Foto: privatna galerija
„Ispovijesti“ Aurelija Augustina sadrže jedno od bitnih mjesta evropske historije čitanja. U šestoj knjizi autor Augustin opisuje kako je čitao njegov učitelj, milanski biskup Ambrozije: „njegove oči su klizile preko stranica, i njegovo srce se trudilo da odgonetne smisao, ali su njegov glas i njegov jezik ostajali nijemi“. Takvo čitanje je budućeg sveca toliko zbunilo da se ozbiljno potrudio naći neko objašnjenje: možda biskup Ambrozije ima problema s glasom; možda u trenucima čitanja odmara glas, premoren propovijedanjem, podučavanjem i neprekidnim razgovorima s ljudima koji od njega traže pomoć za svoje probleme ili odgovor na neko pitanje; možda se šutnjom brani od pitanja, kojima bi ga sigurno zasipali učenici okupljeni oko njega, ako bi znali i čuli ono što čita? A ovo su samo neke od Augustinovih slutnji, pretpostavki, pokušaja da objasni nijemo čitanje svog učitelja.
Ovo mjesto smatram bitnim za evropsku historiju čitanja zato što se ovdje, prvi put koliko je meni poznato, opisuje nijemo čitanje i razmišlja o njemu. Nema sumnje da se nijemo čitanje pojavilo mnogo prije Augustinovog rođenja, prelazak sa glasnog (čujnog) na nijemo (nečujno) čitanje neraskidivo je vezan za određene književne forme i forme ljudskog ponašanja/postojanja, a te forme su se, po svemu sudeći, pojavile u epohi helenizma, tokom drugog stoljeća stare ere. Ali se ovdje prvi put u jednom tekstu spominje taj način čitanja, ono se opisuje i razmišlja se o njemu, a time se makar indirektno upozorava na duboku upletenost čitanja ne samo u književnost, nego i u naše postojanje. (Skoro da bi se moglo postaviti pravilo: pokaži mi kako čitaš i reći ću ti kako postojiš.) Jedna od književnih formi koje su jedva zamislive bez nijemog čitanja je pripovjedačka proza, koja u formi grčkog romana postiže veliku popularnost krajem drugog stoljeća stare ere za šta su dobri primjeri historijski romani o Aleksandru Velikome, slavni roman o legendarnom asirskom kralju Ninu i brojni grčki ljubavni romani, naprimjer Haritonov roman o lijepo Kallirrhoe. A s pripovjedačkom prozom i nijemim čitanjem neraskidivo je vezan individualizam, dakle forme ponašanja i postojanja koje idu zajedno s individualizmom.
Vjerujem da nema potrebe ovu tvrdnju šire objašnjavati, samo ću podsjetiti na neke općepoznate činjenice. Ep je pripovijedanje o nastanku jedne kulturne i/ili političke zajednice, dakle književna forma koja govori o zajednici i računa s uživanjem u zajednici. Klasični teatar također, Nietzsche je s pravom govorio da u teatru Atena gleda i saznaje sebe (zajednica, ne osoba). Tragedija formulira (kao i ep) vrijednosti oko kojih se jedna zajednica uspostavlja i nudi te vrijednosti kao ideal, obavezu, cilj ljudskog života. Junaci tragedije i epa su uvijek heroji, predstavnici zajednice koji svojim djelovanjem nastoje ostvariti proklamirane ideale (i uvijek, naravno, stradaju). Nasuprot svemu tome, junaci pripovjedačke proze, naprimjer grčkog romana, su individue, pojedinci odvojeni od zajednice (Heleni u Egiptu, Babilonu, Etiopiji ili gdje već) i dovedeni u situaciju u kojoj se moraju pitati o sebi, svojoj zajednici i njezinom odnosu prema drugim zajednicama koje je romaneskni junak upoznao, svojim pripadnostima i stranstvovanju… Roman je izvještaj o sudbini pojedinca i pokušaj da se ta sudbina sazna, zato se on nikad ne obraća zajednici i zajednicom se bavi samo onoliko koliko je ona predmet junakovog saznanja.
Uostalom, uživanje pripovjedačke proze nijemim čitanjem je, između ostaloga, čisto tehnička nužnost. Vi možete lirsku pjesmu glasno recitirati i pritom uživati, pogotovo možete uživati slušajući kako je neko drugi dobro recitira (recimo Majakovski i Marinetti su i pisali pjesme za javno recitiranje, a ne za čitanje). Ep i drama su namijenjeni javnom izvođenju, oni se stvarno uživaju u zajednici i sastavljeni su od iskaza koji hoće da budu glasno izgovoreni. A glasno izgovoriti dvjesta stranica pripovjedačkog teksta je besmisleno čak i ako bi bilo moguće, besmisleno jer niko živ i normalan ne bi mogao tih dvjesta stranica saslušati i doživjeti. (Ovo ne uključuje takozvane knjige za slušanje. Te knjige nisu „normalno čitanje“, one su govorna interpretacija pripovijetke ili romana, tu glumac ili drugi govornik stoji između teksta i čitaoca.) Zato je, rekoh, pripovjedačka proza neraskidivo vezana za nijemo ili jedva čujno čitanje, ona se uživa u samoći, kao razgovor s odsutnim sugovornikom. I zato je individualizam i individualni način postojanja vezan za nijemo čitanje i pripovjedačku prozu.
Sudbinski ugovor individualizma s pripovijedanjem i nečujnim čitanjem obnovio se petnaest ili malo više stoljeća kasnije, s protestantizmom i štamparskom mašinom, te s modernim romanom. Podsjetimo se: protestantizam je isključio mogućnost da između Boga i čovjeka posreduje neko ili nešto (bilo koji čovjek i bilo koja institucija), te Novi zavjet proglasio jedinim izvorom i kriterijem istine, i tako knjigu uspostavio kao Hram, tojest kao mjesto na kojem boravi sveto. Istovremeno je štamparska mašina knjigu učinila svakodnevnim i mnogima dostupnim predmetom, tako da se čitanje useljava u polje napetosti između svetog obreda i svakodnevnog postupka, slijedeći knjigu koja u tom vremenu postaje čuvarica svetoga i svakodnevni predmet ujedno. Postajući radnja koja u sebi objedinjuje sveto i frivolno, naprimjer molitvu i pranje ruku, čitanje „pokriva“ cijelo čovjekovo biće, jer se u čitanju ostvaruju sve dimenzije i sve mogućnosti tog bića, od slutnji o transcendentnome do užitka u hrani i ponižavanju bližnjeg svoga, od potrebe za svetim do prežderavanja i odanosti grijehu.
Tip individualizma čijem su nastanku pomogli protestantizam i štamparska mašina najpreciznije je artikuliran i izražen u modernom romanu, koji, nimalo slučajno, nastaje u isto vrijeme. Junaci tog romana nisu više uopće pripadnici, oni su stranci u zajednici kojoj formalno pripadaju i koju tehnički nisu napustili (nisu otputovali u tuđinu, kao junaci grčkog romana), a stranci su u vlastitoj koži još više nego u zajednici (Don Quijote, Tristram Shandy). Zato se sva njihova pitanja odnose na njih a ne na zajednicu, zato je bilo kakvo saznanje o njima moguće steći samo preko suočenja s njihovim iskustvima, susretima s drugim ljudima, njihovim osjećanjima i sjećanjima… Duns Scotus je u svojoj raspravi o principu individuacije izrazio uvjerenje da se čovjek kao živo biće dovršava onda kad je uspostavljen kao jedinstvena i neponovljiva osoba, dakle kao individuum – ono što je ponovljivo nije živo i ono što je živo nije ponovljivo, ljudi nisu međusobno zamjenljivi, pa čak ni usporedivi. Moderni roman, rekao bih, pripovijeda to Scotusovo uvjerenje, pretače ga u pripovijednu formu i pripovijedanjem predstavlja ljude koji su individue, trudeći se da pokaže ono po čemu su oni neponovljivi. Zato se taj roman iscrpno bavi tjelesnim i emotivnim životom svojih likova, jer se u tijelu i osjećanjima najjasnije pokazuje naša neponovljivost („svako može znati ovo što znam ja, ali samo ja imam ovo srce“, kaže Goetheov Werther, s punim pravom, uostalom).
A taj „princip individuacije“, kako bi rekao Duns Scotus, prenosi se dalje na čitanje i čitaoca. Empedoklo je vjerovao da čovjek u svijetu vidi i može saznati samo ono što nosi u sebi, jer čovjek je mikrokosmos. Saznajući svijet, čovjek saznaje sebe samoga, a to samosaznavanje odvija se kao ekstaza, izlazak iz sebe, pogled na sebe izvana (prepoznajući u svijetu ono što nosi u sebi, čovjek saznaje sebe samoga). Isto ovo bi se moglo reći za čitanje – u knjizi čovjek prepozna, u svakoj knjizi čovjek pročita, samo sebe samoga. Kao saznavanje svijeta, čitanje je istovremeno samosaznavanje, izlazak iz sebe koji omogućuje pogled na sebe izvana.
Čitajući dobro napisan roman ili pripovijetku, čovjek saznaje sudbine njihovih junaka s onim stupnjem konkretnosti i kompleksnosti, koji se približava neposrednom iskustvu, jer ih saznaje osjetilno, emotivno i racionalno. Čitalac saznaje kako književni junak doživljava vlastito tijelo, šta osjeća i kako osjeća sebe u svijetu, šta od vanjskog svijeta on vidi i doživljava, šta misli i u šta vjeruje. Cijelo kompleksno biće junaka je u modernoj pripovjedačkoj prozi predstavljeno sa mnogo pojedinosti, tako da čitalac upoznaje junakovu tjelesnu i osjetilnu, patetičku, psihičku i duhovnu dimenziju, što znači da čitalac književnog junaka upoznaje saznaje u njegovom „totalitetu“. On otkriva šta mu je zajedničko s Don Quijotom ili Porfirijem Petrovičem, a šta ga sve razlikuje od njih. On „doživljava“ njihove sudbine (saznaje ih s onom mjerom konkretnosti, koju jedino neposredno iskustvo može nadmašiti), upoznaje njihovu neponovljivu pojedinačnost i pritom bolje upoznaje, saznaje, prepoznaje sebe samoga. Privremeno se oslobađa podudarnosti sa sobom, izlazi iz sebe i sebe promatra izvana, doživljavajući pritom onaj tip slobode koji mogu donijeti samo igra i umjetnost – slobodu od ove jedine nametnute nam egzistencije. Igra odvodi čovjeka u neki drugi način postojanja (igra dokazuje da čovjek nadlogično boravi na svijetu, tvrdio je Johan Huizinga), preseljava ga u svijet u kojem boja i broj donose ili oduzimaju bogatstvo, ili svijet u kojem djevojčica može privremeno biti svoja majka a lutka njezino dijete. Tako i umjetnost – oslobađa nas ove egzistencije na koju smo osuđeni, omogućuje nam da sudbine kojih smo pošteđeni saznamo krajnje konkretno, kao da smo ih doživjeli, upoznaje nas s drugim ljudima i tako nam otkriva nas same. Mislim da nikoga od ljudi s kojima se svakodnevno družim, ne poznajem onako dobro kako poznajem Čehovljevog Lopahina ili Goetheovog Werthera. Privremena i djelimična identifikacija s njima (drugim osobama i drugim sudbinama), jeste čitaočev izlazak iz sebe, ekstaza pomoću koje on saznaje sebe samoga. Oči kojima se gleda u tom ekstatičnom stanju i dalje su njegove, ali ga one u tim trenucima vide kao oči nekoga drugog, vide ga objektivnije, jasnije, s distance.
Ovdje treba upozoriti na osobenosti ekstaze koju daruje čitanje. Ekstatična stanja do kojih vode obredi postižu se uvijek u zajednici, nisu zamisliva niti moguća u samoći. Sudionici dioniskog kulta postizali su ekstazu kombinacijom narkotika (uglavnom začinjenog vina i gljive muhare), muzike i plesa, u obredima nekih derviških redova sudionici izlaze iz sebe uz pomoć specifične tehnike disanja, plesa i muzike, ili beskrajnimn ponavljanjem jedne fraze i niza pokreta, ali se to uvijek događa u zajednici i uvijek je glasno, kao da sudionik obreda izlazi iz sebe zajedno sa glasom. Čitanje je, nasuprot tome, tihi izlazak iz sebe, kakav je moguć samo u samoći. Čitalac, uostalom, i ne napušta sebe potpuno, on se ne uliva u „Jedno Koje je sve“ (kao derviši), niti se stapa s euforiziranim kolektivom (kao bakhantice), on ne prestaje biti individua i ne gubi ništa od svog bića (pa ni razum i svijest o sebi), on samo na trenutak stekne sposobnost da se vidi „drugim pogledom“ (ne očima drugoga, nego svojim očima koje ga vide izvana, a ne iznutra). Pogotovo se tiha ekstaza čitanja razlikuje od „kemijskih ekstaza“ našeg vremena. Prvo, razlikuje se po tome što čitalačke ekstaze ne trebaju nikakva opojna sredstva, naprotiv – one su moguće jedino u stanju visoke koncentracije, a drugo, razlikuju se po tome što biće čitaoca u tihim ekstazama čitanja ni na trenutak ne gubi formu i cjelovitost.
Posebno važna osobenost ekstaze čitanja je saznanje koje ona donosi. Sve druge ekstaze donose iskustvo a ne saznanje koje bi se moglo artikulirati i prenijeti, naprimjer iskustvo beskonačnosti, gubitka svoga Ja i slivanja vlastitog bića s univerzumom ili s nekim kolektivom, dok čitanje donosi poznavanje samoga sebe, kakvo je moguće steći jedino čitanjem („drugim pogledom“ na sebe) i specifično saznaje drugih ljudi, kakvo samo čitanje može donijeti. Naime čitanje donosi saznanje formom, koje se i po vrsti i po stupnju bitno razlikuje od pojmovnog saznanja, kakvo današnjim ljudima nameće naša kultura. Saznanje formom vodi računa o kompleksnosti predmeta koji se saznaje, sposobno je uzeti u obzir i sačuvati sva proturječja i složenost toga predmeta, ono se odriče jednoznačnosti pojmovnog saznanja jer ono donosi znanje o stvarnom svijetu u kojem je moguć život. Anu Karenjinu i njezinu sudbinu čitalac upoznaje u gustom spletu vremenskih, prostornih i tematskih odnosa, zato ona za njega nije preljubnica, ni tragična žrtva sudbinske ljubavi, ni žena koja je izgubila dijete, ni anđeoski dobra osoba… Ustvari, ona je sve to i mnogo više od toga. Njezinu sudbinu i lik čitalac saznaje u formi koju grade tri tipa ljubavi i braka, dakle između braka Aninog brata Oblonskog i njegove žene, braka i ljubavi između Ljevina i Kiti, te braka Ane i njezinog muža odnosnoi ljubavi između Ane i Vronskoga. Prvo (Oblonski) je brak kao dogovor, bez ljubavi ali sa sadržajem i interesima, bez lične potrebe bračnih partnera ali s jakim socijalnim razlozima za njegovo uspostavljanje i trajanje; drugo (Ljevin i Kiti) je odnos u kojem se susreću lična potreba i socijalni razlozi, prijateljstvo, ljubav i interesi, kao i Anin brak s njezinim mužem. A mimo svega toga je Anina ljubav sa Vronskim, koja ima doslovno božansku snagu (ona se uostalom i začinje u oluji) tako da je slabo ljudsko biće ne može podnijeti. Ništa u toj ljubavi nije ljudski plan ni namjera, interes ili odluka, u njoj nema socijalnih niti ljudskih razloga i potreba, ona je božanski dar i kazna. Zato čitalac Anu Karenjinu sažaljeva i zavidi joj, razumije je i osuđuje, tuguje i raduje se što mu je uskraćeno njezino iskustvo.
Važno je upozoriti na još jednu razliku između tihe ekstaze čitanja i drugih formi ekstaze. To je razlika u odnosu prema vremenu. Svaka ekstaza čovjeka oslobađa od vezanosti za ovaj trenutak, „otvara“ mu vrijeme, izvodi ga iz njegovog „sad“. Kemijske i ekstaze koje se postižu obredom (kolektivne i sve ekstaze do kojih vode vanjska sredstva) pretvaraju čovjekovo „sada“ u „epitomu vječnosti“, u trenutak koji u sebi sadrži svo vrijeme ili ga bar „objašnjava“ i pokazuje. Čitanje, naprotiv, čovjeka oslobađa od vezanosti za njegovo „sada“, ali mu ne daruje vječnost i ne obećava mu je, nego za njega otvara historijsko vrijeme. Zahvaljujući čudu jezika, čitalac može razgovarati s Gilgamešom i promatrati Enkiduovu preobrazbu, može pitati Thomasa Maloryja je li Tristanu i Isoldi zaista trebao čarobni ljubavni napitak, može s al-Maarrijem i njegovom knjigom „Poslanica o oproštenju“ putovati po onom svijetu punom smijeha i radovati se, jer ta knjiga vodi cijeli svijet u raj. Ja naprimjer u posljednjih nekoliko godina često i sve češće razgovaram s Antigonom. Razmjenjujem s njom bijes i brigu, pitanja i strahove, pitam nju i sebe može li se sačuvati ljubav i pamćenje od države koja se brine za moje zdravlje, određuje moj odnos prema mrtvima, uspostavlja sebe kao kriterij istine. Dug je niz darova koje nam donose ili bar mogu donijeti tihe ekstaze čitanja, u svakom slučaju dovoljno dug da ga moje skromne mogućnosti ne mogu iscrpiti. Za ovu priliku je možda i dovoljno podsjetiti na one koje sam u ovim bilješkama spomenuo – na neraskidivu vezu individualizma sa čitanjem, na sposobnost čitanja da za nas otvori historijsko (reflektirano, oblikovano) vrijeme i tako nas oslobodi od vezanosti za ovaj trenutak, na samosaznanje koje nam samo čitanje može donijeti, na… Nema smisla nabrajati, radosti čitanja su individualne kao i samo čitanje, svaki od nas ima svoje, a svakog od nas te radosti podsjećaju na to da je neponovljiv i da će takav ostati dok bude čitao.
