Foto: privatna arhiva

Marta Đido ruši stereotipe i otvoreno govori o sexu, seksualnosti, tijelu i uživanju u tijelu, kazali bi mnogi, zanemarujući činjenicu da danas tema/e o kojima govori poljska autorica u romanu Uživanje (za koji je 2019. dobila Evropsku nagradu za književnost), nije nikakv tabu niti novina u književnosti. Danas je sex jedna od glavnih tema u umjetnosti (i kulturi), ta tema se dodatno istražuje, propituje i zahvaljujući njoj konstantno se prevazilaze zadate društvene granice. Ali, svakako da treba naglasiti da se tačka danas pomjerila kada je riječ o književnosti koju pišu žene, više nema potčinjenih žena (nema ih barem u diskursu kakav omogućava književnost, ali u nekim društvima ih, nažalost, još uvijek ima) koje ruše tabue o tome kako i o čemu bi žene trebale pisati. Jer dugo su vremena postojali određeni problemi i nemogućnost otvaranja žena prema svijetu, na način da se progovori o temama  poput seksualnosti, trudnoće, nasilja nad ženama (i psihički i fizičko), abortusa i dr, ti problemi nekomunikacije sa svijetom počeli su se rješavati dolaskom nove generacije žena koje traže drugačiji način da se njihov glas čuje i da budu vidljive, i one u tome uspijevaju. Književnost je tu da oslobađa i (samo)preispituje. S jedne strane ona donosi osjećaje i stavove (ono što zagovaraju, a putem književnog diskursa i promoviraju autorice), a s druge strane, istražuje neistražene ili teme o kojima se manje govori. U savremenom postmodernom društvu u kojem (još uvijek) živimo sve je više žena koje uvode nove pravce u umjetnosti i zaslužne su za njihov dalji razvoj. Žene danas mnogo otvorenije, hrabrije i direktnije pišu o temama poput tijelesnog užitka (što je i tema ovog romana), bez stigmatizacije i potiskivanja. Upravo to radi i Marta Đido, ona romanom Uživanje sex glorificira, a tijelo i tjelesni užitak stavlja u prvi, odnosno (filmskim rječnikom kazano) krupni plan, i to radi mnogo direktnije i otvorenije od autorica koje su do sada pisale o toj ili sličnoj temi.

Šta je uradila Marta Đido pa je njen roman drugačiji i inovativan? Ona ovom knjigom slavi mladost, slobodu i život, prikazuje stvari i ljude onakvi kakvi oni jesi, bez ograničenja drugih, oslobođene nametnutih normi društvenog ponašanja (osim onih normi koje sami sebi nametnu poput (ne)izgovaranja ili nepriznanja ljubavi od početka romana ili bolje kazati početka njihovog odnosa do kraja). Radnja je smještena u predgrađe Varšave, u posljednju godinu dvadesetog stoljeća, godinu koju treba proživjeti „punim plućima“ jer nakon nje dolazi smak svijeta. To protagonisti ovog romana i rade, oni se predaju svim čulnim užicima jer je skorašnji kraj svijeta sasvim izvjestan. Protagonisti romana su On, buntovnik, ulični slikar, gutač vatre, plesač i ponekad kuhar koji kasnije postaje korporacijski čovjek okružen zidovima i vratima iz kojih je sve manje izgleda da se iziđe, a Ona je na početku učenica, studentica umjetnosti, kasnije književnica sa diplomom koja putuje i piše, ali sada sa još dvije uloge: majke i supruge. Smjenjuju se dvije radnje, riječ je o takoreći epizodičnim pričama čvrsto povezanim, dok je roman ispričan iz dva vremena i iz dvije perspektive: njihov prvi susret, za koji bismo mogli kazati da je fatalni, i susret nakon petnaestak godina razdvojenosti koji se, kao i sve u njihovom slučaju, dešava sasvim slučajno.

Momak koji je želeo da pobije sve i ostavi samo nas. Hoda pločnikom petnaest, dvadeset godina kasnije. Od silnog vremena pomalo izbledeo, kao da je od višegodišnjeg pranja malo izgubio boju. Ali to je on. Isti. Najnormalnije silazi niz stepenice i nestaje u podzemnom prolazu. Pretrčala sam ulicu, iako je na semaforu bilo crveno. Sustigla sam te otpozadi, prenula iz letargije, zadihana:

– Izgleda da ste me s nekim pomešali.

Delić sekunde. Rez. Blesak u oku.

Ti:

– Da li smo nekad imali zadovoljstvo?

Ja:

– O, da. I to ne jedno.

Dalje su sve reči bile suvišne. Sećaš se?

                                                                 (Đido 2021: 18, 19)

 Zatim počinje sjećanje na njihov prvi susret i oni jedno drugom neizmjenično (ne navodi se ko šta govori, ali je iz konteksta sasvim jasno kad govori ona kad on) pričaju svoje živote. Ali najvažnije u toj komunikaciji (koja je često znakovna i putem pisma) On i Ona donose svoje „verzije“ zajedničke priče, odnosno kreiraju dijelove koji se jesu ili su se mogli dogoditi, ili samo zamišljaju da su se dogodili, ali svaki put njih dvoje dolaze do istog zaključka da „ne postoji ništa osim nas. Celi svet je puka maketa u čijoj pozadini možemo da se ljubimo bez prestanka“ ili još snažnije kazano: „ovako ili onako (…) nezavisno od toga koji put biramo, pre ili kasnije stižemo tamo gde nam je suđeno. U svakoj verziji mog života na kraju te srećem.“ (Đido 2021: 97, 128) Protagonisti romana možda mogu pobjeći jedno od drugo, ali ne i od sebe (i sudbine u koju vjeruju) što će se i potvrditi susretom godinama kasnije. Oni su otvoreni, pomalo ludi, usude se prekoračiti granice vlastitog života, uživaju jedno u drugom, ali uživaju i u drugima. Tako oni paralelno sa njihovim odnosom imaju ili grade i druge veze, upuštaju se u sex utroje, a ona ulazi u veze sa drugim ženama, prvo ruskom balerinom, zatim i Argentinkom. Tako su tokom cijele knjige dati opisi njihovih tjelesnih i čulnih užitaka. Otvoreno se govori o strasti i nemogućnosti da se obuzda želja (bilo kada i bilo gdje), detaljno se opisuje način na koji se tijela spajaju u jedno (pa i više tijela), dok se konstantno govori o slobodi i beskrajnim mogućnostima užitka koje ona daje. Riječ je o uživanju u seksu na odgovoran način i bez posljedica osim psihičke ranjivosti i tihe patnje jednog za drugim. U ovom romanu sex nije čisto biološki čin (M. Foucault) i ovdje seksualni konstrukt ne nastoji definirati i regulirati ljudske potrebe. Ovdje je sex prikazan kao uživanje, potpuna predanost drugom, prikazan je kao viši nivo, sfera na kojojoj On i Ona sjećaju povezanost i bliskost. I sve u ovom romanu ostaje i zadržava se na/u granicama erotskog, autorica ne ide u pornografiju (čega se tokom cijelog romana, čini se i pribojava, pa se nerijetko u opisima naglo i zaustavlja) i tako na uspio način „kontrolira“ tekst i „kontrolira“ protagoniste. Roman i počinje opisom scene sexa, ali bez „pravog“ opisa, jer je sve jasno, čitatelj osjeti svaku emociju, strast i želju između njih, a da skoro ništa nije kazano, nego je sve samo dato u naznakama. Marta Đido opisuje seksualni čin bez direktnog opisa anatomije istog i sve kaže igrajući se riječima bez vulgarizma. Ona prikazuje i opisuje nešto sasvim svojstveno ljudskoj prirodi.

Jul, kad smo imali po dvadeset godina i kad nam je sve bilo na raspolaganju. Tvoj jezik je bio sladak, i nisi hteo da prestane. Još i još. (…) Osećala sam vrelinu i vlažnost dok si vukao prst uz moju butinu. (…)

Sela sam ti u krilo, podvrnuo si mi haljinu. Izdaleka smo, verujem, delovali sasvim nevino, kao zaljubljeni par koji se grli na klupi u parku. Osećala sam na vratu tvoj ubrzani dah. (…)

Možda ne bi trebalo? Šta ako nas neko vidi?

Stavila sam u usta tvoje prste.

Hajde da se sakrijemo.

– Uzbuđuje me kad se premišljaš, kad si tako smetena, nesigurna. Kad se željna i vrela zarumeniš, ovlažiš.

Sećaš se?

Zažmurila sam.

Sve… i samo bih nas ostavio.

– Želiš?

Uronio si ruku u moju kosu i blago je povukao.

                                                               (Đido 2021: 5, 6)

Tokom cijelog romana Uživanje prikazano je romantična veza, jedan senzualan odnos i seksualno zadovoljstvo, knjigom je dat koncept erotičnog i mladalačke vatre dvoje ljudi koji tek počinju spoznavati svijet (od odluke da su spremni na sex do pitanja popuštanja i kontrole) njih dvoje zajedno sazrivaju u svakom, pa i seksualnom smislu, koji je opet za njih pokretač života, ljubavi, užitka, ali i svijesti o sebi i vlastitoj moći, vlastitim mogućnostima i granicama, koja ponekad i ne biva regulirana što se ogleda kroz prepuštanje užitku i eksperimentisanje sa drugim (tijelima), jer se ponekad želja za drugim i drugačijim (kao i izlazak iz sebe i uranjanje u drugog) ne da obuzdati. Njihova priča, nazovim to tako, je jedna vrsta otkrovljenja, traganje za sobom u očima drugog. Otuda i prešutni dogovor da odnos nje i njega nikad ne postane zvaničan i tradicionalan (zajednički život, brak, ručkovi, posjeta rodbini, djeca…), a takav odnos moguće je ostvariti (čitati kontrolirati) ako se ne izgovore dvije riječi „volim“ i „te“. Svjesni da izgovaranjem te dvije riječi priznaju ljubav (ili ovisnost) jedno (o) drugome, smatraju da bi tako sebe zarobili (ma šta to značilo), te na taj način bili bi sputani da uživaju u slobodi koju ovakva vrsta ljubavi i predanosti ne nudi. Priznati, izgovoriti te dvije riječi znači ograničiti sebe, a onda ograničiti i svoje tijelo. Oni kontroliraju riječi koje ne mogu (ili ne žele) izgovoriti, ali zaboravljaju da osjećaje ne mogu kontrolirati. Tako da njihov „ljubavni“ odnos ne može kao takav opstati. Stoga je razilaženje neminovno.

Ne idealizujem nas, ljubavi moja, naprotiv, izvlačim iz sećanja svaku našu nesavršenost, svaki kiks, i sad mi se čini da sam možda mogao drugačije, predanije. Tada nisam razumeo, nisam znao, nisam se usudio da ti izgovorim te dve reči, (povukla M. T), jer mi je bilo zabranjeno da ih ikada izgovorim. Samo sam ti duvao u uho, imitirajući vetar, računao sam da ćeš razumeti to moje neprestano zapomaganje, a zapravo sam samo uspeo da izazovem uragan koji je opustošio tvoj brižljivo izatkani pejzaž, idilu koju si izgradila, u kojoj si me čekala.

                                                                (Đido 2021: 106)

Postoji tako mnogo definicija ljubavi, ali možda je najpreciznija ona koju izgovara (a da toga uopće nije svjestan, da su to riječi „volim“ i „te“) protagonista romana ženi od koje odlazi: „Ne zaboravi da budeš sretna“. Način na koji je ispričana jedna, po svemu sudeći, ljubavna priča sadrži elemente koji dozvoljavaju da produbimo opažaj svijeta koji nas okružuje onakvog kakvog poznajemo i u kakvom živimo, i to je ono posebno i drugačije što ovim romanom donosi Marta Đido.