Foto: privatna arhiva
Jelena Nelević piše za Fokalizator o Slobu Milatoviću, utemeljivaču alternativnog teatra u Crnoj Gori. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzike i muzikologije, teatra… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Kada pomislimo na alternativni teatar, jasno je da mislimo na Slobodana Milatovića, bez kog ne bi bilo ni Festivala jugoslovenskog alternativnog teatra, a kasnije ni Festivala internacionalog alternativnog tetra.
Za vrijeme FJAT-a, pa FIAT-a, Podgorica je živjela i činilo nam se tada da smo tamo gdje pripadamo – u nekom evropskom gradu.
Slobodan Milatović je pokazao svijetu da Podgorica umije da živi, da nije mahala, a to su bogami pokazivali i Podgoričani i Podgoričanke, dobronamjerno podržavajući izvođače i glumce koji su se šetali ulicama i trgovima glavnog grada, prikazujući se u za nas neobičnim izdanjima, neki „čak“ i goli golcijati, kožom premazanom bojama.
Milatović je svijetu, a i nama samima pokazao da je tih godina postojala širina u ovom gradu, kojom su obični ljudi, oni koji u pozorište, a tek ne u alternativno ili eksperimentalno, nikada nisu nogom kročili, a opet istinski radosno pozdravljalo ono što su na ulice puštali festivali pod Milatovićevom „upravom“.
Bili smo svijet, Podgoričani su pokazali da razumiju umjetnost, da vole, da su performansi udarili pravu mjeru onome što bi pozorište trebalo da bude. Za narod, ne za elitu, ma koliko god stajao naziv „alternativno“.
Čudnu podgoričku sortu je poznavao Milatović, koji je rođen u Nikšiću 1952. godine. Znao je da koliko god bili nepristupačni, cinični i ironični, Podgoričani i Podgoričanke zapravo mogu najotvorenije da pristupe svemu, samo im treba malo vremena, i da eto, neko makar prvi krene u nešto novo.
Za svog života, uradio je kao dramaturg, reditelj ili producent preko 70 pozorišnih predstava.
Marko Kraljević Superstar je odmah ušao u anale teatra, a za njim i Okovani Prometej, njegova vezija Gorskog vijenca, Hamleta, Luče Mikrokozma…
Poveo nas je i na Duklju da gledamo Jakvinta, kraljica Dukljanska, u tom i od nas zaboravljenom ambijentu priredio noć za pamćenje do kraja života.
Od samog putovanja vozom do Duklje, do predstave koja nas je uvukla i podsjetila na istoriju koju smo sami predali zaboravu.
Svaka njegova predstava je bila „jedvačekanje“ i uvijek je bilo malo mjesta i straha da nećemo uspjeti da dođemo do stolice, ako bi se izvodila u zatvorenom prostoru.
A izvodile su se u CNP-u, Kraljevskom pozorištu „Zetski dom“, Gradskom pozorištu i u Nikšiću… a odatle nastavljale širom regiona.
Najvrjedije što je Milatović ostavio Podgorici i Crnoj Gori je DODEST, prvi alternativni teatar. Da nije bilo njega, mi tadašnji gimanzijalci i studenti ne bi smo ni kročili u pozorište.
Milatović nam je dao i Barski ljetopis, koji je pokazao Budva nije kraljica kada je o umjetnosti riječ, ma koliko god da je budvanski festival bio velik i značajan. Na Barskom ljetopisu je uvijek bilo nešto novo, kul, nešto što nije klasično. Nešto za čiju se ulaznicu nijesu morale hvatati veze. Prava umjetnost koja nije vrištala elitizmom.
Slobo je vratio Podgoričko ljeto i predstave na otvorenom, u svom Nikšiću je osnovao Festival glumca, a u Festival Teuta u Kotoru.
Milatović je naučio mladu publiku da ide u pozorište, dao nam je šansu.
Umio je da nađe balans između alternativnog i klasičnog pozorišta, i tako uvlačio publiku u taj svijet, u kome bi svako našao mjesto za sebe.
Početkom ovog vijeka donio je i Montenegro Mobil Art, kojim je pokušao da nas poveže sa svijetom. Fondacija je objavljivala i časopis istog naziva Čitali smo o drugima, ali i to što drugi pišu o nama, u tom čuvenom vremenu začetaka tranzicije iz čijih lavirinata još nismo izašli.
Tako je Fondacija organizovala i Dane hrvatskog filma u Crnoj Gori, što je u tim godinama bila i snažna politička poruka.
Milatović nije bio čovjek od mnogo riječi, ali sve što je radio je pokazivalo jasan stav, a sve njegove predstave, ali i festivali koje je osnivao i organizovao su imale snažne poruke. Sve je bilo angažovano, i prije i poslije devedesetih. Mirni čovjek koji je za ramena drmusao učmali svijet i budio ga spektaklima u maloj Crnoj Gori, za mnoge i tada i sada, nekoj rupi.
Iz nje je Milatović davno izašao, bolje reći, nikada nije ni ulazio. On je radio tu, a pripadao je cijelom svijetu. Njegov pozorišni jezik je razumio svako, a simboli koje je tako volio da koristi, su ljudski i univerzalni da bi ga jednako razumjelo i pleme u Africi ili eklektična publika Njujorka.
Milatović je u DODEST-u bacio bombu predstavom Okovani Prometej koja, koja je početak alternativnog teatra u Crnoj Gori 1974.
Još jača je bačena 1976. godine na istoj sceni predstavom Marko Kraljević superstar koja je dobila odmah kultni status u cijeloj Jugoslaviji. Hrabra i drugačija od onoga što je publika mogla da vidi u tadašnjem CNP-u. Priča o jedom mitskom junaku, za koga i danas pola „naroda“ smatra da je istinski postojao, ušla je u anale kao jedna od najvažnijih i najprovokativnijih produkcija crnogorskog alternativnog teatra.
Kritika je pisala da je hrabra, inovativna, sa snažnim političkim porukama…
Ono što je Milatović sa njom učinio je da Crnu Goru psotavi na mapu savremenog teatra, da pokaže kako se u DODEST-u eksperimentiše i umije i kako iz tog malog prostora mogu da izađu velika imena.
Da nam je dao samo DODEST, bilo bi i više nego dovoljno. Ovako nas je naučio što je dekonstrukcija i da postoji pozorište van „državne uprave“, koje uči, kritikuje, i nosi jasan politički i društveni angažman.
Njegova predstava Politika kao sudbina koja je premijerno izvedena 1984. godine u Studentskom kulturnom centru (SKC) u Beogradu je bila zabranjena, a ostala je kao najznačajnija u segmentu političkog teatra Jugoslavije. On se tada usudio da govori o političkoj represiji, vlasti i sistemima, i kako to uništava običnog čovjeka i porodicu. Politički progon je bio jasno istaknut a kritika vlasti takva da je predstava zabranjena i otkazivana. Da je predstava doživjela sudbinu svojih junaka svjedoče i arhivski izvori koji navode da su u toku rada na predstavi, u SKC-u dva puta podmetnuti požari, a treći put je izgorela glavna sala, na čijem je zgarištu premijerno odigrana predstava. Nakon premijere, specijalna policijska jedinica je upala u SKC, izbacila publiku i tvrdila da postoji dojava o podmetnutoj bombi. Najveća imena jugoslovenskog teatra su u toj predstavi glumila, što joj je dalo još više na značaju i uticaju.
Politika kao sudbina ostaje upamćena kao jedno od najhrabrijih i najprovokativnijih ostvarenja političkog teatra u bivšoj Jugoslaviji.
Uvijek jednostavan, bez patetike, preskroman u odnosu na svoju ulogu koju je imao po ovo društvo, Milatović je otišao pretiho u odnosu na to što je zaslužio od nas. Tihi čovjek čija je hrabrost grmjela sa pozornica.
