenom štab kao mjesto koje bi trebalo biti sigurno i čvršće povezivati ljude, postaje neprijateljski prostor. U takvom prostoru Mrkšić nastoji izgraditi ambijent u kojem će biti moguće održati (i/ili izgraditi) život dostojan življenja. A kakav je amijent posrijedi možda najbolje opisuje kožuh potreban za liječenje ruke. Kožuh na preporuku ljekara stiže Sretenu, ali taj kožuh je deformisan, što možemo razumjeti i kao metaforu kojom se opisuje/prikazuje društvo i stanje svijesti.

Kožuh s desne strаne nemа rukаvа – s lijeve imа nešto usko i, izgledа, uvrnuto unutrа. To me nаtjerаlo dа gа podignem i okrenem – novo iznenаđenje! Kožuh je bio dvostruki invаlid: ne sаmo što je imаo sаmo jedаn rukаv, nego je i tаj jedаn bio presječen između lаktа i rаmenа. Presječen i, kаo svаki pаtrljаk, sužen i iskrivljen.

(…) odjednom mi se učinilo dа osаkаćeni rukаv rаste, miče se, pipа kut između dvа sobnа zidа. I tek tаdа sаm, učinilo mi se, shvаtio koliko je tаj nesrećni kožuh besmislen i smiješаn i kаo stvаr, i kаo postupаk, i kаo psihološkа jednаčinа. (ZOGOVIĆ: 395, 406)

Prvi sloj romana jeste odnos pojedinaca i društva, dok je drugi sloj ljubavna priča o kojoj se ne govori direktno ali je prisutna tokom cijele radnje romana. Svaki dan u štabu za Sretena Mrkšića događaj je za sebe, pored poslova i zadataka (stražarenje, čišćenje, pisanje novinskih članaka) on konstantno misli na suprugu Anu i prisjeća se vremena koje su proveli zajedno. Ne zna šta joj se dogodilo, postoje indicije da je uhapšena i strijeljana, a onda i nada da je ipak uspjela pobjeći iz zatvora. Ali, misli o njoj pomažu mu da lakše podnese skoro pa nepodnošljivu svakodnevicu. Pored ljubavi, odmak od ratne stvarnosti dat je kroz sjajne opise prirode, seoskih predjela i ljudi, seljaka koji se epizodno javljaju, a odlikuje ih hrabrost i ustrajnost u trpljenju nedaća. Veoma često opis prirode ostaje u prvom planu, dominirajući u odnosu na protagoniste i njihove odnose. Ovdje su dati opisi predjela kroz koja Mrkšić prolazi (selo, šuma, rijeka, stari hrast u blizini pruge) i sve su to fantastični prizori kojima Zogović i protagonistu i čitatelja „odvaja“ od stvarnosti. I, na koncu, treći sloj teksta jeste društveni, politički, civilizacijski, moralni, etički i svaki drugi rascjep koji donose ratne godine. U tom smislu najviše pažnje u romanu je posvećeno tragici čovjeka u ratu i njegovoj usamljenosti. Kožuh s pola rukava je bezvremensko djelo koje se bavi egzistencijalnim pitanjima na čitatelju blizak način. Da se izrijekom na početku (uz još neke vremenske i prostorne odrednice) ne navodi da je riječ o kazivanju partizana mogli bismo ovo djelo čitati kao priču napisanu iz/o bilo kojem ratu, jer roman pokazuje kako su nesreće savremenog i prošlog svijeta umnogome slične. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i neposredno nakon njegovog okončavanja, kao i nakon svih ratova koji će uslijediti na ovom prostoru, književnost u sebe sabire sav ratni užas. Rat je jedna od najznačajnijih i stalno prisutnih književnih tema jer se književnici pisanjem donekle „obračunavaju“ sa svim nedaćama koje se dešavaju u svijetu u/oko njih a čiji su neposredni svjedoci.

Vrijeme u koje je smještena radnja jeste vrijeme u kojem se događaju radikalne promjene i u takvim, nasilno izazvanim promjenama, Zogović društvo i ratna dešavanja ostavlja postrani i u fokus posmatranja postavlja običnog malog čovjeka, pokazujući na taj način kako historijska zbivanja najviše posljedica ostavljaju upravo na njemu. Suočiti se sa traumom, pisati o ratu iziskuje hrabrog i odvažnog pisca koji će priču uobličiti i prenijeti do čitatelja. Kroz ispovijest Sretena Mrkšića, Radovan Zogović romanom Kožuh s pola rukava oblikuje poetiku svjedočenja o ratnim užasima, ne užasima sa prve linije fronta, jer je borba prisutna u pozadini, dok je u prvom planu čovjek, egzistencijalna pustoš, te u centar radnje (i stradanja) postavlja pojedinca koji ne kreira ni politiku ni historiju, ali koji najubjedljivije trpi njihove posljedice. Nema direktnog učešća u borbama na frontu, nema ni opisa borbi, ali ima opisa unutrašnjih stanja i reakcija protagoniste na vijest o borbama, brutalnim ubistvima partizana, bombardovanju civila, strijeljanju po varošima koje zauzima okupator. Sve ovo kod Sretena izaziva strašnu potištenost, žalost za smrću poznanika i prijatelja strah i osjećaj opasnosti koja neprestano prijeti.

Jedno od dominantnijih pitanja ovog romana jeste sukob komandanta i partizana Mrkšića. Šta je razlog tome? Tokom romana mnogo se pažnje posvećuje pitanju slobode, pa i kroz pisanje novinskih članaka i nastojanju da tekst ne bude „odveć komplikovan, za mase neshvatljiv“, a Sreten je u očima komandanta cijelo vrijeme „nedisciplinovan i individualist“ odnosno „intelektualac“. Sve što Sreten uradi ili napiše za Miloša nije dovoljno dobro, uprkos otporu, argumentovanju, obrazloženju, njegov način mišljenja ostaje „šаblonski i аpstrаktan“. Napetost, netrepeljivost i neslaganje između njih dvojice traje tokom cijele radnje. Rješenje tog „sukoba“ se ne nazire i Sreten na kraju biva prisiljen otići (kažnjen je) iz štaba jer misli drugačije od njih. Ovdje je posrijedi drugačije definiranje slobode. Za Sretena sloboda je govor, dok je za Miloša riječ sloboda prilično nepoznata. I nije samo posrijedi sloboda govora, riječ je i o slobodi pisanja, mišljenja, kretanja, pitanje slobode pokreće priču o ratu, o „najtežem danu“ (kako stoji na početku), priča o hrabrosti, partizanima, pojedincima, štampariji i knjigama, sve su to male priče međusobno isprepletene i krajnje realistične. Naglašena priča o slobodi povod je za oblikovanje jednog novog svijeta. Sreten Mrkšić nalazi se u međusvijetu smještenom u njegovoj svijesti i on cijelo vrijeme nastoji na najbolji mogući način i bez većih posljedica raditi i preživjeti rat. S jedne strane, njegova želja je oblikovanjem i življenjem života oslobođenog stega društva, dok je, s druge strane, nelagodnost i bojazan (nikako ne strah!) od sile nadređenih. I konstantno je prisutna misao kao svojevrsna poruka romana da je pojedinac slobodan u tom smislu u kojem je spreman odgovarati za svoje postupke. A Mrkšić je spreman, time je i slobodan čovjek.

Kada ga „saborci“ nisu uspjeli „ušutjeti“ ignorisanjem i opomenama, nastojali su ga poniziti (sumnjom da krade skorup) a zatim i optužiti za narušavanje аutoriteta političkog i vojnog rukovodstvа, nametanje volje ljudima sa kojima se radi, stvaranje netrepeljivosti u štabu, ispoljavanje nepovjerenja u prаvičnost pаrtije. Naime, jasno je da je u ovom romanu svaka odbrana „ponižavajuća i uzaludna“, suprotstavljanje vlasti je besmisleno. Sreten, na koncu, ostaje sam, ljudi oko njega postaju strani i neprijateljski, a nada u izbavljenje gubi svaki smisao.

Radovan Zogović nije napisao samo još jednu priču o ratu, on je napisao priču o individualnom stradanju, a svakom ispisanom stranicom čitatelj intenzivno preživljava sve ono što se događa Sretenu Mrkšiću, od razarajućeg bola u ruci do unutrašnje borbe i nastojanja da se (i u ratu) bude slobodan, da se ukaže na nepravdu, na neprijatelja, da se otkloni sumnja, i da se prikažu sva iznevjerena čovjekova očekivanja. U ovom romanu, čija je radnja „udaljena“ od fronta mi zapravo saznajemo mnogo o samom činu ratovanja, kao i borbi za preživljavanjem, saznajemo da je mnogo jači unutrašnji (iz naših redova) neprijatelj nego što je to stvarni neprijatelj, s one, druge strane. Kožuh s pola rukava ističe loše i prizemno u našoj blizini, u njemu nema mnogo uljepšavanja, stvarnost i ljudi prikazani su onakvima kakvi oni i jesu: surovi i loši, posebno ako su na poziciji vlasti. Imati svijest o kolektivu i živjeti unutar njegovih normi, prilagođavati se njenim zakonima i biti u tome konzistentan moguće je samo ako postoji nešto što sve to narušava, dovodeći u pitanje njene vrijednosti. Već kao neko ko razmišlja (kome su strane kategorije mi i naše mišljenje) Sreten Mrkšić nije koherentan član zajednice i članovi zajednice uradit će sve da se on udalji. Njegov odlazak, njegova kazna (od strane komisije) zapravo je njegovo vraćanje samom sebi. I ne samo to, odlazak ujedno znači i premoštavanje granice nametnute od strane ljudi koji ostaju u štabu. I ono čime se snažno poentira ratna priča Sretena Mrkšića jeste da je najvažnije ono što jesmo. Jer čista savjest, kaže Šopenhauer, znači više od dobre reputacije.

[1] Radovan Zogović: Izabrana djela (tom II), Kožuh s pola rukava, CID i ZUNS, Podgorica 2019.